Usputne bilješke

Godina je osamdeset osma, zima. Idem u četvrti razred. Školski su praznici. Kalendar bilježi zadnji dan. Sutra je Nova godina. Otac je prije nekoliko mjeseci u Zagrebu kupio tamnoplavog Fiću, naš prvi auto. Na gornjem rubu šoferšajbe nalijepljena mu je široka bijela traka s natpisom FILA. Zadatak joj je vozača i suvozača zaštiti od blještanja sunca. Usred bosanske zime služi samo kao ukras. Bijeli pokrivač nalegao je na okolna brda. S prozora naše dnevne sobe puca panoramski pogled na taj melankolični prizor. Na nepreglednu bjelinu stidljivo se hvata prvi sumrak. Majka je u poodmakloj trudnoći. Zapravo treba krenuti u rodilište, ali Fićo u ključnom trenutku otkazuje poslušnost. Kao da mu je iznenadna zima ušla duboko u kosti. Nakon lijenog verglanja bez rezultata majka i ja guramo ga po blagoj strmini našeg prilaza. Otac u ulozi vozača otpušta kvačilo i auto se uz brundanje naglo odvaja od naših ruku. Mi najednom gubimo oslonac i padamo u prhku bjelinu kao u starinsku perinu. Smijemo se dok otresamo snijeg sa sebe. Majka sjeda u Fiću i oni odlaze prema gradu ostavljajući za sobom dvije duge paralelne crte.

Otac se ubrzo vraća i kaže kako je majka ostala u bolnici. Brata i mene vozi u Fići nekoliko kilometara dalje kod tetke gdje ćemo čekati Novu godinu i vijesti iz rodilišta. On opet sjeda u auto i kroz vedru, bijelu noć utiskuje prtinu prema gradu. Brat i ja zajedno s rođacima iščekujemo da godina iscuri neumitnom kraju. Jednim uhom osluškujemo eventualnu zvonjavu telefona. Kad na starom Grundig televizoru otkuca ponoć grlimo se i ljubimo uz dobre želje. Nešto prije jedan zove otac i sav uzbuđen tetki u slušalicu viče: Curica!! Ona sva razdragana nama prenosi radosnu vijest. Opet se grlimo uz veliko olakšanje i radost. Nakon nekog vremena pridružuje nam se i otac još uvijek uzbuđen i pun adrenalina prenosi vlastite impresije iz bolnice.

Godinama kasnije u razgovorima ćemo se vraćati na tu večer. Majka će nam pričati kako su oko jedanaest doktori i sestre igrali kolo dok je ona zabrinuto očekivala da joj se posvete. Unatoč veselici porod je prošao dobro . Naša sestra došla je na svijet oko pola jedan.  Bila je službeno prva beba rođena te godine u Bosni i Hercegovini. Da se netko u Zagrebu nije požurio u dvanaest i pet bila bi prva u bivšoj državi. Brat i ja u više navrata u šali smo izrazili sumnju da je zagrebačko vrijeme namješteno. I ovako je ispalo sasvim dobro. Puno vremena kasnije čestitanje i prvo obiteljsko okupljanje na sestrin rođendan pretvorilo se u tradiciju. Fiću je otac pred sam rat za simboličnu cijenu prodao jednom našem rođaku. To je zadnje moje saznanje i sjećanje na taj auto.