Usputne bilješke

Bekim Sejranović istinsko je osvježenje na hrvatskoj književnoj sceni i šire. Zapravo, taj osebujni i originalni autor, kojeg nije lako niti potrebno spremati u žanrovske i ine ladice, već je desetak godina prisutan u domaćim knjižnicama i knjižarama, ali tek je izvrsnim romanom „Tvoj sin Huckleberry Finn“ dopro do šire publike. Na njegovo ime mogli smo tako sve češće naići u novinama i na portalima, posebice u vrijeme kad se privremeno nastanio blizu Zagreba. Neskromno naglašavam da sam njegov književni rad otkrio prije, dok još nije bio dio svojevrsnog književnog mainstreama, pročitavši prvo zbirku priča „Fasung“ zatim romane „Nigdje , niotkuda“ i „Ljepši kraj.“ U spomenutom „Hucklberryu“ opisuje plovidbu Savom i Dunavom u društvu dvojice prijatelja na sedamipolmetarskoj brodici imena Savska buba. „Ploveći“ s njima kroz te retke, posebno sam uživao. Privukao me izravnim jednostavnim stilom, kojim tematizira takozvane obične ljude, priče i situacije, ali zanatski vrlo spretno, duhovito i inteligentno. Zapravo glavni protagonist njegovih knjiga on je sam, ali kao književni lik, koji funkcionira i uvjerljiv je u ukoričenom tekstu. Ti uradci prava su pustolovina pisane riječi i intrigantno književno putovanje, na koje Sejranović vodi znatiželjnog čitatelja, željnog dobrog, iskrenog, beskompromisnog štiva, čitatelja koji ne želi i ne očekuje da mu pisac podilazi. Imao sam priliku slušati ga uživo na jednoj književnoj večeri, gdje je u zanimljivom izlaganju samo potvrdio taj dojam, koji sam čitajući stekao.

O njegovoj najnovijoj knjizi „Dnevnik jednog nomada“ znao sam ponešto iz novina i sa interneta i kad sam je spazio na hrpici tek vraćenih u knjižnici, bez razmišljanja sam je posudio i u nekoliko dana, za zanimanjem i uživanjem, pročitao. To je književni „bastard,“ mješanac putopisa, autobiografskog romana i vrlo osobne i osebujne književne kritike. Pratimo tako autorove selidbe i putovanja od Norveške, čiji je državljanin i čiji jezik dobro poznaje, preko Ljubljane, gdje ima kćer, do Zagreba, Sarajeva, Rijeke, u kojoj je jedno vrijeme živio, do rodnog Brčkog. Sva ova mjesta i još poneka, toponimi su zanimljivog nomadskog života, kojeg Sejranović živi i o kojem vrsno piše u svojim knjigama. U tim gradovima i državama ima puno prijatelja, uspomena i priča, koje vješto spaja i prepliće, otvarajući se i ogoljujući pred čitateljem bez kalkulacija, što je po njegovim riječima, recept za dobru književnost, a ja sam mu sklon povjerovati.

U početnim poglavljima koja su strukturirana kao dnevnički zapisi, čija se radnja odigrava uglavnom u Norveškoj, govori tako o svojim iskustvima s lakšim drogama. Nije on narkoman, da se razumijemo, ali povremeno pribjegava konzumaciji nekih lakših ilegalnih supstanci i o tome otvoreno u ovoj knjizi, kao i u prethodnima, piše. Možemo tako čitati o partijanju na spidu, pušenju trave, shita ili učinku raznih legalnih ili ilegalnih tableta i pilula. U tim pričama nema moraliziranja niti sentimentalnog glorificiranja spomenutih navika. Daleko od toga da pisac čitatelja ili bilo koga ohrabruje da i sam posegne za takvim supstancama, ali nema niti osude niti kajanja za eksperimentiranja tog tipa. To jednostavno tako. Čitatelj može kroz njegova iskustva ponešto saznati o učincima na raspoloženje i navike, koje određeni psihostimulansi polučuju, od pretjerane euforije, do depresije, koja obično uslijedi kasnije, kad djelovanje prestane.

Sejranović nas upoznaje sa donekle nekonvencionalnom obiteljskom osobnom pričom. Spominje roditelje, koji su se rastali još dok je bio mali dječak, a sad žive u Belgiji, odnosno Australiji. Odrastao je s bakom i djedom u Brčkom, u koje se rado vraća i opisuje ga u svojim knjigama. Dio njegove osobne geografije je i Bosanska Gradiška, odnosno Gradiška, kako se danas zove gradić na samoj obali Save u kojem je kratko živio s ocem. Upoznaje nas sa svojim kćerima, koje obje žive s majkama, starija u Oslu, mlađa u Ljubljani. Otac ih povremeno posjećuje, na obostrano zadovoljstvo, ali te posjete su ne traju dugo, obično nekoliko dana, što ima određene reperkusije na međuodnose. Niti kada piše o sebi u ulozi oca, ne donosi neke univerzalne zaključke ni moralne sudove, samo ispisuje vlastitu priču, koja je u konačnici suptilno prezentirana, s naglaskom na ono pozitivno i dobro što mu život nosi i sa čim se, rekao bih, dobro nosi.

Posebno su dojmljivi reci, koje posvećuje pročitanim knjigama. To nije klasična književna kritika, puno je osobnije i bolje od pomalo suhoparnih, nerijetko shematskih, tekstova koje možemo čitati iz pera profesionalnih kritičara. U stanju je zainteresirati svoje čitatelje za brojna djela drugih autora, koje naoko usputno opisuje, a zapravo ih dobro, jezgrovito objašnjava i radi im odličnu promociju. Strastveni je i predani čitatelj, a način na koji o knjigama piše dojmljiv je i vrlo originalan. Pročitano uspoređuje i kombinira sa svakodnevicom i životnim iskustvima, radeći tako „paralele i lupinge“ koje plijene čitateljsku pažnju. Izbor autora i djela o kojima piše obiman je i šarolik, ponegdje se podudara s mojim, pa sa zanimanjem uspoređujem svoje i njegove dojmove. U tim osvrtima prilično je izravan, pa ne preže niti od negativnih mišljenja o nekim djelima ili segmentima istih. Pozitivnih i pohvalnih rečenica ipak je puno više. Intonirane su finom patinom, ali bez patetike. Knjige koje čita inspiriraju ga, između ostalog, da i sam piše, pa o njima govori uglavnom pohvalno i zaneseno. Čini to stručno, ponekad u maniri školovanog književnog teoretičara, što on na neki način i je. Način na koji prepliće žanrove i književne tehnike za svaku je pohvalu. Povremeno sam imao dojam da u ovom romanu piše o knjigama, da dnevnik i putopis ne bi bili monotoni, dok mi se opet činilo kako ubacuje crtice iz svakodnevice, kako bi priču o knjigama smjestio u realni kontekst svakodnevice. Zapravo ispisuje cjelovito, kompleksno, ali spontano štivo koje se izvrsno nadopunjuje. U stanju je tako, na primjer, slučajni susret s prijateljem na štandu antikvarijata, pretvoriti u dojmljiv mikro esej o Dostojevskom, koji kod čitatelja budi znatiželju traži pažnju te isti biva nagrađen mnoštvom novih spoznaja i uvida u vrli književni svijet.

Sejranović je u Norveškoj živio više od dvadeset godina. Naučio je jezik, diplomirao na fakultetu, radio razne poslove, uspješno prevodio poznate norveške autore, stekao prijatelje i prilično se asimilirao u norveško društvo, ali ne u klasičnom građanskom smislu, koji podrazumijeva puno kompromisa, na koje on, čini se, nije spreman. Sam za sebe kaže da je djelomično Norvežanin, iako je to sa identitetima sklizak teren i nabolje je izbjegavati općenita tumačenja i prepustiti ljudima da se izjašnjavaju onako kako se osjećaju. Sve spomenuto daje mu za pravo raznoliko pisati o bogatoj kraljevini, što on nerijetko i čini. To pisanje ima nekad i kritičku notu, upozorava na neke negativne aspekte življenja u nordijskom „raju na zemlji“ i nailazi na kritike u samoj Norveškoj. One autora, čini se ne diraju previše, pa o svojim iskustvima, ljudima i navikama sa sjevera i dalje piše vrlo britko i bez zadrške, ali sa ogradom na nije sociolog, nego pisac i da sve navedeno shvaća i doživljava književni lik, a pojedini djelovi mogu biti i fikcija. Otvoreno priznaje da se u Norvešku vraća zato što tamo ima kćer i kako bi zaradio nešto novaca, što mu opet omogućuje nova putovanja i iskustva. Radi tako između ostalog kao tumač i prevoditelj za razne državne institucije ili kao predavač u školi za strance. Napisao je i roman na norveškom jeziku, već spomenuti „Tvoj sin Huclebery Finn,“ kojeg je potom preveo na naš, kako on naziva skupinu međusobno razumljivih jezika s prostora bivše Juge. Izdavanje tog romana nije prošlo bez komplikacija. Prvo je teško pronašao izdavača, a kad je prva naklada već bila otisnuta, nedostajalo joj je cijelih šezdeset stranica teksta, pa je morala biti povučena iz prodaje, a planirana promocije su otkazane. Priznaje kako mu je motiv za pisanje na naučenom jeziku dvojak. Prvi je svojevrsno dokazivanje sebi i okolini, kako je jezik u dovoljnoj mjeri savladao i usvojio, da na njemu može pisati, a drugi je čisto financijske prirode. Norveška država potiče izdavaštvo i izdašno financira domaće autore, pa je po njegovim riječima financijski isplativije napisati prosječnu knjigu na norveškom, nego bestseler na našem. Ali i ta medalja ima drugu stranu, jer pohlepni izdavači otežu sa isplatom honorara i pokušavaju što veći dio tog kolača uzeti za sebe.

Ova knjiga svojevrsna je posveta nomadskom načinu življenja. Ne mislim pri tom na tjeranje deva kroz pustinju i spavanje pod vedrim nebom. Sejranović, odnosno njegov alter ego ili glavni junak, moderni je nomad koji neprestano putuje raznim prijevoznim sredstvima, prelazi granice, mijenja adrese, hodočasti u razna mjesta, nekad iz objektivne potrebe, a ponekad iz zadovoljstva. Puno je toponima, osobito s prostora bivše Juge, koje odušveljeno smatra svojima, a opet istovremeno se u njima osjeća tjeskobno, kao stranac, ovisno kako se trenutno osjeća ili kakvu životnu fazu prolazi. Iz ranijih tekstova i intervjua poznata mi je njegova teza o dualnosti, o tome kako ništa nije samo crno ili bijelo, kako su naši životi zbroj svjesnih odluka, ali i objektivnih okolnosti, na koje nismo mogli utjecati. Ta dualnost, čini mi se, pomaže mu da ne bude isključiv, da uzima u obzir više mogućnosti izbora i čini ga maksimalno fleksibilnim i prilagodljivim. Na jednom mjestu se slikovito uspoređuje s kameleonom. Tako nomadskom načinu življenja suprotstavlja potrebu za ukorjenjenošću, za životom u mirnoj sigurnoj luci, iz koje se doduše želi povremeno otisnuti na more, metaforički rečeno, ali se opet imati gdje vratiti. Odabire tako Zagreb za mjesto stanovanja, zapravo unajmljuje jednu malu drvenu kućicu na samom ulazu u grad. Tu pokušava pisati i živjeti jedan običniji građanski život, ali u kratkom epilogu na kraju knjige kazuje kako ipak seli dalje, u mjesto kojem ne navodi ime, ali se nada da bi u njemu mogao naći smiraj.

Bekim Sejranović ovom knjigom, u mojem se čitateljskom imaginariju, definitivno potvrdio i smjestio u red omiljenih pisaca. „Nomad“ je spontan i prilično iskren književni tekst. Zanatski je napisan izvrsno, stilski dorađeno, a autorski originalno i svježe. Privlačno i nenametljivo prezentira stvarnost svakodnevice, ispunjene uglavnom putovanjima i knjigama u kojima je možda ipak sadržana sva mudrost svijeta, a na čitateljima je da je iznova otkrivaju.