Usputne bilješke

Riječ daidža je naravno turcizam. Za neupućene: To je ujak, majčin brat.  Zvuči pomalo grubo ta imenica posebno onima čije uho nije naviklo na arhaične tuđice. Kao neotesan, neobrađen balvan. Međutim svi daidže ili ujaci koje sam ja imao ili još uvijek imam su karakterno profinjeni, "od kvalitetnog drveta izdjeljani, fino brušeni čak s politurom". 

Jedan od njih pokojni je daidža Tomo. On je zapravo bio ujak mojem ocu, brat moje bake. Rodio se i odrastao u Visokovićima malom selu podno planine Vilenice kod Travnika. Međutim kad je izučio zanat i oženio se sagradio je veliku kuću na Kalibunaru, naselju što se naslanja na sam grad Travnik. Preko puta te kuće zgrada je osnovne škole koju sam pohađao. Bio je vješt stolar. Znao sam osamdesetih godina navraćati s ocem kod njega doma i u radionu koja mi se u to vrijeme činila ogromnom i suvremenom. U njezinoj nutrini glasno su zujali neobični strojevi. Rotirajući cirkulari, noževi oštri i precizni bušili su, blanjali, frezali, brusili i polirali drvo koje je frcalo uokolo. Iz njega su nastajali prozori, vrata, namještaj i zanimljivi ukrasni predmeti od kojih su se neki našli i u našoj kući. Piljevina se mogla vagonima voziti. Zimi je gorila u velikoj peći bubnjari i grijala radnike. Miris te radionice bio je neponovljivo ugodan. Valjda sitne čestice smole i eteričnih ulja u zraku. I danas kad se nađem na sličnom mjestu zakučaste ladice podsvijesti najednom se otvore i trenutno me katapultiraju na Kalibunar u osamdesete.

Zatekli smo se u jednoj prilici otac i ja početkom osamdeset pete kod daidže. Zapravo znam točan datum. Dvadest deveti januar jer me naš srdačni domaćin fotografirao ispred ulaznih vrata svoje kuće i kasnije mi poklonio fotografiju sa otisnutim datumom. Još uvijek je imam. Sam sebi djelujem smiješno na noj. Bucko u jakni od samta, štofanim hlačama na pruge i gumenim čizmama.

Prethodno je otac od njega bio posudio određenu količinu gotovog novca poradi ulaganja u kuću koju smo uređivali i tad smo došli vratiti posuđeno. Dok smo sjedili za masivnim, hrastovim stolom u blagovaonici otac je izvadio desetak velikih novčanica i predao ih uz zahvalu našem ujaku. On je primio papirnate apoene i prije nego što će ih spremiti u džep pogladio se njima po bradi. Pri tom je pogledao u mom smjeru, namignuo, šeretski se osmjehnuo i rekao: Kotile se! Množile se! Nisam tad razumio značenje te geste, ali sam ga iz perspektive sedmogodišnjaka i konteksta donekle nazirao. Danas kad sam i sam ujak ponekad iz čiste zafrkancije ponovim tu predstavu i citiram ga.

Naš ujak Tomo rezbario je i hoblao sve do rata. Onda je bio izbjeglica u Njemačkoj, pa privremeni stanovnik Kutine u kojoj danas živi njegov sin također stolar. U poraću se vratio na svoj Kalibunar uživati više nego zasluženu mirovinu. Zadnje dane i mjesece proživio je u jednom staračkom domu u Travniku načeta zdravlja. Otac ga je za života posjetio nekoliko puta. Ja nisam bio u prilici. Naša povremena viđanja od prije oko četrdeset godina, spomenuta fotografija i gesta s novčanicama jedine su mi uspomene na tog finog brkicu, dobričinu zarazna osmijeha.