I onda se ulovim da trčim na nasipu. Dosadno popodne, posljednje slobodno. Jutro je bilo kratko i divno, u nekim ukradenim zagrljajima. Ali popodne...nekako prazno. A onda šetnja, mjestom koje mi postaje omiljeno. Onim koje me smiruje, koje nije daleko od doma...a toliko je drugačije i toliko mirnije od ostatka grada. Šetnja uz rijeku, šetnja kroz visoku, mokru travu, dok se traci zalazećeg sunca skromno probijaju kroz oblake. Kojih je ovih dana bilo i previše.
A ti sivi i tmurni dani...mada slobodni, nisu baš bili nešto.
Šetnja mi je godila. Rado bi da je i on bio tamo, zajedničke šetnje su mi skoro pa i draže od ovih usamljenih. I onda vidim trkaća koji mi dolazi u susret i pomislim, mogla bih i ja malo. Zaboravila sam već koliki je užitak osjetiti vjetar u lice. I slobodu.
I shvatim da je ovaj grad postao dom. Da je to ono gdje želim biti, gdje sam željela biti...i napokon jesam. I da ima svoje kuteve, ispunjene sjećanjima. Da ima draga mi mjesta...da ima neku moju osobnu povijest koju tek gradim...pa ipak...već i sad, ona ja tu.
Da volim disati ovaj zrak, da volim čuti rijeku i buku automobila od koje se baš i ne može pobjeći.
Da volim prošetati poznatim stepenicama i parkovima, sa sladoledom u ruci. Da volim nasip i Jarun i Maksimir i centar. I da je i ovaj grad postao nekako...poseban, moj. Da ga volim i divim se onim sitnim iznenađenjima na koje naiđem kada odlučim prošetati malo nekuda kud baš i ne prolazim svakoga dana.
I nekako sam ipak izgradila svoj život ovdje. Još ponešto nedostaje. Još je jedna selidba neophodna...uskoro, nadam se. Tek sam prve korake ostvarila prema ciljevima koji su još daleki. Pa ipak, bliži nego prije. I daleko sam odlučnija doći do njih.
Znam što želim. Želim biti ona neovisna i sigurna mlada žena. Ona koja ima svoj posao koji silno voli. Koja je slobodna i nema radno vrijeme niti obaveze koje joj ne daju disati. Pa ipak, ima puno posla...u kojem uživa. I puno prijatelja i poznanika. I koja puno putuje. Želim raditi nešto konkretno i opipljivo. Nešto kao što je nakit s kojim se sada ponovo bavim. Nešto što itekako ima veze sa dizajnom. Ali ne grafički dizajn, moju zanemarenu struku koja mi je ipak nekako previše...plošna. I ne toliko zanimljiva kao recimo nakit ili fotografija. Jer ovo drugo dvoje se može raditi kada i kako želimo. Dizajn je previše 9 do 5. A to znam da ne mogu...tj. ne želim.
I tako sam krenula, napokon. Ali još je puno toga preda mnom.
Post je objavljen 30.04.2011. u 13:29 sati.