Usputne bilješke

Gradovi su kao i ljudi. Posjeduju energiju i osobnost. A oni posebni u stanju su pokazati i izmamiti emociju. Jedan od takvih je Sisak posebno ljeti u vrijeme jazz festivala. Zahvaljujući Marijani i ostalim entuzijastima i ovog srpnja održani su Dani jazza Damira Kukuruzovića. Ta hvale vrijedna manifestacija posvećena je ovom prerano preminulom jazz gitaristu. Damir je bio veliki zaljubljenik, poznavatelj i interpretatog gypsy swinga. Mogu slobodno reći najbolji na ovim prostorima. Ovu vrstu muzike otkrio sam prije dvadesetak godina kad mi je u ruke dospio cd na kojem je pisalo Zagreb Hot Club. Nisam tad ni znao da je za ključnu komponentu ritma i melodije što me privukla zaslužna baš Damirova gitara. Njegov talent i energija zaslužni su da nešto kasnije Sisak u mom slušateljskom imaginariju postane sinonim za jazz odnosno gypsy swing. Imao sam priliku više puta slušati ga uživo i svaki put bivao sam oduševljen viđenim. Žalostan sam kao i svi zbog njegovog preranog odlaska. Međutim naslijeđe što je iza sebe ostavio omogućuje mi iznova uživanje u dobroj muzici, a to je u samoj svojoj biti čista radost.

Tako je bilo i ove subotnje večeri. Na završnom koncertu u dvorištu Muzeja grada Siska nastupio je Damirov Django Group s gostima. Ulogu domaćina preuzeli su Marijana koja je najavila i zatvorila koncert i Bruno, član benda, violinist, Damirov prijatelj što se u Sisku, kako sam kaže, osjeća kao doma. Klasici žanra i ove su godine ispunili toplu večer kraj Kupe. Oduševljena i brojna publika sa smješkom na licu uživala je u odličnoj izvedbi. Tome su dobrano doprinjeli i gosti, splitska pjevačica božanskog glasa Ana Opačak koja nas je počastila s nekoliko francuskih šansona koje u gypsy swing aranžmanu zvuče izvrsno. Mikrofon je zakratko preuzeo i Predrag Milunić Mils koji je u ovu sisačku priču unio notu lokalpatriotskog naboja. Ipak glavni gost i zvijezda večeri bio je njemački gypsy swing gitarist Wawau Adler. Kad se iz njegove gitare raspršio specifični, bogati, melodični zvuk za ovog slušatelja još jedan sisački jazz doživljaj bio je upotpunjen. Pomognut izvrsnim pratećim Django groupom gospodin Adler kombinirao je ritam i melodiju improvizijajući i solirajući povremeno na granici mogućeg. Emotivni Bruno, prateći bend i svi gosti i organizatori priuštili su tako sisačkoj i inoj publici još jedno glazbeno iskustvo za pamćenje.

Jazz i blues koncerti u Sisku za mene su oduvijek bili posebni. Sam grad, muzika, klub, atmosfera, činili su da se kao gost i povremneni posjetitelj osjećam povlašteno. Međutim sinoćnji je imao još jednu notu više. A ta je čista emocija. Činjenica da Damir više nije s nama sve skupa čini nas emotivnijim. Posebno njegove najbliže. To je nešto što na određeni način lebdi u sisačkom, ljetnom zraku. Njegov životni angažman i umijeće međutim doprinjeli su da je jazz i danas itekako živ. Ovaj kratki tekst svojevrsni je hommage tom velikom umjetniku. Kad ti netko priušti da iskususiš i pokažeš emocije preostaje ti samo reći: Hvala!