so far away...

srijeda, 30.03.2011.

samo tren...

Jučer me zamalo pregazio auto. Vodila sam malca kojeg čuvam u igraonicu, prelazili smo cestu na zebri. Najednom je iz srednje trake dojurio auto, skrenuo točno ispred mene kako bi me izbjegao i zaletio se u prometni znak kraj ceste. Zgrabila sam malca i stajala sleđeno. Dok se ovaj izmotao i produžio dalje sa razbijenom haubom, kao da se ništa nije dogodilo.

Samo sekunda u kojoj ti se život odvija kao u usporenom filmu. Dogodilo mi se već jednom, gledaš prizor ispred sebe i sekunde traju dulje, shvaćaš što se događa i ne vjeruješ...samo prestravljeno promatraš.

Imala sam sreće. Mogla sam ne pisati ovo sada. Mogla sam ne biti sada. Osim onih nekoliko minuta užasa i dolaženja sebi prošli smo bez ogrebotine. Pa ipak...dok sam danas hodala u blizini tog mjesta pitala sam se što bi bilo da se doista nešto dogodilo. Kako bi reagirali dragi mi ljudi... Jeste li se ikada vi to isto pitali? Ili je to previše morbidno, pitati se tako nešto.

Život je prokleto prekratak. I uvijek se može desiti da netko od nama najbližih samo ode...zauvijek i bez najave. Možda baš zato vrijedi dati do znanja onima koje volimo...koliko ih volimo. Tko su nam i koliko su nam važni.

Možda...samo možda skupim hrabrosti...jednom...priznati nedefiniranome...koji je jutros otišao vidjeti mjesto gdje se to dogodilo...

ponedjeljak, 28.03.2011.

priznati ti?

dok kiša vani rominja, a ja ležim kraj tebe, sa usnama kraj tvoga vrata, onako da te lagano dodirujem dok ti šapućem...da te želim tu, kraj sebe, sada i zauvijek...

hoću li ikada imati hrabrosti priznati nešto toliko veliko i toliko važno? hoću li ikada saznati koja bi bila tvoja reakcija na to...ogoljenje?

hoću li ikada naglas reći ono o čemu jedino razmišljam u poslijednje vrijeme?

znam da si vjetar, ja sam tek ptica...možemo li, molim te...letjeti zajedno?

i ono tvoje priznanje neki dan...je li dovoljno...da se nadam...da ćeš ostati?

plavooki....ostani


....sa suzama u očima...ta ja sam jedna obična kukavica...a ti jedini od onih koji su hodali kraj mene...a nema ključ za ovaj svijet tajni...jedan drugi ključ...sasvim sigurno imaš...

hoću li ti to, ikada priznati? znaš li to već nekako, isto kao što si znao i da te želim, istoga trenutka kada se meni ta misao počela vrzmati glavom? tamo negdje kada samo se vozili sa Kalnika, a svirala je meni najdraža i toliko važna pjesma, ja sam sjedila iza, naprijed kraj tebe naš prijatelj...i rekla da kako je ovo dobro, imam dobro svijetlo, dobru glazbu i dobro društvo...a ti si me samo jednom, onako značajno pogledao u retrovizoru...i tada sam znala da znaš...

znaš li? hoćeš li?

nikada nisam...ali zaista...ni sa kime...toliko željela...SVE...
i ovo je više nego što sam ikada doista imala...jedino što želim...je da potraje.

utorak, 22.03.2011.

you...you I'd follow...

tako si mi se zavukao pod kožu da to uopće ne mogu opisati...lopužo jedna! tiho i polako...i potpuno...
znaš ti kako...znam i zašto, nije bilo teško procijeniti da smo od iste vrste...onih koji baš i ne ostaju previše dugo na istome mjestu...
rekao si da ti se čini da i ja volim slobodu i imati prostora...tako je...a poštujem i tuđi...
nekako sam ponovo pronašla način da guštam u svemu što radim...malo po malo...
i zaista...tebe bih slijedila...

