Usputne bilješke

Kratki, hladni, zimski dani s puno raznih obaveza i poslova učinili su da sam bicikl ostavio malo po strani. Zadnji put pedalirao sam na staru godinu od doma do Save, dvadesetak kilometara. U svim godišnjim dobima vozim se biciklom po gradu, ali malo mi nedostaju one prave duge vožnje, od pedesetak kilometara i više, koje onda daju dobar osjećaj da sam, zahvaljujući energiji koju generira samo moje tijelo, otputovao negdje. Moguće je naravno voziti bicikl dobar dio dana i u zimskim uvjetima, ali potrebna je odlučna volja, dobra organizacija, slojevita topla odjeća i kondicija. Taj prisilni zimski deficit bicikliranja nadoknađujem povremeno dugim hodnjama, ne šetnjama, koje su mi prespore. Obično u večernjim satima, ako nema puno akumuliranog umora, kad se ispunjeni dan bliži kraju, upriličim neku hodnju, koja učini da sumiram u mislima protekli dan, utrošim ponešto energije, naužim se svježeg zraka ili kako u šali volim reći, izbacim toksine iz tijela i istjeram demone iz uma.

Ovaj termin hodnja pokupio sam s bloga zagrepčanina Nikole Horvata, koji je u pet mjeseci 2016. Uspješno prehodao Crest Pacific Trail. To je 4300 km duga označena planinarska staza, koja prolazi planinama u blizini zapadne obale SAD-a, kreće na meksičkoj, a završava na kanadskoj granici ili obratno. Sudeći po njegovom pisanju, radi se o iznimnom iskustvu, ali i velikom fizičkom i mentalnom naporu. Na internetu pratim još neke hodače i bicikliste, čije me putešetije inspiriraju i potiču na slična iskustva, ali moram naravno oprezno sanjariti i sve skupa staviti u neke realne, obiteljske, poslovne i financijske okvire. Pratim tako umažanina Gorana Blaževića, koji je prošle godine nekoliko u zimskih mjeseci pješačio od Jordana do rodnog Umaga. Tim projektom, kojeg je nazvao „Solidarity walk“ htio je skrenuti pažnju na problem izbjeglica i pokazati drukčije lice Islama, ono gostoljubivo. Čitajući njegov blog stekao sam dojam da je u dobroj mjeri uspio u svojoj nakani. Zahvaljujući Blaževiću, u moru interneta otkrivam i njegovu djevojku i povremenu suputnicu, puto-pjesnikinju, šibenčanku Maju Klarić, s kojom uskoro kreće na zajedničku pedesetodnevnu pješačku turu po Japanu. Još je jedna putnica, čiji blog rado posjećujem, beograđanka Snežana Radojičić, koja se prije sedam godina zaputila biciklom na put oko svijeta. Napravila je od tada tisuće kilometara, susrela mnoštvo ljudi prikupila ogroman broj isksutava, koja dijeli na svojem blogu. Svi navedeni putnici, osim bloga pišu i knjige osvojim iskustvima, pa iz toga zaključujem kako su ona vrlo upečatljiva i inspirativna.

Moje hodačke i biciklističke ture puno su skromnije, pa ih i ne uspoređujem s gore spomenutima, ali možda su samo priprema za neke duže, višednevne, koje su u dugoročnim planovima. Noćas sam tako u nekih sat i pol otprilike hodao od centra Ivanić-Grada, kojeg simbolizira gradski sat, do središta mjesta Kloštar Ivanić, koje se diči starim natkrivenim zdencom i natrag, što je oko devet kilometara. To je duga ravna cesta, koja povezuje ta dva naselja, koja se praktično nastavljaju jedno na drugo. Takve hodačke seanse čine da se osjećam pozitivno iscrpljeno. Dobro djeluju na raspoloženje i uvertira su u kvalitetan san. Omogućuju mi dugo prebirati po mislima, trezveno rezimirati i rezonirati, kovati planove, sanjariti i još puno toga. Ta naizgled monotona aktivnost, zapravo je jedan dinamični, ali odmjereni tjelesni i mentalni trening, koji pospješuje ukupni pozitivni osjećaj i doživljaj samoga sebe i okoline, koje smo dio.


Ivanić-Grad


Kloštar Ivanić