Usputne bilješke

U moru tvrdnji i mišljenja objavljenih ovih dana na temu korona virusa naišao sam uostalom i na ovu koju prenosim po sjećanju: „Sreća u nesreći je da se ova pandemija dogodila u današnje vrijeme, a ne recimo prije dvadesetak godina. Istinabog tad bi se vjerojatno sporije širila jer je svijet bio u manjoj mjeri premrežen i ovisan o kineskim prozvodima. Da se ranije pojavila otegotna okolnost bila bi manja prisutnost interneta i digitalnih tehnologija u našim životima. Mnoge stvari koje smo barem djelomično od kuće u stanju odraditi danas moguće su zahvaljujući upravo trenutnom stupnju komunikacijskog razvoja.“ Tako otprilike razmišlja autor teksta kojem sam zaboravio ime. Slažem se djelomično s njim. Moderne tehnologije itekako nam olakšavaju svakodnevne aktivnosti, bilo da se radi o poslu ili zabavi. U dobroj mjeri živote su nam ubrzale i izmijenile u zadnjih dvadesetak godina. Informatički uređaju ušli su u gotove sve pore društvene aktivnosti. Kad bi najednom nestalo interneta ili bi se računalima proširio neki digitalni virus, svijet bi možda pretrpio veću materijalnu štetu i bio u većoj blokadi nego što je slučaj sa ovim postojećim korona virusom.

Jedna od branši koje trpe određenu štetu uslijed postojećeg stanja je i knjižničarska djelatnost. Prije više od mjesec dana posudio sam dvije knjige u gradskoj knjižnici. Nakon što sam ih pročitao skupljale su prašinu jer je knjižnica dugo bila zatvorena. Jučer je na stranicama iste objavljeno da knjižnica počinje s radom, ali u nešto izmijenjenim uvjetima kao, u ostalom, i mnoge druge djelatnosti. Čini se kako počinjemo živjeti takozvanu novu normalnost, ma što to značilo. Mišljenja sam da je i inače pomalo nezahvalno definirati normalnost, a kamoli novu normalnost. Uglavnom, knjige ćemo od sad posuđivati i vraćati ponešto drugačije. Naime u uputi koja je objavljena na stranicama knjižnice stoji kako treba tražene naslove potražiti u katalogu na internetu. Željene knjige potom je potrebno mailom naručiti i po njih doći u samu knjižnicu u dogovoreno vrijeme. Moguć će biti ulazak samo jedne osobe uz što kraće zadržavanje. Vraćeni naslovi proći će karantenu i dezinfekciju prije nego budu ponovno pušteni u opticaj. Zahvalan sam gradskoj knjižnici što nama korisnicima omogućuje bilo kakvu mogućnost posuđivanja i korištenja naslova iz svojeg kataloga. Trebat će, međutim, neko vrijeme da se naviknemo na novonastale okolnosti. U mojem slučaju izostat će takozvano posuđivanje na blef, na prvi pogled. Može se naravno piknuti i u e-katalogu bilo koji naslov, ali to neće biti isto kao kad knjigu uzmete u ruke, pogledate njezinu vanjštinu, prolistate ju i na prvi pogled zavolite. Jer knjiga je živi predmet u doslovnom smislu te riječi.

Razmišljam o tome dok u polu-sjedećem položaju na ležaljci, na svojoj terasi čitam jednu od omiljenih. Dok sporo okrećem stranice postrance se sa zapada kroz krošnju javora probijaju proljetne zrake popodnevnog sunca. Pod tim kutom oštrog svijetla dobrano se nazire struktura i tekstura listova. Sunčeve zrake otkrivaju plitke neravnine na papiru i sitne niti ceuloze što strše u zrak kao kosa. U drugačijim uvjetima takvi detalji ostaju neprimijećeni, skriveni. U kasno popodne vedrog travanjskog dana papir biva u nekoj mjeri proziran, pa se naziru redci i na drugoj strani. Boje se prelijevaju u rasponu od žute do crvene u svim nijansama narančaste. Slova dođu kao statisti u predstavi ispred kulise bogate pigmentom. Vjetrić što se poigrava krupnim listovima na stablu pored čini da je svijetlo što se probija nestalno, zaigrano i moguće samo u tom trenutku, dok već u narednom biva drugačije. Ako se stranica slučajno ili mojom voljom pomakne samo centimetar sve skupa se multiplicira. Knjiga kao živa predstava, likovno djelo bogato bojama ili nepredvidiva vizualna jazz improvizacija. Takvo što moguće je iskusiti samo zakratko. Doživljaj je upečatljiv, ali nestalan, prolazan. Ovaj tekst pokušaj je da se djelomično oživi, ponovno iskusi i za čitanje pričuva.