Usputne bilješke

Satima su sjedili u polupraznom kafiću i dugo razgovarali. Vrijeme kao da je stalo tog zimskog popodneva. Upoznavali su se, predavali jedno drugome. Vani je padao gusti snijeg, prvi i jedini te godine. Kroz veliku staklenu stijenu povremeno bi osmotrili kako bijeli zaborav polagano prekriva grad. Presudni trenutak zbio se kad mu je s ramena maknula mrvicu pamuka. Posegnula je rukom u njegov intimni prostor, zamišljeni cilindar u koji stranci nemaju pristup. Nakon te geste više nisu bili samo znanci koji piju kavu. Na ulazu u njenu zgradu prvi put su se poljubili i izbliza u oči zagledali. Samo nekoliko minuta nakon što mu je mahnula i ušla u haustor, poslala mu je sms poruku. Na malom zaslonu pisalo je: Wish you were here. Osmjehivao se dugo gledajući te četiri riječi. Tek kad je osjetio hladnoću u prstima, spremio je uređaj u džep. Bio je to njegov prvi mobitel, plava Nokia. Dugo ga je imao, čak dvije baterije je promijenio. Neki još i danas, u vrijeme pametnih telefona, koriste isti takav.

Početkom proljeća već su živjeli zajedno. Taj korak nastupio je nekako sam po sebi, kao jedan logičan i praktičan izbor. Unajmili su malu garsonijeru u centru grada i uredili je po svojem ukusu. On je pofarbao zidove i izvršio sitne popravke, a ona je mnoštvom sitnica ispunila prostor. Slobodno vrijeme provodili su uglavnom zajedno. Vanjski svijet uglavnom je primicao mimo njih. Tjednima su gledali filmove i serije, puno njih. Omilljena im je bila Život na sjeveru. Tu im je posudio prijatelj na VHS kazetama. Pogledali su pedesetak epizoda, od prve do posljednje. Zapostavili su knjige, jer čitati se ne može udvoje. Zapravo može, nekoliko puta joj je na glas čitao ulomke iz svoje omiljene knjige, kao uspavanku. Posebno je bio uživljen u dijaloge, kao da je na kazališnim daskama. Jedan glumac i jedan slušatelj u predstavi bliskosti. Svakodnevno su odlazili u duge šetnje, obično uz rijeku. U tome ih nije mogla omesti ni kiša. Baš tad je grad bio samo njihov, mokar i privlačno siv.

Početkom ljeta on se zaputio na Jadran na sezonski posao. Četiri duga mjeseca preplanulim turistima na stolove je donosio pizze i Coca-cole. Ona je najtoplije godišnje doba provela u sparnom gradiću, uglavnom učeći za jesenske rokove. U početku su se čuli telefonom svakodnevno. Jedno drugom su prepričavali dane i sate provedene u razdvojenosti. Najveća teškoća bila je, tko će prvi poklopiti. Kako je ljeto odmicalo razgovori su postajali sve kraći i sve rjeđi, da bi krajem rujna potpuno izostali. Kad se vratio odmah je uvidio da je drugačija, nekako tuđa. Nije trebao dugo nagađati uzroke promjene. Upoznala je nekoga, tako mu je rekla. Izgovorila je klišej, ali barem je bila iskrena. Kako bi joj olakšao, izmislio je priču o Mađarici s kojom se pobliže družio na moru. Kofere, što ih je donio, nije trebao ni raspakirati. Uzeo ih je u ruke i krenuo dalje. Na izlaznim vratima ju je zagrlio, srdačno. Nije bio ljut, možda malo žalostan, ali ne zadugo. Prespavao je kod prijatelja i drugi dan našao novi stan.

On je zapravo vrlo praktičan tip, ne voli vući za sobom puno prtljage, posebno ne sentimentalne. Mobilan je i odlučan, kao neki moderni nomad. U stanju je krenuti dalje u bilo kojem trenutku bez komplikacija. Ne drži ga mjesto. Svih suvišnih stvari na vrijeme se oslobodi. Neke proda, druge pokloni, a one neupotrebljive jednostavno baci. Plava Nokia jedna je od rijetkih koje je sačuvao, bez nekog opravdanog i logičnog razloga. Spremljena je u malu ladicu svaštaru, koja može i ne mora biti korisna. U njenoj digitalnoj memoriji još uvijek je jedna sms poruka, nikad nije pobrisana.