O, primetiš... Primetiš, još kako...
- Ti mene zbilja voliš? Pitao je jednom netko, nakon što sam primijetila da se svađa sa vijestima na radiu.
- Toliko se malo vidimo, a ti si to vidjela...
Dugo dugo vremena, bio je onaj neki poseban. Uza svu onu bol, jer je u cijeloj toj burnoj i kratkoj i zapravo nikada sretnoj vezi, sve svoje misli još uvijek posvetio onoj, koja je bila tamo dugi niz godina. A onda otišla, a ja sam bila kriva što sam joj bila previše slična. Barem je tako on to vidio.
...
I onda primijetim da si ostavljao tragove cipela u mulju na obali Save. Kao dijete koje se igra. I tako neke potpuno nevažne sitnice.
A meni postanu važne. I ono po čemu je baš taj netko nezamjenjiv i poseban. Teško da će itko ikada više ostavljati tragove. Ili da će itko baš tako staviti moju glavu sebi u krilo...i staviti jastučić na onaj utor od pojasa da me ne žulja...i maziti me baš tako.
A izlude te takve stvari. Potpuno.
I onda pitaš gdje sam i kažeš da nisam tu. I onda blesavo kažem da mislim da ću nastradati u svemu ovome (budala, nije mi palo na pamet da time govorim da mu ne vjerujem). I onda napokon priznam da ne znam odvojiti osjećaje od ovoga.
A on se uhvati samo one njegove šale o švrljanju sa strane. I toga da ne misli da to radim. I ne kaže ništa. Baš ništa o ovome.
Samo se nekako razveseli i opet me zove beba. I pita kad se vraćam sa vikenda...a ja kažem, još sam tu.
A ja sve okrenem na šalu i kažem da ako to već je zajeb...barem će biti onaj u kojem sam najviše uživala.
I pao mi je kamen sa srca...jer sam barem dala naslutiti da...nešto osjećam. Neću pretjerivati i zvati to ljubavlju. I znam koliko plaši kada te riječi čuješ kada ne bi trebao.
Ali...da mi je stalo...i da primijetim...da...
Kako puno priča...a malo toga kaže.
Kako o sebi ne govori nikada ništa. Barem ne ono što me doista zanima.
Kako se osjeća. Kako je živio. Kog je volio. I koliko. I zašto. I o čemu sanja. I kuda bi otišao da može bilo kamo. I koga bi zvao, da ima još samo 5 minuta.
Primijetim toliko puno toga.
I sve to zajedno...skupa sa manama...mi se sviđa.
I prokleto boli što se sve to čini sasvim nedostižnim.
Jer očito je da u svim svojim godinama kojih i nema tako malo, nitko nije dobio to nešto za čime ja žudim. Možda dijeliće. Ali ne ono, što mi se čini da drži daleko i od samog sebe...a kamoli nekoga kraj sebe.
Baš kao i svi ti siječanjski neuhvatljivi i nedodirljivi...meni toliko dragi ljudi.
I što da onda radim?
Ne, ne odlazim. Ne zanima me. Puno puno puno previše mi je lijepo da odustanem od maženja i lutanja i porukica i tog bebo...
Ne, to ne mogu. Ne želim.
I ne bojim se više. Odabrala sam ovako. Bio to samo polu život, daleko mi je draži od svih onih drugih života.
Mada znam da ću vrlo vjerojatno plakati.
Ipak ću ostaviti...one posebne stope u pijesku mojih obala.
Post je objavljen 16.04.2011. u 18:51 sati.