isprva si bio...netko kakva bih ja željela biti...
od koga želim ponešto naučiti...

sada si...moj omiljeni bijeg...
zabava...
sreća...
prijatelj...

zaista, zaista....zaista sam sretna...i ne mogu vjerovati da nema nikakvog ALI iza ovog teksta...

subota, 19.03.2011.

prilično miran tjedan...
kava na suncu, dok sjedim samo u trenirci i upijam zrake...komentiranje žena koje prolaze sa cimerom...
radni dani malo manje naporni nego inače...jer se više jednostavno ne dam isprovocirati...što je malac gori to sam ja smirenija...zaista imam super samokontrolu...
šetnja do jezera, sjedenje uz odraze i labudove...ili je to bio prošli tjedan? čaroban dan...
susret, kave, fotke, ne mogu vjerovati da mi više nije toliko strašno to da se mene fotka...neopisivo puno guštanja u svakoj sitnici...
susret sa...nekime iz prošlosti...tko još uvijek zna gdje sam i kako sam i zove me malena...drago mi je jer sam mislila da se ne javlja jer se ljuti...sad vidim da nije tako i da brine jer sam mršavija, pa je zvao prijateljicu da mi kaže da jedem više...
salsa i društvance na tečaju sa kojim se počinjem družiti i zezati...
šetnja po našim brdima sa prijateljicom...prekrasne panorame, a ja nemam fotić da to ufotkam...bit će još lutanja...
ti, koji se ipak javljaš svako toliko...
predivna narukvica od murano stakla koju sam dobila od kumčeta...
bratov zagrljaj...falio mi je...
pas koji me jedva pustio u dvorište od sreće...
šetnja sa mamom...


nekako sam pomirena, sretna, drugačija...prije svega smirena...i puna nade...neke neodređene, pa opet nade...nje odavno nije bilo...

možda je to proljeće...
možda nedefinirani i naši susreti...koji su savršeno nedefinirano predivni...
a možda to što sam napokon riješila neke obaveze koje su me mučile...pa sam sada slobodna...
i promijenila ponešto, pokrenula se polako...bitno je da se krećem...svojim tempom, koji će postati sigurniji i brži s vremenom...
kako bilo...drago mi je...


p.s. vraćam se ponovo i ponovo...na ovu pjesmu i Cohena kao najbolju uspavanku...posebice na našim laganim večernjim vožnjama unedogled...

pa...hajdemo...unedogled...

četvrtak, 17.03.2011.

Danas me prilično izmučio klinac kojeg čuvam. Ali ne dam se uhvatiti u to, umjesto toga, nabrojati ću razloge za sreću:

sretna sam jer stiže proljeće pa mogu lutati vani
sretna sam jer imam puno ljudi do kojih mi je stalo, nekoliko obitelji
sretna sam jer za vikend idem u svoj mali grad
sretna sam jer živim u gradu u kojem sam dugo željela živjeti
sretna sam jer smo se danas vidjeli onaj moj nadefinirani i ja
sretna sam jer imam prekrasnu ne-vezu
sretna sam jer me nasmijava
sretna sam jer me iznenadi svako tolko nečim smiješno jednostavnim pa opet lijepim
sretna sam jer sam zavoljela nešto novo
sretna sam jer sam upisala tečaj salse
sretna sam jer sutra idem na kavu s frendicom
sretna sam jer se ponovo trudim
sretna sam jer radim nešto za sebe i svoj gušt
sretna sam jer imam sivu čupavu mačku koja stalno nešto izvodi
sretna sam jer mi je brat skoro pa srednjoškolac
sretna sam jer ne znam što nosi sutra...ali se više ne bojim
sretna sam jer više ne dozvoljavam da me briga ili strah sputavaju
sretna sam jer se opet nadam nečemu boljem od ovoga sada
sretna sam jer radim nešto, koliko god bilo ludo i besmisleno ponekad
sretna sam jer...jednostavno sam sretna...

i nikakvo dijete koje čuvam to neće promijeniti...
a sada odoh plesati...

nedjelja, 06.03.2011.

