Usputne bilješke

Ima stvari koje su nam u sadašnjici važne i čini nam se da bez njih ne možemo, a do prije nekog vremena nismo uopće bili svjesni njihovog postojanja. To je zato što teško možemo predvidjeti budućnost, pa i onu vlastitu. Putevi i odluke koje usmjeravaju našu svakodnevicu puni su iznenađenja na koja trebamo biti spremni. Mjesto u kojem živim više od dvadeset godina u djetinjstvu mi je bilo samo točkica na karti, velika nepoznanica. Jednako tako knjiga što mi je u zadnjih dva dana prilično okupirala pažnju i vrijeme prije toga kao da uopće nije postojala. Nisam je bio svjestan dok nije našla put do mene. Međutim kad sam je otvorio i krenuo čitati postala je nakratko prioritet u svijetu moje emotivne imaginacije. Slično kao što autori te knjige Ljiljana Đorđević i Edo Popović do prije desetak godina nisu bili upoznati činjenicom kako se u općini Ribnik blizu Karlovca nalazi malo mjesto Stranica Gornja. Postali su ga svjesni tek kad je njihova potraga za seoskom kućom i imanjem završila baš na tamošnjim brežuljcima. Kuća stara stotinjak godina, pomoćne zgrade oko nje, veliki voćnjak i livada postali su im nakon toga važna okosnica u životima. U zadnjih osam godina povremeno ili stalno žive na tom i manju. O vlastitim iskustvima selidbe i boravka na selu napisali su zajedno knjigu „Zapisi iz Stranice Gornje“.

Autorski, pripovjedački tandem ovih zapisa bračni su i životni partneri arhitektica Ljilja i pisac Edo. Zajednički nastupaju u ulozi pisaca predstavljajući se zamjenicom mi što se provlači cijelom duljinom teksta koji je nadopunjen brojnim, privatnim fotografijama. U uvodu ističu kako knjiga koju čitatelj drži u ruci nije priručnik. To su iskustva trenutka koja nisu univerzalno primjenjiva i već danas mogu biti drugačija. Sačinjena su od vlastitih ideja, odluka i pokušaja. Ujedno su to učenja na pogreškama kojih je bilo, ali nisu bile krucijalne. Osim što povremeno ili stalno žive na seoskom imanju i uređuju ga protagonisti ove priče na njemu proizvode hranu za sebe, odnosno beru i koriste ono što im nude biljke koje tamo rastu. Ostalu hranu nabavljaju od lokalnih proizvođača, a u dućan odlaze samo po nužno. Pri tome paze da ostavljaju što manji otisak u okolišu. Takvim pristupom na neki način vraćaju se prirodi i ruralnom načinu življenja koji je u dobroj mjeri napušten.  Nadahnuće pronalaze, između ostalog, u filozofskim učenjima koja egocentričnog čovjeka ne stavljaju u središte svemira, već na njega gledaju kao biće jednako ostalima u uravnoteženom prirodnom poretku. Kao primjer navode odnos sa mačkama s kojima dijele dom. Ako neka od njih zauzme mjesto u fotelji kraj peći neće otamo biti otjerana, već ravnopravno tretirana.

U uvodnom poglavlju naslovljenom „Dolazak“ vješto su dočarali prvi korake koje je trebalo poduzeti kako bi se krenulo sa uređenjem zapuštenog imanja i stare, seoske kuće koja nije bila funkcionalna. Na jednom mjestu kazuju kako je bilo jednostavnije kuću srušiti i započeti novu, ali to nije smjer u kojem su željeli ići. Umjesto toga krenuli su u prilično mukotrpan posao uređenja prirodnim materijalima. Za izolaciju drvenih zidova koristili su glinu i slamu. Prvi rezultat nije bio obećavajući. Iz te vlažne smjese na zidovima čak je počela nicati pšenica, ali kad se dobro posušila u kombinaciji sa žbukom od domaćeg pijeska činila je vrlo korisnu prirodnu izolaciju. Zabatne zidove obložili su paljenim drvetom koje se također pokazalo kao funkcionalno i oku ugodno rješenje. Ovakve i slične poslove obavljali su uglavnom sami, vlastitim rukama i uz pomoć sina i prijatelja što je vrlo pozitivno utjecalo na motivaciju i samopuzdanje. Na više mjesta navode kako cijepanje drva ili košnja kosom kao i slične manulane radnje koje se ponavljaju mogu djelovati kao meditacija u pokretu.

