Usputne bilješke

Edo Popović romanopisac je i autor izvrsnih kratkih priča, koje se mogu svrstati u žanr takozvane stvarnosne proze. Rado čitam njegove prozne uratke jer su mi tematski i po senzibilitetu bliski. Osim toga Edo je hodač, planinar, ali ne običan, nikako prosječan. Njegov korak relativno je spor, ali uporan, dostatan za Velebit i za pažljivo opažanje i dopadljiv opis viđenog. Knjiga ovog autora „Priručnik za hodače“ iz 2009. puno je više od običnog priručnika. To je zapravo poduži filozofski esej, kojem su hodnje samo poticaj, polazna točka za dublje promišljanje i prikaz osobnog viđenja svijeta. Kroz priču o hodanju Popović progovara o istinskim, čak iskonskim ljudskim potrebama, kojih možda i nismo uvijek svjesni. Upozorava na ubrzani način življenja, kojeg naziva utrkom sa sve višim i težim ciljevima. Kaže da smo u svakodnevici bombardirani reklamama, informacijama, digitalnom i stvarnom bukom koja ima za cilj produbiti žudnju za stvarima koje nam zapravo ne trebaju. Sve teže uspijevamo utažiti te konzumerističke strasti, pa tako emotivno iscrpljeni osjećamo golemu prazninu. Navodi da ne možemo utoliti glad koja nas je učinila automatima za zarađivanje i trošenje.

Kao antipod tom stresnom načinu življenja, suprotstavlja hodanje, odnosno planinu. Sinonim za planinu u njegovom slučaju je Velebit, po kojem kreće intenzivnije pješačiti prije dvanaest godina, nakon ozbiljnijeg zdravstvenog problema. U početku se muči, ostaje bez daha, povremeno je dezorijentiran i nesiguran, ali ne odustaje. Te 2006. o planini na koju se zaputio zna vrlo malo, gotovo ništa. Lokacije koje posjećuje, staze kojima kroči, biljke koje viđa, životinje na koje nailazi, sve mu je tada velika nepoznanica, ali i prilika za otkrivanje i učenje. Uči na iskustvima drugih čitajući i na vlastitim hodajući. Obzirom da posjeduje talent za pisanje, dojmove izvrsno prenosi u knjigama, pa je tako čitatelj u prilici ponešto upiti i otkriti, udobno uljuljkan u iluziju udobnosti vlastite sobe. Danas je njegovo znanje o Velebitu i planinarenju nadprosječno. Dok hoda vodi bilješke iz kojih kasnije nastaju knjige, a ova opisana nije jedina. U još jednoj, naslovljenoj jednostavno „O Velebitu“ iz 2013. uspoređuje svoje viđenje planine sa starim putopisima drugih autora. Pohodi opisane lokacije u novije vrijeme i komparira Velebit od prije stotinjak godina i ovaj današnji. U kojoj mjeri je ta planina inspirativna govori njegova tvrdnja da gole precizne bilješke o izravnom iskustvu, kad ih kasnije čita, zvuče kao metafora, kao pokušaj pisanja poezije. Tako planina djeluje na čovjeka, ono udaljeno postaje prisno, nadohvat ruke, samo treba posegnuti.

Donosi inspirativnu priču o velebitskim oblacima, koje između ostalog, uspoređuje sa slapovima. Pri tom kazuje upečatljivu zgodu o snu iz djetinjstva, koji se dugo ponavljao. Kad na Velebitu doživi izravno iskustvo nadolazećeg oblaka, u kojem se zatekne, to protumači kao ostvarenje sna. Vjetar naziva zemaljskim orguljama. Kaže da je jačinu velebitske bure ponekad nemoguće izmjeriti instrumentima. Dok noću u sigurnom skloništu osluškuje vjetar, sluša zapravo dojmljivi koncert kakav samo priroda može upriličiti. U tekst umeće autorske fotografije koje pojačavaju dojam i dodatno dočaravaju ambijent, izvrsno nadopunjujući tekst. Ni fotografije nisu obične, banalne, rezultat su pažljivijeg promatranja i pomnijeg promišljanja. Jedno poglavlje posvećuje vodi koje na Velebitu ima, ali ne u izobilju. Vodu općenito vidi kao najvažniji segment življenja na planini, čak i u današnje vrijeme kad je posjećuju uglavnom planinari. Kaže otprilike: Prvo voda, pa sklonište, pa tek onda hrana. Uz mnoge druge spominje knjigu „Biografija vode“ Phillipa Balla, koju imam u kućnoj biblioteci i rado s vremena na vrijeme posegnem za njom. Sa doziranim žalom podsjeća na vremena kad su Velebit nastanjivali brojni stočari sa svojim stadima. Danas na toj planini gotovo da i nema pastira i stoke. Ostali su samo podsjetnici, stanovi, suhozidi i gušterne. Tu su međutim brojni planinari u potrazi za nekim svojim mirom i komadićem prirode, što će ih nadahnuti. Edo Popović svojim je pisanjem mene nadahnuo na ovaj post, i potaknuo da Velebit u prvoj prilici opet pohodim.

Za kraj donosim nekoliko dojmljivih rečenica iz same knjige koje sam zapisao čitajući. Čini mi se da čak i ovako izvan konteksta funkcioniraju kao misli koje vrijedi pročitati i doživjeti.


Tamo gdje se sreću vječno i prolazno, nailazimo na smisao života.

Čovjek ne osvaja planinski vrh, već se susreće s njim.

Unutar većih parcela, posebno onih koje nazivaju državama i pokrajinama, moguće je pronaći slobodan prostor za hodanje dovoljno velik da možete hodati danima pa i tjednima, a da ne naiđete na ogradu u prirodi ili nečijoj glavi.

Hodajući tako čut ćemo vlastite korake, i vlastiti dah, i vlastito srce, a ako se posve opustimo, čut ćemo i vlastite misli.

..No tako bi se, tješio sam se, osjećala divokoza u Utrinama, u onom spletu asfaltiranih puteva, između klisura od armiranog betona

Tada sam prvi put disao oblak.

Bura je rašpala more.

Nastaviti hodati, jer smrt slijedi upravo jedan korak iza života.