Usputne bilješke

U drugom djelu svoje izvrsne knjige „Pogled na jazz - Zapisi iz jazz svemira“, moj prijatelj Dinko Husadžić Sansky, reflektror svoje slušateljske i spisateljske pažnje usmjerava prema hrvatskim jazz glazbenicima. Donosi tako ponovno jedan mali povijesni presjek u kojem navodi bitne toponime i persone hrvatskog jazza, koje su uistinu mnogobrojne. Neka od tih imena u ovoj knjizi susrećem prvi put, ali ima i onih koji su svojim javnim djelovanjem doprli do nešto šire publike, približavajući joj tako jedinstveni jazz izričaj. Nezaobilazno ime domaćeg jazza je pokojni Boško Petrović, skladatelj, vibrafonist, organizator brojnih nastupa, festivala, radionica i dugogodišnji vlasnik B.P. Cluba, mjesta koje je godinama slovilo kao sinonim zagrebačkog i hrvatskog jazza, u kojem su zahvaljujući Bošku nastupili brojni svjetski jazzeri. Ostat će zapamćen kao izuzetan glazbenik i promotor jazza, kojeg je intenzivno živio i za koji je živio.

U ovom djelu knjige autor također navodi biografske podatke mnogih naših jazz glazbnika ili onih, koji su na ovaj ili onaj način koketirali sa jazzom u svojim izvedbama i nastupima. Kao značajni predstavnici takozvane starije generacija tu su: „jedan od pionira jazza“ Zvonimir Bradić, zatim Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić, Miljnko Prihaska, Stjepan Stanić, Gabi Novak i drugi. U srednju generaciju ubrajaju se: izvrsni gitarist Ante Gelo (imao sam priliku uživati u njegovoj izvedbi na koncertu Amire Mdunjanin), Damir Horvat, Denis Razumovović Raz, Elvis Stanić, Krunoslav Levačić, Matija Dedić, Saša Nestorović, Tamara Obrovac (vješto kombinira jazz sa istarskom tradicijskom glazbom) i još neka imena. U trećoj najmlađoj generaciji su, meni slabo poznati, glazbenici školovani uglavnom izvan Hrvatske, koji naobrazbu nadopunjuju eksperimentirajući sa raznim drugim žanrovima, od etno ostavštine do klasike.

O simbiozi jazza i klasike u podužem citatu zagrebački skladatelj i gitarist Renato Rožić otprilike kaže “kako su svi veliki majstori skladatelji svoju glazbu improvizirali na tuđe teme ili folklorne melodije. No kako nisu postojali nosači zvuka kao danas, njihove takozvane improvizacije očuvane su zahvaljujući notnim zapisima na papiru. Stroga interpretacija pomogla je da se očuvaju originali, no ujedno je klasičnoj glazbi oduzela mogućnost improvizacije, što je u filozofiji svake umjetnosti iskonska intencija“. Rožić nadalje navodi kako je njegova intencija oživljavanje umjetnosti improvizacije u klasičnoj glazbi, ponajprije onoj Bacha i Mozarta, te kako njihova glazba ponajviše liči na improviziranu jazz tonalnu glazbu. Uzima tako Rožić Bachove i Mozartove teme i improvizira ih, kako su ga učili i kako su stari jazz majstori i sami skladatelji radili. Ja bih još dodao da ovaj znakoviti citat vrlo dobro opisuje filozofiju jazza, koji se dobrano prožima s klasičnom glazbom, kao i drugim utjecajima. Ova knjiga obiluje sličnim tezama i vrlo dobro ih pojašnjava.

Važnu ulogu u popularizaciji jazza u nas imali su i broini orkestri, koji su svoijim djelovanjem donosili dašak slobodnog svijeta čak i u najturobnijim vremenima. Tu prije svega treba istaknuti Big band HRT-a, koji djeluje više od pola stoljeća, te Big band HGZ-a, koji započinje kao amaterski orkestar, da bi se 1979. pretvorio u big band. Tu su još veći sastavi iz gradova Čakovca, Varaždina, Pule, Bjelovara ili Samobora, te mnoštvo manjih sastava u kojima nastupaju spomenuti naši jazzeri, koji malobrojnoj, ali predanoj publici na festivalima i koncertima približavaju ovaj jedinstveni zvuk.

Autor navodi još jedan citat, onaj Davora Hrvoja, koji precizno rezimira stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni. Prema Hrvoju „jazz scena u Hrvatskoj u uzletu je zadnjih godina, te osim velikih svjetskih zvijezda, na našim pozornicama, nastupa sve više domaćih kvalitetnih jazz glazbenika i skupina... te kako će se aktivnost hrvatskih jazz glazbenika i dalje svoditi na entuzijazam u nastojanju postizanja visokih estetskih dosega za svoju dušu i na radost malobrojnih štovatelja njihove umjetnosti“. Ja bih još dodao da je moj prijatelj Dinko ovom svojom knjigom dao izvrstan literarni obol tom fenomenu, te sam se, čitajući i slušajući spomenute autore, dijelom osjećao kao dio tog probranog „plemena.“