Marketing
opet i opet
Kao dijete (ah...vječito sam na toj temi djeteta u sebi) često sam zaboravljala na sve osnovne potrebe kad bih se zadubila u nešto meni bitno. Bilo to crtanje, promatranje životinja, smišljanje raznoraznih kreativnih projekata, kao što je primjerice izrada zbilja uvjerljivih maketa kuće iz svega što mi je padalo pod ruke...uključujući i bakine košulje (možete zamisliti njenu reakciju na to).
Danas (ovako napola odrasla) prisjetila sam se dva trenutka kada je sve prestalo biti važno. I to što sam bolesna i to što sam iscrpljena, umorna, gladna i žedna. Danas...dok sam fotkala životinje u zološkom. I prošle godine kada sam fotkala svoju veliku "obitelj" na jednoj fešti. Zaista, jedino što mi pruža neograničenu količinu sreće i natjera me da zaboravim na sve ostalo je fotografija. Svako toliko to zaboravim, svako toliko se toga prisjetim sa jednakim iznenađenjem. I pitanjem zašto to zaboravljam, zašto ne fotkam, zašto se zakopam u neke ograničene svjetove. I to samo svoje, nisu ni okolnosti toliko strašne da bi se toliko ograničavala.
Svaki puta kad se ponovo primim svoje foto igračke vratim se u život. I to na način koji je divan. I pokrenem, borim, radim, tražim putove. To je moj način punjenja baterija. Fotoaparat, priroda, životinje. Put pod nogama i neka dobra muzika. I dragi mi ljudi. I IMAM pravo na to. I zaista je lakše sve ostalo čim to primijenim. I ako već ne mogu to upamtiti...ispisati ću to uvijek iznova.
Sretnija.
Post je objavljen 06.02.2011. u 18:50 sati.