Usputne bilješke

Drugu polovicu našeg izleta u rodni kraj odlučujem započeti korisno. Naime, kuću koju spominjem u prvom dijelu ovog putopisa otac mi je odlučio darovati. S tom odlukom slažu se i drugi mogući nasljednici, članovi obitelji. Odnosno odriču se svog dijela u moju korist kako bi to pravnici rekli. Ideja mi je iskoristiti ovaj posjet kako bi se raspitao za proceduru formalnog prijepisa. Dok mlađi snovac još spava, stariji i ja u ponedjeljak ujutro već oko sedam smo pred općinskim sudom u Travniku. Mladi policajac na ulazu upozorava nas da smo uranili jer službenici sa strankama rade od osam. To nam daje priliku za kavu i rani desert u slastičarnici Egipat preko puta. U osam sam unutra prvi na vratima gruntovnice. Tamo bivam zabrinut i razočaran kad mi službenica kaže da u zemljišnim knjigama nema nekretnina koje se vode na mojeg oca. Ali odmah potom upućuje me u katastar za koji pretpostavlja da ima starije podatke koji me zanimaju. L. mi čini društvo dok pješačimo do zgrade općine u kojoj je smješten katastar gdje ipak imamo više sreće. Tamo ljubazna službenica u arhivi nalazi čak tri posjedovna lista u kojima se otac vodi kao vlasnik ili suvlasnik. Izdaje nam sva tri i upućuje u formalnosti prijepisa i upisa vlasništva. Koristim priliku i pitam je za trasu buduće brze ceste o kojoj sam načuo da bi navodno trebala proći blizu naše parcele i same kuće. Sliježe ramenima i šalje me na drugi sprat u službu za urbanizam. Na putu do tamo zaustavlja me potrir i strogim glasom odreže da ne mogu gore u kratkim hlačama. Bez razmišljanja mu odgovaram: Dobro, onda se vidimo opet sutra!

Vraćamo se na Kraljevice i budimo J. On odmah pita gdje ćemo na ručak. Nakon kraćeg vijećanja izbor pada na pizzeriu Cedar u Travniku. Kratko odmaramo i već oko podneva smo u skladno uređenom ambijentu u kojem dominira drvo. Naručujemo i gostimo se obilnim, hrskavim kolutima dobrano ispunjene površine. Potom hodamo do Šarene džamije blizu koje pronalazimo slastičarnicu u kojoj poslužuju baklave i crnu kavu koju zovu Bosanska. Naručujemo i iz malih bakrenih džezvi točimo žitku tekučinu u fildžane, minijaturne šalice bez ručkice. Dok se gostimo sočnom slasticom i domaćom kavom promatramo mnoštvo prolaznika i turista. Osluškujemo žamor ljudskih glasova i buku radnog dana travničke čaršije. Ne mogu se oteti dojmu da je taj dio grada dobrano prožet orijentalnim naslijeđem. Pokušavam zamisliti, vezire, age, begove, konzule, zanatlije, trgovce, raju, sirotinju, prosjake i sve one koji su u prošlosti oblikovali ovaj grad i ovu zemlju bogate i žilave istorije na čijim temeljima dobrano počiva i ovovremena svakodnevica.

Predvečerje koristimo za kratki izlet do Busovače. Tamo nas dočekuje mladi bračni par Lj. i B. Pokazuju nam nedavno kupljenu novu kuću u koju trebaju preseliti. Pričamo s njima uz pivo dok njihov petogodišnji D. neumorno trči za loptom i juri na romobilu po novom dvorištu što je možda najbolji dokaz da je selidba iz stana u kuću s okućnicom pun pogodak. Na povratku smo opet u Travniku treći put taj dan. Koristimo toplu večer ljeta na izdisaju za šetnju po glavnoj ulici koja je u večernjim satima zatvorena za promet i puna šetača. Promenada po kojoj gazimo nekako spontano, prirodno slije se do Konaka, velike, skladno uređene ćevabdžinice u gornjoj čaršiji pa taj splet okolnosti tumačimo kao znak da trebamo upriličiti jednu kasnu mesnu večeru. Naručujemo i gostimo se kao da nismo tri dana jeli. Kroz slasne zalogaje donosimo generalni zaključak kako su travnički ćevapi jednostavno najbolji u Bosni. (u relativno kratkom vremenu probali smo sarajevske i banjalučke) To nije samo naš subjektivni stav, već naprosto činjenica koju će teško osporiti svi koji ih kušaju.