Prema pisanju autorskog dvojca Đorđević-Popović boravak na imanju u Stranici Gornjoj pretvorio se postepeno u suživot sa svim živim bićima s kojima taj prostor dijele. Društvo u kući i oko nje su im četiri udomljene mačke i pas. Iz obližnje šume povremeno navrate srne koje se vole pogostiti u vrtu i na mladim stablima, pa iste valja zaštiti. Zvučnu kulisu čine uglavnom razne ptice kojih ima praktički stalno. Tu su i brojna sitna stvorenja koja je teško nabrojati. Posebnu pažnju posvećuju biljkama od najvećih stabala, pa sve do onih sitnih, prizemnih koje obično nazivamo skupnim imenom trava. Naglašavaju kako su odmah po dolasku odlučili kako neće često kositi travnjak osim uz samu kuću. Okućnicu od hektar i pol tako sačinjavaju uglavnom voćnjak i livada, mjesto koje vrvi brojnim biljkama koje beru za pripremu čajeva ili za hranu. Opisuju vlastita iskustva ili bolje reći pokušaje vrtlarenja bez preoravanja ili štihanja zemlje. Izbjegavaju čak i pljeviti vrt jer su uvjereni kako samonikle biljke koje nazivamo korov imaju svoju ulogu, dok će one kultivirane kraj njih već naći svoje mjesto. Apsolutno su protiv bilo kakve uporabe pesticida i herbicida. Općenito na svojem imanju pokušavaju izgraditi skladan odnos sa živim bićima i prirodom čiji su dionici, a ne godpodari.

Ljilja i Edo pišu da otkad žive na selu vrijeme drukčije prolazi. Ne mjeri se u minutama i rokovima, već teče u ritmu poslova što ih u kući ili oko nje obavljaju. Orjentiri su im položaj sunca za vedrih dana ili zvuk zvona sa obližnje kapelice što označava podne. Ponekad ne znaju koji je dan jer im taj podatak trenutno nije od praktične važnosti. U središnjem dijelu knjige približili su čitatelju kronološki po mjesecima ugođaj i mijene što su ih kroz nekoliko godina opažali ili bolje reći naužili se istih. Dvanaest kratkih poglavlja naslovljenih po imenima mjeseci puno su više od obične kronologije. To su mali "poljoprivredno-filozofski" eseji u kojima autori razmatraju dublji smisao postojanja nerijetko citirajući druge pisce ili filozofe. Na kraju svakog su dnevničke crtice "Iz bilježnice", kratke, šture natuknice koje su zapravo osnova za nastanak knjige.

Iako ističu kako ovo nije priručnik čitatelj kroz iskustva glavnih protagonista može donekle dokučiti koje izazove i zadovoljstva može očekivati ako odluči povremeno ili stalno boraviti u ruralnom okruženju. Dojma sam kako je poseban izazov i veliko zadovoljstvo sudjelovanje u procesu proizvodnje ili pronalasku i skupljanju namirnica koje će pripremljene u obliku hrane biti na stolu i konzumirane. Kratke crtice o klepanju kose ili žetve sa srpom donose duh minulih epoha kad egzoduz seoskog stanovništva nije bio uvelike izražen. U završnim poglavljima autori donose priče o podnošenju ili bolje reći suživotu i sa stvorenjima koja im nisu naklonjena kao što su krpelji, puhovi, miševi, stršljeni ili mravi. Na samom kraju iskreno propituju praktične, sociološke i naposljetku psihološke aspekte kao i uopće smisao odluke o preseljenju iz zagrebačkih Utrina u Stranicu Gornju.

Ljiljana Đorđević i Edo Popović napisali su, po mišljenju ovog čitatelja, vrlo zanimljivu i originalnu knjigu. Način razmišljanja i put djelovanja kojim su krenuli materijalizirao se u smislen tekst sam po sebi. Trebalo ga je samo uobličiti i urediti. Zapušteno imanje od kojeg su radom stvorili ugodan dom poslužilo im je kao pozornica za književnost. Mjesto na kojem se može pisati i o kojem se može pisati. Čini mi se da ovo ipak jest priručnik. Priručnik lijepog pisanja i življenja.