Usputne bilješke

Semezdin Mehmedinović jedan je od mojih omiljenih pisaca. Taj Sarajlija sa dugotrajnom, poslijeratnom, američkom adresom nema puno izdanih knjiga, četiri sam čitao, ali ono što napiše vrijedno je i posebno. Ni čitateljstvo mu nije brojno, ali koliko sam shvatio iz intervjua, s tim se ne opterećuje pretjerano. Egzistenciju mu osigurava posao u Washingtonu, gdje trenutno živi, a piše iz zadovoljstva, iskreno i bez kompromisa i podilaženja, i to je ono što me njegovim malobrojnim knjigama privlači. Redci koje producira mogu se nazvati melankoličnim, kao neki dobar blues, pomalo emigrantski sjetno, ali osjećaš se počašćeno dok čitaš, kao da je eto baš za tebe knjigu pisao. Tematizira uglavnom takozvane obične svakodnevne stvari, ali sve skupa nije ni blizu onome što zovemo banalno. Razlog tomu je vrlo izražen spisateljski i pjesnički nerv i talent, kojeg nenametljivo rasipa po bjelini papira. Kad mu je netko na jednoj promociji u Zagrebu postavio, u osnovi jedno vrlo pogrešno pitanje, čiji je on pisac, Mehmedinović je smireno odgovorio: Ničiji. Baš to izabrano ili nametnuto nepripadanje čini ga neovisnim, dok su mu priče, po skromnom mišljenju ovog čitatelja, bliske i ljudske, svačije. Jezik kojim piše nekako je starinski, u pozitivnom smislu. U jednom intervjuu kaže kako mu je neki poznanik rekao da on govori onako kako se u Sarajevu govorilo prije rata. To tumači činjenicom da više od dvadeset godina ne živi u tom gradu i njegov jezik nije bio podložan promjenama, koje je svakodnevni govor doživljavao. Spomenuti fenomen pojačava dojam izdvojenosti i dozirane nostalgije, koja je u tekstovima prisutna. Kako sam odrastao u donekle sličnom jezičnom ambijentu, ta proza i kod mene budi neku vrstu nostalgije i bliskosti sa knjigom koju držim u rukama.

Njegova najnovija knjiga „Me´med, crvena bandana i pahuljica“ sastoji se od tri djela. U prvom ator opisuje vlastito iskustvo zdravstvenog problema, koji se jednostavno naziva srčani udar. Jedno jutro, dok se spremao na posao, još u kućnom ogrtaču, nakon tuširanja, osjeti bol u prsima i metalan okus u ustima. Kako to ne prestaje, njegova supruga poziva hitnu pomoć. Mlada liječnica ga u sobi pregleda i kazuje mu kako ima srčani udar. Način na koji Mehmedinović čitatelju približava svoja razmišljanja i osjećaje, koje u tim trenutcima proživljava, vrlo je običan, a opet dojmljiv. Naglasak stavlja na svijest o naglom gubitku kontrole nad vlastitim tijelom i njegovom slabošću. To tijelo odjednom je ranjivo, slabo i liječnici ga okreću i premještaju kao neki predmet. Brzo ga prevoze u bolnicu, gdje odmah biva operiran. Liječnik, koji ga operira, radi lakše komunikacije, njegovo dugačko i na engleskom jeziku teško izgovorivo prezime, skraćuje u Me´med. Tu praktičnu gestu pisac tumači kao neku vrstu novog privremenog identiteta, koji mu je odjednom zadan. U svega tri intenzivna sata, svijest o vlastitoj tjelesnosti i osobnosti se iz temelja mijenja. Pomišlja dakako i na smrt, pa čitatelju podastire cijeli dijapazon misli o najgorem ishodu koji odjednom postaje vrlo moguć. Radi to nenametljivo, bez mistificiranja i patetike. Nakon uspješne operacije provodi neko vrijeme na intenzivnoj njezi, da bi potom preselio u bolničku sobu u kojoj mu je društvo stariji pacijent slovačkog podrijetla. On, osim problema sa srcem, ima i alzhajmerovu bolest i teško komunicira sa okolinom. Iz nekog razloga misli da je 1939. godina i povremeno govori riječi na Slovačkom jeziku, kao što je, dobro. Pisac pretpostavlja da je to godina kad se maknuo iz djetinjstva, iz okruženja materinjeg jezika i preselio u Ameriku. Na tom primjeru bliskog jezika vraća se u prošlost, u vrijeme opsade Sarajeva i o tome ispisuje dojmljive retke. Kao svoju 1939. prepoznaje 1992. godinu kad započinje jedan novi život, u kojem više ništa neće biti, kao u vremenu prije nje. Važan segment njegove priče o bolesti je potpora supruge Sanje (sva imena u knjizi su stvarna i prema mojim saznanjima nema fikcijskih elemenata), koja od početka strahuje za njegovo zdravlje i predano bdije nad njim. Pisac tako ispisuje intimne retke, u kojima prepoznajemo privrženost i pažnju bliske osobe, vrlo važan oslonac u takvim trenutcima.

