Polagano se prepuštam...
Pa bilo je i vrijeme zar ne?
Navikla na razočaranja
i na nikad ostvarene
uvijek slične bajke
One, koje čak nisam ni željela,
ali su mi ih uporno pričali
jer su mislili da baš takve želim čuti.
Gledati snove kako iz dana u dan
gube smisao
i postaju sve dalji.
Sve manje mogući
i sve manje željeni.
Dok padaju prvi prigovori
da sam dijete
i sanjar
kojemu
"nikada ništa ne uspjeva".
A moja nesigurnost gradi dom
u svakoj gluposti preko koje prelazim.
Eh, kako je poznati taj put,
koji sam prolazila ponovo i ponovo.
Ne čudi me onda da me strah
krenuti nekim drugim putem.
Dok čekam da nešto krene po zlu.
A nije krenulo.
Onaj zagrljaj, najsigurnije je mjesto na svijetu.
I nadam se da ću još dugo gledati
osmjehe plavookog vječitog dječaka...
Post je objavljen 09.04.2011. u 15:18 sati.