Usputne bilješke

Nedavno je umro jedan moj poznanik, zapravo prijatelj iz jedne životne faze. Otišao je rano, prerano, u petom desetljeću života. Znao sam da je teško bolestan, ali vijest o njegovom odlasku ipak me zatekla i pogodila. Iz diskrecijskog respekta prema njegovoj obitelji, ne navodim ovdje njegovo ime, ali za to nema niti izrazite potrebe.

Rodio se i odrastao u Bosni, ali dobar dio svog kratkog života proveo je u Zagrebu, gdje je zasnovao obitelj. Nastup prema drugim ljudima bio mu je tih, nenametljiv uz blagi prijemčivi smiješak. Radni vijek proveo je kao vodoinstalater. Postavio je kilometre cijevi po zagrebačkim zgradama i možda netko tko će ovo pročitati svakodnevno koristi te instalacije.

Uz navedeno, pamtit ću ga po odnosu koji je imao sa Zagrebom, svojim gradom. Prigrlio je taj grad bez proračunatosti i rezerve. Iako nije u njemu odrastao, ponašao se onako kako nepisane samorazumljive regule nalažu, ljudski i građanski. U Zagrebu je dočekao i svoj smiraj, prerano.

Posebna ljubav bio mu je i ostao sport, nogomet, a osobito Dinamo. Navijao je za taj klub od dječačke dobi, ali dolaskom u Zagreb došao je u priliku kanalizirati to iz prve ruke. Redovito je godinama, pratio domaće utakmice, obično na istoku, na radničkoj tribini gdje se osjećao najbolje. U nekoliko navrata našao sam se tamo u njegovom društvu i svjedočio toj, za njega samorazumljivoj potrebi bodrenja svog kluba. Gledanje nogometa nije za njega nikad bila poza, nego nešto neminovno, kao odlazak na posao. Zgrada u kojoj je živio nalazi se vrlo blizu maksimirskog stadiona, a crkvica u kojoj se vjenčao sa suprugom, preko puta. Kao da je na taj način živo s tim klubom, svakodnevno. Kad su Modri gubili stiskao je zube i mrštio se, uz poneku suvislu primjedbu, a pobjede je slavio širokim osmjehom i odobravajućim kimanjem. Navijao je za taj klub tiho nenametljivo, onako kako je živio, ali predano i strastveno. Dinamo je njegovim odlaskom izgubio velikog navijača, a mi koji smo ga poznavali, velikog čovjeka.