Drugi dio ove meni vrlo drage i prisne knjige rječiti je i slikoviti putopis. Kad to kažem mislim doslovno jer melankolična Semkeova (tako ga zovu prijatelji) priča sadrži i skice, crteže koji su nastali tijekom petodnevne vožnje kroz američku pustinju, dok je njegov sin Harun fotograf snimao fotografije zvjezdanog neba za potrebe raznih naručitelja, od kojih su neki poznate pjevačke zvijezde. Te fotografije kasnije se projiciraju na velikom panou na pozornici iza glazbenika. To je vrlo prisna, ljudska priča o ocu i sinu, o njihovim sličnostima i razlikama, usamljenostima ili preokupacijama. Ukupni ugođaj i dojam te prisnosti pojačavaju poglavlja u kojima se pisac obraća sinu, što se može iščitavati i kao jedno dugačko pismo, u kojem „pošiljatelj“ olakšava dušu i žali za neke propuste. Ponajviše ga muči činjenica da djetetu nije ranije omogućio uzmak iz ratnog pakla, pa iz straha od mogućih neželjenih posljedica, pojačano brine za njega i u odrasloj dobi. Harun iz praktičnih razloga nosi crvenu bandanu-maramu na glavi, koja je ligt motiv tog putovanja, pa je kao takva zaslužila naseliti se i u naslov knjige. Na samom početku posjećuju naselje u Phoenixu u Arizoni u kojem su kratko živjeli po dolasku u Ameriku. U dvadeset godina koliko ih nije bilo grad se dobrano izgradio i izmijenio, ali naselje je ostalo isto, čak je stagniralo i ruiniralo do neke mjere. U njihovom nekadašnjem stanu živi čovjek koji neopisivo sliči na samog pisca, na što mu sin diskretno kreće pažnju. U nastavku priče krstare kroz nekoliko američkih država u pickupu, zadržavajući se u motelima ili provodeći noći u pustinji, gdje mladi fotograf postavlja kamere koje satima bilježe sjaj zvijezda iznad vizualno dopadljivog, pustinjskog, noćnog krajolika. Pri tom do dugo u noć razgovaraju, evociraju zajedničke uspomene na bosansku i američku obiteljsku povijest. Mehmedinović tako vješto skače s kontinenta na kontinent ili u različite godine, donoseći zanimljive crtice, a da pri tom priča ne gubi kontinuitet. Svaka naredna potencirana je nekom asocijacijom iz prethodne, pa je sve skupa jedan dugi tok misli, prezentiran bez uljepšavanja i možda baš zato vrlo autentičan. Saznajemo tek ponešto, ali vrlo upečatljivo, o ratnom Sarajevu, o godinama provedenim u dugotrajnom okruženju, pod nesnosnom paljbom i konstantnim strahom za vlastiti život i živote svojih bližnjih. Pisac nam skreće pažnju i na promjene koje opaža u američkom društvu. Govori tako da je njegovo teško izgovorivo ime i prezime ili strani naglasak krajem devedesetih godina, kad je pristigao u Ameriku, većini onih koje je susretao bio simpatičan, dok zadnjih godina susreće nepoznate ljude, koji nakon što progovori, zaziru od njega ili ga gledaju s jedva pritajenim neprijateljstvom. Tu opet suptilno progovara o svojoj izdvojenosti i donekle svjesnom odabiru da svugdje, osim u krugu obitelji i prijatelja i intimi vlastita četiri zida, bude stranac. Kako bih vam približio njegov zanimljivi stil pisanja i percepciju okoline, prepisujem ovdje jednu zgodu ispisanu u formi pjesme u prozi, s kojom završava drugi dio knjige:

Oblaci su bili u boji nafte, Harun je želio snimiti
nekoliko fotografija neba. A onda je počela padati kiša.
Skonili smo se u kafanu, onu kod ruske radnje
U kojoj kupujemo hranu iz slavenskog kraja.
Utrčali smo tamo i sjeli za jedini slobodni sto.
Sada nagnuti nad fotoaparatom gledamo
Snimljene slike, iznenađeni izgledom oblaka
Koje smo prije koji munut u stvarnosti vidjeli.
Do našeg stola sjedi neki mrgodni tip.
Nisam ga primijetio kad smo ušli,
Obratio sam pažnju kad je pitao: „Russians?“
A onda je rekao: „Go back to Russia!“
U krilu mu je Washington post,
Ko zna šta je on tamo danas pročitao,
Pa ga naš slavenski akcent iritira toliko
Da je izgubio kontrolu i kaže: „Go back to Russia.“
Bio sam zatečen i bijesan. Kad su nam se pogledi sreli
On je glavu uvukao u ramena i dublje potonuo u kožnu fotelju.
Tek tada sam vidio ženu koja do njega sjedi.
Ona kaže: „Hajdemo kući.“
On: „Ne možemo, pada kiša.“
Ona: „Pa šta, tračat ćemo do auta.“
Njih dvoje žive skupa. Obratio sam pažnju na nju,
zato što se u njenom govoru pokazuje ruski akcent.
Uskoro su pošli, a kad su već bili na vratima,
On se osvrnuo da mi još jednom kaže: „Go back to Russia.“
Ona se okrenula s izvinjujućim pogledom.
Potom su trčali. A kad su već bili na drugoj strani ulice,
Više se od kiše nisu mogli vidjeti.

