Usputne bilješke

Već sam ovdje na blogu u dva navrata pisao košarci. Nekako imam želju opet nakucati pokoji redak o loptanju pod obručima, pa idemo vidjeti što će ispasti. To je sport kojim se bavim rekreativno, povremeno, sporadično, ovlaš. Zato što bi još i vozio bicikl i trčao i planinario i svašta pomalo. Na početku čitatelju/ice da ti razbijem iluziju ako je imaš. Ne, nisam centar dvometraš, što bere trešnje bez ljestava i zakucava kad se sjeti. Više sam u kategoriji playmakera-beka. To su oni relativno niži igrači, što pod koš ulaze rijetko (strah od blokade, banane, to vam je ono kad zapucate, a obrambeni igrač opali po lopti širinom ispružene šake, glasno da se čuje i još nadmeno dobaci: Kud si poš'o). Dakle takvi kao ja više se oslanjaju brzinu, spretnost i preciznost, ukoliko te odlike posjeduju. Logično jelte, ako je netko izrastao dva metra, onda koristi prednosti koje takva konstitucija pruža. Vrzma se po reketu, skače, gradi se i šutira iz pozicija bližih košu. Kad takav stane na liniju 6,25 i potegne tricu izgleda pomalo smiješno, kao da loptu vadi iz bačve. Nekim centrima su i slobodnjaci teško rješiva enigma. Postoje i takozvani krilni centri, četvorke. Oni su nešto pokretljiviji, ali to nisu pravi sidruni, gazde reketa. Oni znaju zapucati i izvana s nešto većim uspjehom. Tu su još bekovi, nešto pokretljiviji ljudi srednje visine, koji objedinjuju sve elemente igre i ima ih po cijelom terenu. Oni vode loptu, ulaze u driblinge, skaču, šutiraju, sjure se pod koš, sve po malo, ali u svemu su nekako osrednji. Ima ih i nadprosječnih, ali u pravilu vrlo malo. I na kraju, ili na početku, kako se uzme tu smo mi playmakeri, jedinice. Naš primarni zadatak je organizirati igru. Glavni uvjet za to je da dobro kontrolirate loptu, da imate dobar pregled, da znate u svakom trenutku gdje su vam suigrači i da ste dobar dodavač, asistent. Poželjna je također i preciznost, jer kad dođeš u poziciju za šut, onda rokaš, nemaš se kaj mislit'. Ništa ljepše, nego kad se digneš na skok-šut, snažno, ali elegantno poguraš je desnom rukom, a lijevom samo usmjeriš da ima pravac. Već kod izbačaja znaš jeli dobra ili nije. Ako je, još dok je u zraku, kreneš natrag u obranu, jer znaš da će ući, suknuti kroz mrežicu, obruč neće ni dotaknuti.

Dobro, sad kad smo apsolvirali teoriju igre u podužem uvodu (morate priznati da je dojmljiv), prelazimo na stvar. Povod za pisanje ovog teksta je činjenica da se moj stariji sinovac inače rukometaš, sve više interesira za košarku. Njegov interes svodi se na takozvano haklanje s dečkima na igralištu. Skupi se njegova klapa na košu, podijele se u trojke i uz puno rasprave i vike igraju. Godinama sam i sam upražnjavao takav vid zabave i rekreacije. Na hakl uostalom volim otići i danas. Na košu me u novije vrijeme dočekaju neki novi klinci koji trče i skaču kao da su na NBA draftu, ili se to meni samo čini. Moja tjelesna sprema, spretnost i umješnost nije na toj razini, pa se uglavnom oslanjam na rutinu i iskustvo. Ne'š ti rutinera! Htjenjem i zalaganjem pokušavam im parirati, a preciznost je relativna stvar, nekad dođe sama po sebi, a nekad izostane da se na trepavice postaviš. Veseli me posebno što moj sedmaš želi igrati košarku sa mnom, odnosno protiv mene, jedan na jedan. Dođemo mi tako na koš, šutiramo malo da se zagrijemo i onda uslijedi novo poglavlje našeg, sve izraženijeg rivaliteta. On naime raste kao iz vode, na rukometu je stekao snagu, izdržljivost i samopouzdanje i sve bolje mi parira. Svaki put kad se nađemo ja mu u šali kažem: Moram te upozoriti da sam ja u ovoj igri Pro, na što se on uvijek nasmije i dometne nešto kao, dobro, dobro, vidjet ćemo, samo igraj. Ovaj izraz Pro (postoji još i Nub, što je suprotno od Pro) znači otprilike profesionalac, profić, dobar u nečemu. To sam pokupio od njega i mlađeg brata, a oni su to pobrali od nekog jutjubera, kojeg su gledali na internetu. Vi koji imate klince možda ste zamijetili da su ti jutjuberi postali jako popularni. Čini mi se da ih svi školarci gledaju i među sobom komentiraju sadržaje video uradaka i koliko koji ima subskrajbera, pregleda i još koječega. Neki su jutjuberi regionalne zvijezde, u kameru izgovaraju sve i svašta bez cenzure, al' dobro taj fenomen ćemo možda obraditi u nekom drugom postu, da se sad ne udaljim od povoda pisanja ovog.