Pomalo sam pasivna. Ipak, priznajem. Unatrag pola godine napravila sam veliki preokret. Otišla, promijenila si život, otišla u nepoznato i moglo je biti i daleko gore nego što je. Sada umjesto jedne imam dvije obitelji, ovu drugu, ne planiranu, neobičnu i još...težu...teža je prava riječ od one moje.
Odlazak je bio svjesni odabir da krenem težim, ali svojim putem. Prijatelji su pomogli...postali obitelj...onakva u kojoj opet ne mogu razdvojiti pozitivne i negativne osjećaje, nastojanje da zaštitim nekoga tko mi je pomogao iako je u nekim pogledima bolno očito koliko je u krivu. I iako si uzima za pravo da me ponekad gnjavi...sve iz neke dobre namjere, ali na jako loš način. No, postoji li uopće dobar?
Izlaza ima samo nekoliko...reći da više ne mogu raditi kao bejbisiterica, vratiti se doma i gotovo sigurno uskoro opet imati problema u ovoj svojoj obitelji. Ili se "napokon pokrenuti" i svim snagama tražiti načina da i u ovoj naizgled beznadnoj državi nađem posao. Pravi, u struci ili oko nje, te neki samo svoj kutak. Makar to doslovce bio kutak, ali onaj moj, miran.
I, što sam promijenila? Okolinu, sve oko sebe. Sebe i nisam previše. Još se bojim. Još mislim da nisam dovoljno dobra. Još se ne trudim iz petnih žila...a čim se potrudim rezultata ima. Nije mi strašno loše....no i dalje nisam samostalna ni neovisna. Ni u kojem pogledu. A čim netko ima tu moć...desi se da ju zloupotrijebi. Pokazuje li to kakve smo osobe? Slabi smo, svoju slabost često znamo iskaliti na onima koji su ni krivi ni dužni, ali u nama podređenoj poziciji iz nekog razloga. Priznajem, znam i ja. Iako nastojim to izbjeći.
Moglo je biti i daleko gore. Još uvijek može postati. Kako bilo, bila sam odvažna u nekoliko trenutaka u svom životu. I odabrala. I opet ću, samo si moram stvoriti mogućnost izbora. I vjeru da mogu i hoću, bez obzira na sve. Ovo je moj put i moj život. Ne mogu ga podrediti drugima jer sam sama previše prestrašena da se borim za sebe. Ili ne nalazim načina.
Gdje ima volje, ima i načina.
I nisam toliko loša, ni toliko nesigurna, ni tolika neznalica. Da, ponešto mi nije uspjelo. Jer nisam zaista željela neke teške poslove daleko van struke i onoga što volim raditi. Za puno premalo novaca i sa puno previše šansi da postanem jako tužna i jako nezadovoljna. Da, propustila sam nekoliko prilika, bila nesigurna iako sam to odradila daleko bolje nego što sam mislila i svi su bili zadovoljni. Da, treba reći da nešto znaš i kad ne znaš. Ili da ćeš probati. Želim se opustiti, biti svoja, manje brinuti i više djelovati. Makar to bilo ludo kao što je upisati tečaj salse. Jer to odavno želim. Pa makar mi ne išlo najbolje. Barem ću se maknuti iz kruga "obitelji". I napraviti nešto za sebe. Što dobro djeluje na moje držanje i samopouzdanje.
Učim na svojim greškama. I promatram druge, možda s vremenom počnem učiti i na tuđima. Mada ove svoje ne volim zvati greškama. Već odabirom koji me odveo već nekuda. I nisam nedefinirana. Samo se tražim uvijek iznova. Ko i svi vjerojatno.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv