Usputne bilješke

18.10.2018., četvrtak

Nevidljivo

Na pitanje, koliko mu je formalna izobrazba pomogla u tome da postane romanopisac, književnik Kristijan Novak odgovorio je kako to nije bila presudna činjenica u želji i nastojanju na bude pripovjedač. Nadovezao se potom kako svi ljudi, bez obzira na mnoge razlike među njima, imaju potrebu pričati priče, pripovijedati, te kako se samo mijenjaju načini i okolnosti u kojima se taj proces odvija. Jedan od najboljih načina da dobra priča bude ispričana i doživljena su naravno knjige, odnosno romani. Ova teorija posebno je uvjerljiva kad se spomene njujorški pisac i vrsni pripovjedač Paul Auster čije je ime za ovog čitatelja sinonim za dobru priču. Auster je, po meni, vrhunski pripovjedač. Ispisuje nepretenciozne, ali upečatljive rečenice koje na najbolji mogući način stavlja u službu priče. U stanju je čitatelja skoro pa doslovno uvući u svijet svojih naizgled prosječnih, običnih, ali živopisnih i ponekad intrigantnih likova čiji je mikro kozmos obično labirint njujorških ulica i avenija. Taj megalopolis svojevrsna je pozornica za protagoniste Austerovih priča koje su meni pomogle da isti bolje upoznam i možda bolje razumijem. Takav osjećaj imam dok se probjam kroz guste retke i od riječi u mislima oblikujem žive slike i doživljaje grada i ljudi u njemu. Po nekima od tih romana snimljeni su filmovi koji također plijene pažnju svojom netendencioznom jednostavnošću. Gledatelj ili čitatelj u stanju je „upasti u zamku“ djelomičnog poistovjećivanja s likovima koje stvara i karakterno oblikuje ovaj pisac jer ih prije svega krasi jedna velika doza ljudskosti. Sve Austerove knjige kod nas dostupne sam čitao, nekima se i ponovno vraćao. To je slučaj i sa naslovom „Nevidljivo“ kod nas objavljenom 2011. o kojem želim ovdje ponešto reći.

U početnom poglavlju ovog romana u ulozi naratora glavni lik šezdesetogodišnjak Adam Walker vraća se u godinu 1967. u vrijeme kad je studirao književnost na Columbiji. Na jednoj zabavi upoznaje francuze; Rudolfa Borna gostujućeg profesora na njujorškom sveučilištu i njegovu djevojku Margot. Born mu odmah potom nudi mjesto urednika na časopisu koji planira pokrenuti. Mladi Walker prihvaća ponudu, te pokušava osmisliti koncept časopisa. Kad Born poslovno otputuje na desetak dana u Pariz, Margot zavodi deset godina mlađeg Walkera s kojim provodi pet strastvenih noći, nakon čega se nenadano oprašta s njim i vraća se u Francusku. Born dolazi natrag u New York te unatoč saznanju da je Walker bio intiman s njegovom djevojkom inzistira na nastavku poslovne suradnje. Dok jednu večer dva nesuđena poslovna partnera hodaju perma restoranu kroz tamnu njujoršku noć pokušava ih opljačkati tamnoputi sedamnaestogišnji Cedric Williams. Born ga pred zapanjenim Waklerom probode nožem kojeg izvuče iz unutarnjeg džepa sakoa. Walker odalzi po pomoć koja dolazi prekasno za mladog pljačkaša, te prijavljuje slučaj policiji tek šest dana kasnije što Bornu daje dovoljno vremena da pobjegne u Francusku.

Ova priča bila bi prosječna da nije prezentirana lucidnom pripovjedačkom tehnikom Paula Austera koji u drugom poglavlju naslovljenom Ljeto uvodi još jednog lika-pripovjedača uspješnog književnika Jima kojem se Walker obraća pismom. U pismu navodi da je teško bolestan te kako mu nije ostalo još puno vremena. Prije smrti želi napisati autobiografski roman u kojem će rasvijetliti događaje iz 1967. godine. Uz pismo šalje Jimu rukopis prvog poglavlja što je zapravo prvo poglavlje knjige koju čitamo. Navodi kako je „zapeo“ s pričom te moli prijatelja za savjet. Jim mu predlaže da napravi svojevrsni odmak i dalje piše u drugom licu. Imamo tako priliku čitati nastavak u kojem Walker opisuje ljeto 1967. braćajući se glavnom liku to jest sebi. Saznajemo tako da je u mladosti bio perspektivan pjesnik, ali je nakon studija književnosti upisao pravo i radni vijek proveo kao odvjetnik zastupajući one slabijeg imovinskog stanja. Tog ljeta Adam dijeli stan sa sestrom Gwin s kojom je kratko u incestuoznoj vezi. Auster bez ustezanja opsuje taj odnos vrlo detaljno. Navodi čitatelja na pomisao da to nije ni grešno ni pogrešno jer oboje to žele i zbog toga se nitko ne osjeća loše, čak štoviše mjesec dana potpuno uživaju u slobodnom seksu. U nastavku Gwin u pismu Jimu poriče da je s bratom bila intimna i teško može dokučiti razloge zbog kojih je to izmislio.

Važan segment priče o Adamu Walkeru je upomena na sedmogodišnjeg brata koji se utopio u jezeru. Njegova tragična smrt zauvijek je obilježila obitelj posebno majku koja se osjećaja krivnje nikad nije oslobodila. Walker tako kroz dvije smrti, onu Cedrika Wilimasa i bratovu na neki način prolazi dugotrajnu vlastitu katarzu koja kulminira u zadnjim tjednima života kad smrtno bolestan pokušava ispisati priču o 1967. U trećem djelu naslovljenom Jesen potpuno objektivno u trećem licu brzim telegrafskim stilom niže veliki broj činjenica. Rukopis opet šalje Jimu i moli prijatelja da ga uobliči u smislen okvir. Jim čitatelju opet u ulozi naratora na neki način objašnjava da poglavlje o jeseni Adam silno želi ispričati, ali kako je vrlo krhkog zdravlja u mogućnosti je navesti samo natuknice. Prijatelj mu pomaže oblikujući te bilješke u smislenu cjelinu koju Auster na kraju efektno podastire čitatelju.

U jesen 67. Adam Walker je u Prizu kao student na međunarodnoj razmjeni. Osim što želi usavršiti francuski, nada se kao će pronaći Rudolfa Borna i rasvijetliti tragični događaj ubojstva mladog Williamsa. Prvo pronalazi Margot s kojom obnavlja ljubavnu vezu naprasno prekinutu u New Yorku. Vrlo brzo susreće i Borna koji poriče da je dokrajčio mladića sa deset uboda u prsa nakon što je Walekr otišao po pomoć. Walker mu ne vjeruje i traži način da Born snosi krivnju za brutalno, hladnokrvno ubojstvo, koje je po njemu počinio. Završno poglavlje vrlo je pažljivo strukturirano i na trenutke vizualno dopadljivo. Pripovijedanje povremeno izgleda kao dinamično montiran film ili enegrična kazališna predstava. U rečenici koju citiram u nastavku taj efekt postignut je vrlo efektno. „Kad Walker pođe, sunce se ukaže na nebu i prsne u sto tisuća krhotina rastopljena svjetla. Eiffelov toranj se sruši. Svaka zgrada u Parizu bukne u plamenu. Kraj prvog čina. Zavjesa.“ Zadnje stranice otkrivaju rasplet ove intrigantne priče. U njima razlika između pripovjedača i likova kao da postaje potpuno fluidna. Auster na kraju od čitatelja traži povećanu pažnju kao bi ustanovio tko ima kakvu ulogu u priči, tko je protagonist a tko pisac. Uspijeva ga zavarati svojom majstorijom i držati ga u neizvjesnosti gotovo do samoga kraja. Rekao bih da je uspjeh ove knjige u tome da navede čitatelja da i sam poželi pripovijedati, pričati priču. Ako o ničemu onda o knjizi samoj. Privlačnost ovog romana je uostalom da podsjeća kako uloge nikad nisu do kraja zadane, a granicu između fikcije i stvarnosti na trenutke čini nevidljivom.


- 13:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2018 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (4)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (2)
Siječanj 2024 (2)
Listopad 2022 (1)
Rujan 2022 (4)
Kolovoz 2022 (2)
Lipanj 2022 (2)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (4)
Svibanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (1)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (13)
Svibanj 2018 (18)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o koječemu i razmišljanja potaknuta istim.