Usputne bilješke

Kad mi je Zlatko Majsec nakon poetske večeri na terasi velikogoričkog Kulturnog centra predao u ruke svoju knjigu „Frik iz kvarta“ znao sam da će mi njen sadržaj biti u tolikoj mjeri zanimljiv da ću čitateljsko iskustvo poželjeti podijeliti, pišući o istoj na blogu. Već simpatičan naslov, pomalo neuobičajen format i naslovnica na kojoj je crtež dječaka što bezbrižno spava na točkastom jastuku ispod pokrivača s likovima dinosaura, dali su mi naslutiti kako sadrži originalne i inspirativne tekstove. Taj dojam učvrstio je sam autor nastupom na spomenutoj poetskoj večeri i kasnije u razgovoru u kojem smo se dotaknuli nekih zajednički tema i interesa kao što su pisanje ili duže vožnje biciklom. Knjiga „Frik iz kvarta“ miks je pjesama i kratkih priča, to jest osebujnih eseja prethodno objavljenih u istoimenoj kolumni na portalu Kronike VG.

Kad sam ju krenuo čitati, moj je prvi dojam bio, a dobrim se djelom zadržao do kraja, da je u izričaju Zlatka Majseca prisutan izraženi ironijski i auto-ironijski odmak od svakodnevice o kojoj piše. Frik iz kvarta ne doživljava stvari previše ozbiljno, ne mari za ustaljene paradigme i postulate, već ih mijenja i oblikuje po svome. Pomiče granice i nasmijava čitatelja, ali baš tim šaljivim pristupom pogađa bit i potakne istog da se zamisli. Takav pristup podsjetio me na romane Gorana Tribusona, koji sličnim spisateljskim manevrima na obilazan, zafrkantski način zapravo govori o ozbiljnosti života samog. Zlatko kao i Tribuson naizgled nezainteresirano i neambiciozno ukazuju na važne sitnice koje nam u kolotečini svakodnevice obično promaknu. Na jednom mjestu u zagradi Zlatko kaže kako je ciničan prema samome sebi, ne bi li ga se ozbiljnije doživjelo.

U tekstu naslovljenom „Avantura svakodnevice“ Majsec kazuje kako je u stanju zastati, resetirati se, drugim očima gledati ljude i okoliš, primati isti signal drugom antenom. Dok čitam „Klađenje ludom radovanje (igre na nesreću)“ na više mjesta zastajem kako bih se smijao jer se rečenice-vicevi nižu kao u dobrom skeču. Ipak na kraju slijedi opora poanta u kojoj stoji da je ljubav prema kladionici bezuvjetna kao majčinska, zauzvrat ne traži ništa. Tekst „Teta iz dućana“ uz glavnu priču sadrži još jedan paralelni narativni rukavac, koji je kao izravni prijenos toka vlastitih misli u realnom vremenu tijekom samog pisanja. „Ženski razgovori uz suton“ čita se kao odlična kratka priča garnirana izvrsnim dijalogom koji psihološki profilira dva glavna ženska lika.

Negdje na tridesetoj stranici zamjećujem da su tekstovi skupljeni u ovoj knjizi na neki način intenzivni, puni impresija. Svaki je izražajna osobna ekspresija, često emotivna ispod površinske zafrkancije i ironije. Razmišljam kako su vjerojatno pisani za tjednu kolumnu i kad se tako na portalu čitaju onda su ajmo reći dozirani u pravilnim vremenskim razmacima. Međutim skupljeni ovako na jednom mjestu zbijeni su i kod čitatelja traže povećanu koncentraciju i slobodni prostor u pretincima „radne memorije“, pod uvjetom da ih želi shvatiti i doživjeti. Možda bi trebalo rastegnuti čitanje, ali to nije lako kad su knjige u pitanju. Dobre knjige su kao droga, uvijek traže još veću dozu do isteka zaliha, pa u novu nabavku. Ovaj pasus mali je intermeco nastao usred čitanja, na spomenutoj tridesetoj stranici, dok vani cijelo jutro pada dosadna kiša, a praznik je pa slobodno jutro mogu iskoristiti za čitanje i pisanje. Ako mi se kasnije učini da strši u odnosu na ostatak teksta pobrisat ću ga. Ako ste ga upravo pročitali, onda sam to vjerojatno zaboravio učiniti.

