dok kiša vani rominja, a ja ležim kraj tebe, sa usnama kraj tvoga vrata, onako da te lagano dodirujem dok ti šapućem...da te želim tu, kraj sebe, sada i zauvijek...
hoću li ikada imati hrabrosti priznati nešto toliko veliko i toliko važno? hoću li ikada saznati koja bi bila tvoja reakcija na to...ogoljenje?
hoću li ikada naglas reći ono o čemu jedino razmišljam u poslijednje vrijeme?
znam da si vjetar, ja sam tek ptica...možemo li, molim te...letjeti zajedno?
i ono tvoje priznanje neki dan...je li dovoljno...da se nadam...da ćeš ostati?
plavooki....ostani
....sa suzama u očima...ta ja sam jedna obična kukavica...a ti jedini od onih koji su hodali kraj mene...a nema ključ za ovaj svijet tajni...jedan drugi ključ...sasvim sigurno imaš...
hoću li ti to, ikada priznati? znaš li to već nekako, isto kao što si znao i da te želim, istoga trenutka kada se meni ta misao počela vrzmati glavom? tamo negdje kada samo se vozili sa Kalnika, a svirala je meni najdraža i toliko važna pjesma, ja sam sjedila iza, naprijed kraj tebe naš prijatelj...i rekla da kako je ovo dobro, imam dobro svijetlo, dobru glazbu i dobro društvo...a ti si me samo jednom, onako značajno pogledao u retrovizoru...i tada sam znala da znaš...
znaš li? hoćeš li?
nikada nisam...ali zaista...ni sa kime...toliko željela...SVE...
i ovo je više nego što sam ikada doista imala...jedino što želim...je da potraje.
Post je objavljen 28.03.2011. u 22:47 sati.