Usputne bilješke

Na današnji dan prije sedamdeset dvije godine rođen je David Gilmour, gitarist i vokal legendarnih Pink Floyda. Već sam pisao ovdje na blogu o Floydima, ali nisam u tom tekstu stavljao naglasak Gilmoura, koji je po skromnom sudu ovog slušatelja, ono što Floydi u svojoj biti zapravo jesu. Ne umanjujem pri tom ni doprinos ostalih članova benda, ekscentričnog osnivača pokojnog Syda Barretta, karizmatičnog osobenjaka, autora većine pjesama Rogera Watersa, samozatajnog bubnjara Nicka Masona i vrlo dobrog klavijaturista pokojnog Richarda Wrighta. Međutim Gilmourov izričaj, kako vokalni tako i onaj instrumentalni, ono je što me tom osobitom zvuku privuklo. Njegov duboki glas kao stvoren je za raskošne, epske, rokerske balade po kojima su Floydi poznati. On tim glasom kao da priča neobične, tajnovite legende zamotane u jedan pomalo mističan aranžman, ponekad prožet upečatljivom simbolikom. To duboko pjevanje ostavlja snažan dojam i kao da pri slušanju pobuđuje neke iskonske osjećaje i asocijacije, pozitivne naravi. Kod sviranja je vrlo rano razvio jedan unikatan prepoznatljiv stil, njemu svojstven. Gitara, posebice ona električna, u njegovim rukama proizvodi takav zvuk, od kojeg se ponekad koža ježi. Kad sam je prvi put čuo pomislio sam, to mora da je neki drugi instrument, nemoguće da je da netko prstima prebire po napetim žicama, a da je rezultat to što čujem. Dugi lagani uvodi i solo dionice odvode slušatelja u neki drugi svijet, puno ugodniji i bogatiji od postojećeg. Činjenica da Gilmour i Floydi na sceni traju praktički desetljećima, govori koliko je takva glazba univerzalna i bezvremenska. Oplemenila je i nadahnula mnoge generacije glazbenika i slušatelja. Kao takva nadilazi onaj pojam evergreen i možda bi valjalo za nju smisliti neko posebnije ime, recimo forevergreen. Brojni su albumi i pjesme koje i danas zvuče svježe i aktualno. Kad slušam i gledam neke live nastupe osjetim ljubomoru, što se nisam zatekao u publici. Gilmour snima i nastupa po malo i u današnje vrijeme. Plijeni pažnju njegov zadnji studijski solo album iz 2015. Rattle that Lock ili, meni vrlo dobar, On an Island iz 2006. Nadam se da ću biti u prilici ovog vitalnog umjetnika čuti uživo, a ovaj kratki tekst neka bude svojevrsna posveta i rođendanska čestitka.


David Gilmour On an Island