Dakle, hakl jedan na jedan. Akteri: moj za igru uvijek oran klinjober i ja, poznatiji kao Pro. Dopusti čitatelju/ice da te opet malo uputim u finese takvog natjecanja. U igri jedan na jedan nema provlačenja, švercanja, pomoći suigrača. Možeš i moraš se osloniti samo na sebe i svoje znanje i angažman. Ako ti napadi nisu konkretni i raznovrsni, ako nemaš više različitih rješenja za pojedine situacije, za protivnika ćeš brzo postati pročitana knjiga. Spriječit će tvoje neučinkovite, istovjetne pokušaje, realizirati svoje i okrenuti priču u svoju korist. Zato treba igrati raznovrsno, gađati iz raznih oružja, jednom krenuti na ulaz (prije se to zvalo dvokorak), drugi put šutnuti izvana ili pokušati leđima okrenut košu doći u situaciju za lagan koš izbliza. Obranu treba igrati na nivou, kretati se, trčati, skakati i naravno biti precizan. U tom košarkaškom nadmudrivanju, moj klinjo i ja pronalazimo sve više zadovoljstva. To nam je postao jedan mali ritual. Gotovo prazno igralište, jedna lopta, jedan koš i mi u ulozi haklera. Ja sam možda još uvijek u laganoj prednosti, ali kao što rekoh on je iz dana u dan sve bolji. Uostalom danas me glatko dobio 2:0. Opravdanje da sam bio neispavan i umoran nije uvažio. Na koš uvijek treba doći spreman. Dakle, njegovo vrijeme dolazi, ili je već došlo, dok ja mogu biti zadovoljan ako u budućnosti zadržim ovaj nivo igre i kondicije. Zapravo, iako zvuči pomalo paradoksalno, bit ću najsretniji kad će me stalno pobjeđivati. Gotovo sam siguran da će tada on meni govoriti: Ali tata moram te upozoriti, ja sam u ovoj igri Pro. Ja ću se samo nasmijati i reći, dobro, dobro, vidjet ćemo, samo igraj.


Za kraj ovog košarkaškog mudrovanja jedna meni vrlo simpatična i draga pjesma od benda Zabranjeno pušenje, koje sam se sjetio pišući ovaj tekst:


Balada o Gigi Bosniću

KK Koševo je bila ekipa solidna
Boro, Skeli, Cuba, Trile
U dušu svak se zna,
Al drmala je tom fildžan ligom
Zbog legendarnog kapitena Gige Bosnića

Bilo je to zlatno doba našeg basketa
Rusi poslaše u Sibir pet-šest trenera
A mi se kladili jesu l rolinzi
Bolji kod Gige il kod Delibašića

23-eg maja protiv KK “Alhosa”
Došli da ga vide ljudi malo važniji
Al Gigo je svu noć sa rajom ružio
Toga dana nije bio najprecizniji

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”
Tek jednog dana Gigo Bosnić zakuca
Na vrata zaboravljenih asova

Tih dana mu se u glavi desi neki kvar
Priča o politici, za nacionalnu stvar
Zavrće ture na šanku, kažu radi za stranku
Procenat ispod 31, išo je na Gazimestan

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”
Tek osvanu Gigo tog aprila kraj haubice
Konačno je imao cijeli grad ispod sebe

Za sve dosuđene korake
Za sve sudijske nepravde
Za sve promašene zicere
Za sve što ga nisu voljele
Za Kosevo, za Vratnik, Maltu
Za čitav svijet
Gigo Bosnić puni sad
Kalibar 155

U rovu u mraku, kraj terena “Koševa”
Izgorile su table, pala je konstrukcija
Al samo jednu stvar bi još da upitam:
Bi li priča ta bila drugačija
Da je ušla ona trica protiv KK “Alhosa”?

I tako malo rada, a puno talenta
Malo povrede, a malo “Vecchia”


(glas komentatora)

“…2 minuta i 3 sekunde do kraja utakmice!
11 poena prednosti za Bosnu!
Među navijačima na tribinama već je počelo slavlje.
U pojedinim trenucima čula se i pjesma Bosno moja
pa slobodno mogu da kažem da je i njihova igra
ličila na jednu divnu bosansku sevdalinku.
Pogodak Delibašića! Bosna je sve to prebrodila!
Postigla je pobjedu!”