Knjiga „Frik iz kvarta“ sadrži i brojne pjesme koje se najčešće sastoje od podužeg niza katrena ukrašenih parnom ili unakrsnom rimom, koja kao da čitatelju poručuje da se može slobodno smijati i zabavljati. Majsecova lirika je kao dobar stand up, što je u ostalom pokazao na spomenutoj poetskoj večeri, čitajući i gestikulirajući u maniri energične monodrame-komedije. Tekst „Intervju s tapirom“ svojevrsni je teatar apsurda, u kojem pušta mašti na volju postavljajući pitanja izmišljenoj religioznoj životinji. U „Teroru smajlića“ upozorava kako je smijanje postalo više obaveza manje zadovoljstvo. Iz kratke biografije ispisane na otraga na koricama saznajem da je Zlatko i glazbenik uostalom. Koliko je u stanju biti pod dojmom zvučnih vibracija pokazuje dobro u priči „Ulični svirač“, gdje fasciniran nastupom bez ironije niže bogate metafore o izvedbi uličnog svirača na kojeg je slučajno naišao. U „Boljoj strani alkoloha“ kaže da mu nije cilj glorificirati tekućine što popravljaju raspoloženje i povećavaju samopouzdanje, ali baš to na zanimljiv način radi, nudeći nam da se u mnogim opisanim situacijama prepoznamo. U tekstu naslovljenom „Kad se ti misliš oženit'“ na izvrstan način tematizira muško-ženske odnose i u šaljivom filozofskom tonu postavlja tezu o samoći, koja ne mora nužno biti usamljenost. Tekst naslovljen „Odlična noć u Dobrom danu“ donosi između ostalog i znakovitu rečenicu: Nije toliko bio zaljubljen u nju, već u iluziju o njoj. „Muško-ženska prijateljstva – stvarnost ili mit?“ je mikro esej o prisutnom, ali nedorečenom fenomenu uz pitanje što poduzeti kad nam na facebooku osvane zahtjev za prijateljstvo od privlačne osobe.

„Policiji prijavio pijanog pjesnika“ priča je u kojoj baš sve riječi počinju slovom p, vjerovali ili ne. „Ribiči koji vole Batinu“ dobrano me nasmijala i oduševila, jedan dio je posebno dojmljiv pa ga prepisujem: „Nije ni čudo što Beograđani djevojke zovu ribama. Ima neke paralele između lova na žene i ribolova. Zagrizu kad se najmanje nadaš ili kad ti je skoro pa svejedno, a najčešće se ništa ne događa dok izgaraš od očekivanja.“ Izvrsno! Vrijedi spomenuti i najdulju priču u knjizi „Putevima malog princa“ u kojoj naizgled obično planinarenje južnim Velebitom u Zlatkovoj interpretaciji postaje živahni putopis i mali triler na kraju kad strah paralizira jednu prijateljicu na opasnom prijelazu koji nema alternativu. „Seks plomba i alkos“ rezervirana je opet za početnu zafrkanciju na koju se čitatelj brzo navikne (Njena plava asistentica je prava seks bomba – od nje mi veselo vibrira plomba) da bi završila uz mudar savjet kako se ponekad treba prepustiti opasnoj matici, umjesto protiv iste se grčevito boriti. Završna pjesma „Velika Gorica moja mala“ svojevrsni je homage gradu kojeg Majsec opominje i kudi, dok mu se istovremeno zahvaljuje i slavi ga.

Na kraju mogu reći kako mi je „Frik iz kvarta“ tematski, generacijski, pa čak i svjetonazorski blizak izričaj. Na puno mjesta imao sam priliku prepoznati se u situacijama i razmišljanjima glavnog lika. Zlatko Majsec piše otvoreno i izravno izbjegavajući patetične zamke u koje se pisac lako ulovi kad je iskren. Kako bi postigao taj efekt dobrano se služi već spomenutom ironijom, kojom ujedno i nasmijava čitatelja željnog dobre zabave. Često stavlja u fokus muško-ženske odnose ili bolje reći privlačne djevojke i žene, neiscrpno vrelo inspiracije svuh muških autora koji su se ikad pokušali kreativno izraziti. Svojim pisanjem obogatio je i nadogradio moj čitateljski univerzum potaknuvši me na pisanje, a to je možda i najveći kompliment koji mu mogu uputiti. Kad sam nakon čitanja pogledao na Zlatkovu posvetu, osmotrio korice knjige i prisjetio se njenog sadržaja, imao sam dojam da ju je pisao moj dobar prijatelj.