Četvrti, posljednji dan naše mini-turneje u rodnom kraju opet pokušavam započeti korisno. Već oko sedam sam u Travniku. Preko puta općine pijem prvu kavu i promatram kako se grad budi. Dok užurbani prolaznici hitaju svojim poslom na istoku ranojutarnje sunce probija se kroz razbacane oblačke i kišobrane što vise iznad promenade. U osam sam na porti zgrade općine u dugim, ispeglanim hlačama. Onom istom portiru govorim da trebam u zavod za urbanizam. Kaže mi da mogu samo ako dolazim ispred mjesne zajednice za što mi treba pisana potvrda. U iskušenju sam da mu odbrusim: Šta ćeš mi sutra reći? Da nisam oprao zube! Ipak smireno mu objašnjavam kako sam tu privatnim poslom jer postoji mogućnost da trasa buduće brze ceste prođe kroz moju dnevnu sobu. Na tu moju efektnu opasku ipak se smiluje i pusti me u birokratski labirint uz napomenu da tražim gospođu A. na drugom spratu. Gospođa A. sušta je suprotnost krutom portiru na ulazu. Ljubazna i srdačna, samo što me nije kafom ponudila. Dolazim u iskušenje da joj poklonim rahat lokum koji sam prethodno po narudžbi kupio za prijateljicu iz Ivanića, ali od te ideje ipak odustajem. Nakon što joj predočim vlastite dvojbe i upitnike oko famozne ceste gospođa A. nakon kraćeg klikanja mišem okreće prema meni veliki monitor i pokazuje mi nacrt projekta. Zumira na dio koji me zanima. Prema tom projektu cesta neće zahvatiti našu parcelu, ali će proći uz nju. Tri susjedne kuće koje su naseljene predviđene su za izvlaštenje i rušenje. Nakon što prihvatim realnost razvoja situacije na koji teško mogu utjecati pitam je onako više privatno ima li smisla obnavljati kuću uz koju će u budućnosti brujati kamioni. Na to ona, kao da se u ime Vlade federacije BiH ispričava, samo slijegne ramenima i blago se osmjehne.

Finale naše "gastro-pustolovine" odigralo se na terasi kod kod tetke D. Za taj doživljaj i ugođaj možemo slobodno reći da je bio šećer na kraju nakon kojeg treba otpustiti remen za jednu rupicu. Kao u onoj pjesmi od Balaševića nahranila nas je i napojila naša vrijedna tetka kao da smo cijeli dan orali i kopali. Za početak bila je tu juneća juha s domaćim rezancima. Nakon zagrijavanja prešli smo na punjene paprike uz koje izvrsno ide mirisni domaći kruh. Meni osobno najbolje je legao šareni burek s mesom i krumpirom kojem se teško može naći premca. Našlo se mjesta i za zalogaj vruće krumpiruše i kolač sa šljivama i kokosom. Ova fina i obilna hrana, uz poslovičnu tetkinu srdačnost i gostoprimstvo, dobri su razlozi da, kad prilike dopuste, opet navratimo i rado je se sjetimo.

Na kraju mogu rezimirati kako je izlet u domaju itekako ispunio očekivanja. Dobrano smo jeli i pili, bivali gošćeni i čašćeni. Ali ono važnije napunili smo emotivne baterije, nakrcali ladice svijesti novim uspomenama i, vjerujem da neće zvučati patetično, otvorili srca. Bosna je kao neka hirovita ljepotica. Ako joj se bez kalkulacija predaš bit ćeš u prlici doživjeti sevdah kakav samo na tom komadiću svijeta postoji.