so far away...

petak, 18.02.2011.

još malo Cohena...
i ona prekratka šetnja do jezera
svaki je tren s tobom prekratak

odrazi svjetala, sva ista pitanja
znaš li što želiš? kažeš da ne...

nekako...znaš što ja želim
vožnje i uspavanke
igre i lutanja
bijegove

i poželim, baš od toga pobjeći,
koliko sam puta razbila sliku
onoga trena kada sam prestala
vjerovati da netko u meni vidi
nešto lijepo...pametno, vrijedno ljubavi

koliko je glupo misliti da ljubav treba zavrijediti?
i da ja nisam...vrijedna?

sviđa mi se odraz u tim plavim jezerima
i mir kojim zračiš...

bojim se upoznavati dalje...jer uvijek očekujem razočaranje

a u tebi ga ipak, ne nalazim
i tebe sanjam, često...

lijepo sanjaj...

nedjelja, 13.02.2011.

:)

jedan potpuno prekrasan vikend...
gotovo bez planova, puno posla u ugodnom društvu, nenajavljeni bijeg sa...onime koji nema definiciju...i još ponešto posla...

ipak se polagano sve bolje snalazim u svome novome životu...koji mi se sve više sviđa...
kada radim ono što ja želim, a ne ono što od mene očekuje obitelj...ona od koje sam otišla, kojoj se povremeno vratim, ali prestala je biti jedina koju imam i ona koja mi određuje kako ću provesti slobodno vrijeme...

divno je naraditi se, makar bila idealist kada svoje vrijeme ulažem u pomaganje nekome...
divno je biti kraj onoga...bez definicije...
divno je ispuniti dane...

i imati sve više vjere da mogu, znam i hoću, ostati tu, snaći se, izgraditi svoj život...
i da sve to skupa nije neko mučenje, već...jednostavno život...nepredvidiv i lijep, ipak...uvijek...
i uvijek ću ga gledati očima sanjara...idealista i nekoga tko vjeruje da ima ljepote u njemu...ali nešto realnijeg i nešto aktivnijeg u nastojanju da svijet bude takav...i život...a i on sam...

ne, sada to više ne pišem samo, sada to i živim...

ponedjeljak, 07.02.2011.

fotografija, hrpa sunca, šetnje, toplina i ti...
silno ne želim opet pasti onoliko duboko koliko znam da već jesam...
bojim se toga, tim više što se ova toliko zabavna nepredvidljivost gotovo uvijek pretvori u neke priče koje na kraju prilično zabole...
pa opet, nema veze, samo je jedna zapravo stravično boljela...jer ni na samim počecima, ni u sredini ni na kraju nije bilo sretnih trenutaka...
pokrećeš me...svaki trenutak sreće i mrzim to reći tom rječju ali nema bolje...voljenja tjera me da se pokrenem
bojim se jer nismo rekli što smo si...pa opet...ovo je bolje od nekih "definiranih" veza...
ne znam da li sam jedina...znam da uživam u trenucima s tobom i da luuuudo dobro utječeš na mene...
ne tražim ništa, dobivam podosta...
ipak ti vjerujem...zasluženo...
sviđaš mi se stravično...u mnogim pogledima...
naravno, imaš i mana, koje mi ne smetaju za sad...
i posao koji te odvodi prečesto...a očito baš volim takve...
sve ovo je ludo, zbrkano...oko nas...a možda je dio privlačnosti baš i u tome

sve u svemu, imam svako pravo na sreću...
i nisam uopće loša u onome što radim...makar to bilo i kuhanje...
i mogu i hoću...

samo voljela bih da to ZNAM...i kad nemam nekoga kao što si ti...

nedjelja, 06.02.2011.

opet i opet

Kao dijete (ah...vječito sam na toj temi djeteta u sebi) često sam zaboravljala na sve osnovne potrebe kad bih se zadubila u nešto meni bitno. Bilo to crtanje, promatranje životinja, smišljanje raznoraznih kreativnih projekata, kao što je primjerice izrada zbilja uvjerljivih maketa kuće iz svega što mi je padalo pod ruke...uključujući i bakine košulje (možete zamisliti njenu reakciju na to).

Danas (ovako napola odrasla) prisjetila sam se dva trenutka kada je sve prestalo biti važno. I to što sam bolesna i to što sam iscrpljena, umorna, gladna i žedna. Danas...dok sam fotkala životinje u zološkom. I prošle godine kada sam fotkala svoju veliku "obitelj" na jednoj fešti. Zaista, jedino što mi pruža neograničenu količinu sreće i natjera me da zaboravim na sve ostalo je fotografija. Svako toliko to zaboravim, svako toliko se toga prisjetim sa jednakim iznenađenjem. I pitanjem zašto to zaboravljam, zašto ne fotkam, zašto se zakopam u neke ograničene svjetove. I to samo svoje, nisu ni okolnosti toliko strašne da bi se toliko ograničavala.

Svaki puta kad se ponovo primim svoje foto igračke vratim se u život. I to na način koji je divan. I pokrenem, borim, radim, tražim putove. To je moj način punjenja baterija. Fotoaparat, priroda, životinje. Put pod nogama i neka dobra muzika. I dragi mi ljudi. I IMAM pravo na to. I zaista je lakše sve ostalo čim to primijenim. I ako već ne mogu to upamtiti...ispisati ću to uvijek iznova.

Sretnija.

<	veljača, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv