Usputne bilješke

Da me prije dva tjedna netko upitao što znam o jeguljama vjerojatno bih mu odgovorio: Znam da su to neobične zmijolike ribe i to je otprilike to. Ako bi mi isto pitanje bilo upućeno danas čini mi se da bi o jeguljama mogao reći puno više. Za tu veliku promjenu mogu zahvaliti švedskom piscu Patriku Svenssonu odnosno njegovoj knjizi jednostavnog naslova Knjiga jegulja. Posudio sam je u gradskoj knjužnici neplanski, igrom slučaja kao i većinu naslova u čije stranice nenadano uronim. Kao kad skočite u more i stresete se od njegove svježine da bi mu se potom dugo prepustili.

Već u uvodnom poglavlju Svensson uspjeva pridobiti moju punu pažnju navodeći vrlo zanimljive podatke o ovoj tajnovitoj i jedinstvenoj ribljoj vrsti još uvijek punoj zagonetki. Piše tako da jegulja dolazi na svijet u dalekom Sargaškom moru koje je posebno po tome što nigdje ne dotiče obalu, već je okruženo drugim morima. Osim što je posebna zbog mjesta na kojem se mrijesti jegulja je jedinstvena i zbog nimalo običnog životnog ciklusa. Nakon što se izlegne mlađ jegulje nošena strujama kreće na dugo, beznadno putovanje preko Atlantika ka slatkovodnim tokovima europskih i američkih rijeka. Znanost još nije zabilježila da neka životinjska vrsta u fazi ličinke prelazi tako dalek put. Kad konačno stigne i zađe u slatke vode; rijeke, potoke, brzace, jezera, bare, pa čak i veće lokve jegulja već poprimi oblik i veličinu prozirnog vrbinog lista da bi se nešto kasnije preobrazila u veće, žućkasto, neprozirno obličje. U slatkim vodama živi veći dio života koji može potrajati nekoliko desetljeća cijelo vrijeme bez spolnih obilježja. Tek pred kraj svojeg životnog ciklusa ove posebne ribe postaju spolno zrele, dostižu punu veličinu i poprimaju tamiju boju. Kao takve traže put do mora i vođene nekim, nama ljudima teško shvatljivim unutarnjim instinktom i kompasom, kreću ka Sargaškom moru kako bi se tamo parile, položile oplođenu ikru, te na poslijetku u toj nedostupnoj i tajnovitoj postojbini umrle.

Svensson u više navrata ponavlja kako je jegulja još uvijek puna zagonetki. Dugo se tragalo za odgovorima na njezino tajnovito ponašanje. Ta nastojanja iznjedrila su takozvano jeguljino pitanje. Još uvijek nitko potvrđeno nije vidio odraslu jedinku jegulje u Sargaškom moru. Sva istraživanja navode da se razmnožava baš tamo, ali još nema znanstveo relevantnog objašnjenja zašto naš na tom nepristupačnom dijelu našeg planeta. Dugo se vjerovalo da jegulja uopće nije riba jer ima slabo izražene peraje i krljušti i specifičnog je oblika. Najstarije zabilježeno istraživanje seže u doba Aristotela koji je i sam promatrao i proučavao ova tajnovita stvorenja. Nije dobio puno odgovora na postavljena pitanja, pa je zaključio, između ostalog, da nastaju iz blata, odnosno iz ničega. Još jedan poznati svjetski um bavio se jeguljama. Bio je to Sigmund Freud poznati psiho-analitičar u vrijeme dok je kao mladi prirodoslovac na sveučilištu u Trstu bezuspješno jeguljama pokušavao odrediti spol. Ta dva imena dio su podugačkog niza znanstvenika i enzuzijasta koji su kroz povijest, manje ili više uspješno, proučavali jegulje. Iz tog niza vrijedi izdvojiti Danca Johanesa Shmidta koji je prije stotinjak godina poduzeo dugotrajne i mukotrpne ekdpedicije u Atlanskom oceanu nakon kojih je s velikom sigurnošću ustvrdio da se jegulja mrijesti u Sargaškom moru. Migracija ove neobične ribe vrlo je kompleksna i nije do kraja rasvjetljena. To autoru ove knjige ostavlja prostora da čitatelja povede na jednu uzbudljivu književnu plovidbu povremeno sa elementima mistike.

Patrik Svensson vješto kombinira publicistički tekst sa vlastitom romanesknom pričom čiji je light motiv jegulja. Pri tome je diskretan, ali i vrlo osoban. U paralelnoj narativnoj liniji piše o obitelji, ponajviše o ocu s kojim je u djetinjstvu odlazio u ribolov loveći ponajviše jegulje. Otac mu je bio radnik, asfalter koji je u ribolovu nalazio odmor i rekreaciju, ali i mogućnost obogaćivanja kućne trpeze. Kako je obitelj živjela blizu rijeke to se nametalo kao logičan slijed događaja. Autor na pojedinim stranicama detaljno objašnjava načine i tehnike ribolova kao i rsznovrsne mogućnosti pripreme i konzumacije ulovljenih jegulja. Priča o ribolovu u djetinjstvu i ocu dio je zanimljive obiteljske freske sačinjene od uglavnom ugodnih, povremeno sjetnih uspomena koje u konačnici čitatelju približavaju identitet i specifičan mentalitet ptotagonista.

Osim prirodo-znanstvenog i osobnog segmenta, priča o jeguljama sadrži i socio-ekonomski kontekst. Navodi tako Svensson mjesta i regije u kojima je lov na jegulje puno više od običnog ribolova u slobodno vrijeme. Jedno od takvih je Zaljev jegulja na švedskoj obali gdje je lov na jegulje tradicionalnom metodom dio kulturnog nasljeđa. Upečatljiv je pasus o seocetu Aguinaga na rijeci Oriji u Baskiji gdje su jegulje delikatesa. U njemu autor u pomalo pjesničkoj maniri piše kako ribari u svojim barkama sa feralima čija se svjetlost presijava na živućoj postelji od riba ručno vade staklene jegulje s pomoću okruglih mreža na dugačkim drvenim motkama. Ili primjer ribara iz Sjeverne Irske povezanih sa IRA-om čija je borba za pravo na izlov poprimila politički kontekst u kojem je jegulja bila tek povod za traženje drugih prava. Svensson zaključuje kako lovci na jegulje nekad plivaju protiv struje te da su neobični i samodostatni. Lov ovih pomalo neobičnih riba nije samo njihov posao. On ih u dobroj mjeri određuje i definira.

Patrik Svensson svoju fascinaciju jeguljama uobličio je u vrlo smislen, opsežan i originalan ukoričeni tekst. Moju čitateljsku pažnju uspio je držati na visokoj razini od početka do kraja. Imao sam sreću čitati knjigu u vrijeme ljetovanja uglavnom uz more što je dodatno utjecalo na ionako jak utisak što je na mene ostavila. To književno iskustvo pokušat ću na kraju sažeti citirajući njegove riječi što se odnose na predmet ove fascinantne priče: Tko ima cilj, ima mogučnost pronaći smisao. Jegulje po tom pitanju mogu biti sretne.