dosadan, pospan, tmuran dan...
par porukica, ništa značajno...
a onda poruka da se vidimo...
i šetnja skroz oko jednog lijepog jezera...i tako puno pričaš...o svemu i svačemu...
ja tjeram dosadne male mušice, ljuta sam što mi smetaju...
jer predivno je, šetati sa tobom...
na pola puta skidaš majicu i daješ mi je, jer mi je hladno...
maženje, zezanje...toliko toga divnoga...
pitaš zašto ne želim djecu...kažem ti...
- A koji je tvoj stav o tome?
- Nemam ga.
- Hm...kao i o nekim drugim stvarima. Teško je saznat nešto o tebi, znaš to?
Tišina. Da, zaista je. Teško otvaraš ona vrata iza kojih zaista želim znati što se nalazi. I tko se nalazi. I zašto.
Zašto ne govoriš o sebi, o prošlosti, o osjećajima?
Je li to nešto sa čime ja mogu živjeti? Makar sada, ovako? Mislim da mogu. Jer ako i ne govoriš...pokazuješ.
Kao onaj iznenadni dodir iza uha. Nježno, nježno češkanje od kojeg sam se naježila. Kao onaj poljubac...
Kao toliko toga...
Osjećam se sigurno. I sretno. I voljeno. Kraj tebe. Čak i da to nisam...ti činiš da se tako osjećam.
I ne, neću kvariti. Pitati ili reći previše. Puno je lakše pokazati.
Post je objavljen 27.04.2011. u 23:58 sati.