Treći dio najintimnija je i najljepša književna posveta voljenoj osobi, koju sam ikada čitao. Posrijedi je nažalost opet bolest, ovaj put zdravstveni problem zove se moždani udar i zadesio je piščevu suprugu Sanju. Kao posljedica javlja se problem sa pamćenjem, koje postaje selektivno, odnosno u njezinoj memoriji nedostaju posljednje četiri godine života. Pisac danonoćno u bolnici bdije kraj njenog uzglavlja i od prvog dana pokušava osvježiti nepotpuna sjećanja svoje supruge i tako joj pomoći da se osjeća bolje i da odagna strah, koji se u takvoj situaciji neminovno javlja. Sebe naziva sentimentalnim vojnikom koji stražari uz njen krevet. Pri tom se u njemu odvija maratonski monolog, koji se materijalizira na stranicama ove iznimne knjige. U tom monologu intenzivno promišlja sjećanja općenito, pitajući se zašto pamtimo jedno, dok drugo ostaje zauvijek zatureno u ropotarnici zaborava. Kako bi supruzi pomogao on je pažljivo podsjeća na zaboravljene zajedničke uspomene, osvježavajući tako njene „oštećene“ mentalne mape. Ta posvećenost i povezanost, toliko je dojmljiva, da posljedično u promilima mijenja i one čitateljeve. Jednu večer hodaju bolničkim hodnikom, kako bi Sanja, oslanjajući se na supruga, vratila stabilnost i sigurnost u svoje korake. Zastaju kraj velikog prozora i promatraju kako vani pada gust snijeg. Ona komentira kako prvi put vidi da padaju tako velike pahulje, prije su uvijek padale pahuljice. U tom trenutku u njegovom senzibilnom imaginariju postaje i ostaje pahuljica. Nakon izlaska iz bolnice započinje dugotrajni oporavak koji ima za cilj vratiti izgubljena sjećanja. Pisac se nada da će njegova supruga formirati od novih događaja svježu memoriju i tako učvrstiti pogled na vlastiti identitet i svijet koji je okružuje. To se nažalost ne događa, blijede joj i novije uspomene, pa jedan dan pomalo rezignirano ustvrđuje, kako drugi o njoj znaju više nego ona sama i zaključuje da je sebi stranac od Camusa. Takvi trenutci slamaju i stabilnost njenog požrtvovnog životnog partnera, ali on se trudi ne pokazati to, kako nju ne bi dodatno uzrujao. Kao i u prethodna dva dijela, sitnice iz svakodnevice poticaj su za crtice iz prošlosti, pa pisac opet vješto gradi mozaik raznih priča, koji traži od čitatelja aktivno sudjelovanje, ali i da se povremeno odmakne, kako bi vidio širu sliku. Kad jedan dan slučajno sruši policu s knjigama, koje popadaju po podu, slikovito uspoređuje gubitak pamćenja s tom malom nezgodom. Knjige treba vratiti na policu i posložiti, predano i pažljivo, s ljubavlju, kao i izgubljena sjećanja, koja se ipak po malo vraćaju, stranicu po stranicu.

Pokušat ću rezimirati na kraju, a da se ne ponavljam. Semezdin Mehmedinović u ovoj knjizi ispisuje jednu obiteljsku i, mogu slobodno reći, ljubavnu priču o međusobnoj povezanosti i privrženosti. Diskretno nam ukazuje na važnost potpore bliskih osoba u trenutcima kad nam je teško. Ponajviše ipak govori o sebi, o svojim preokupacijama, sustavu vrijednosti i osjećajima. Otvara se pred čitateljem i svoje životno iskustvo nesebično nudi drugima na uvid, što proizlazi iz potrebe za pisanjem. Nije jedini pisac koji tako beskompromisno daje sebe, ali ono što ga izdvaja je veliki senzibilitet i jedan fini pjesnički diskurs, koji je u osnovi vrlo pozitivan i ljudski. Kad se tome pridoda doza spomenute emigranstke melankolije i osjećaja izdvojenosti i nepripadanja, dobijemo jednu iznimnu književnost, koja na ovog čitatelja ostavlja snažan dojam.