Usputne bilješke

Prije otprilike dvije i pol godine, negdje tamo početkom srpnja 2015. Uputio sam se na svoje prvo (za sada jedino) višednevno putovanje biciklom. Odlučio sam krenuti od doma iz Ivanić-Grada, a za cilj sam odbrao Ilok, najistočnije mjesto u Hrvatskoj. Prethodno sam mjesecima na internetu čitao o iskustvima drugih putnika koji su odabrali bicikl kao sredstvo prijevoza, odnosno putovanja. Njihove priče su vrlo različite, ali iz svaka me djelomično inspirirala da se odlučim i sam krenuti. Trebalo je cijelu stvar staviti u neke realne okvire, pomiriti obiteljske i poslovne obaveze, te pribaviti neke stvari i osigurati džeparac potreban za pet dana boravka izvan kuće, odnosno na cesti. Na bicikl sam okačio bisage nakrcane svim i svačim (prethodno kupljene na Jakuševcu) malu torbicu za dokumente i foto-aparat, torbicu s alatom i rezervnim dijelovima i tri boce s vodom. Na sve to je trebalo još privezati šator, što je sve skupa prilično otežalo bicikl, ali bio sam spreman krenuti.

Na samom početku, prvih dvadesetak kilometara vozim poznatom cestom prema Križu, dok mi se u trbuhu stvara pozitivna nervoza, a u mislima se javlja sumnja da sam možda letvicu postavio previsoko, odnosno predaleko, te se nazire strah od neuspjeha. Nakon prelaska mosta na rijeci Česmi u susret mi dolazi pješak s velikim ruksakom na leđima. Kad mu priđem bliže prepoznam azijatske crte lica i uočim okačenu južnokorejsku zastavu. Oduševljeno stanem i pozdravim ga. Uspostavljamo komunikaciju na klimavom engleskom i saznajem da se zove Henjoun (izgovara se Henđun, tako mi je rekao) i da je doputovao avionom iz Seula u Istanbul, odakle je krenuo pješačiti, a cilj mu je doći u Španjolsku. Njegova priča me oduševljava, pa nakon neizostavnog slikanja i razmjene facebook podataka, krećemo dalje svatko svojim putem. (U mjesecima koji su uslijedili pratim ga na facebooku i saznajem da je uspješno priveo kraju svoje putovanje i hodočasničkim putom Camino de Santiago stigao do svetišta na obali Atlanskog oceana) Taj susret mi razbija početnu nervozu, pa osokoljen nastavljam dalje pedalirati prema Popovači. Tu zastajem radi kave i kratkog odmora u kafiću u centru, da bi potom krenuo dalje i oko podneva stigao u Kutinu. U tom gradu radim nešto dužu pauzu koja uključuje šetnju po centru, ćevape, radler i odmor na ležaljki u skrovitom djelu gradskog parka. Nakon dvosatnog odmora, unatoč velikoj vrućini, krećem dalje, prolazim kraj ogromnog postrojenja Petrokemije i dolazim u mjesto Banova Jaruga. Tu odlučujem kratko stati kako bih fotografirao veliko jezero, malo odmorio već umorne noge i sakrio se od sunca koje je nemilosrdno pržilo. Vozim dalje i u kasnim poslijepodnevnim satima stižem u Novsku, cilj prvog dana. Tu pronalazim kuću časnih sestara Kćeri božjeg milosrđa čija je članica i moja mlađa sestra, koja mi je organizirala prenoćište u Novskoj. Njihov sam gost na večeri, tijekom koje izražavaju svoje čuđenje mojom idejom da zacrtani put prođem na biciklu, te me upozoravaju da mi je jako srpanjsko sunce već uzrokovalo crvenilo na licu, rukama i nogama. Nakon večere odlazim svojim domaćinima, ljubaznom bračnom paru umirovljenika. Oni me, iako se prvi put vidimo, primaju u svoju kuću na konak i stavljaju na raspolaganje sobu u kojoj uživam maksimalni komfor, koji uključuje čak i Internet. Javljam se doma, postavljam par slika na facebook i odlazim spavati zadovoljan prvim danom putovanja.

Drugu najdužu dionicu, zbog velike vrućine i žege, odlučujem prijeći u prijepodnevnim satima. Budim se rano u pet i oblačim majicu i hlače dugih rukava, kako bih prevenirao crvenilo. Nakon brzog doručka krećem kroz nizove širokih slavonskih šorova prema Okučanima, gdje samo kratko odmaram. Duže zastajem u centru Nove Gradiške, u kojoj sam u to nedjeljno jutro izgleda jedini budan. Vozim dalje kroz sela koja su u ratu bila okupirana, i dojma sam da su posljedice te okupacije i ratnih zbivanja vidljive još uvijek. Na tom djelu srećem Ujala putnika na biciklu iz Indije, koji je također krenuo iz Istanbula, i planira biciklirati po Europi, a trasa će mu ovisiti o vizama koje uspije isposlovati. (Kasnije ga pratim na facebooku i zaznajem da je došao do Zagreba i vratio se doma, da bi nakon nekog vremena nastavio voziti po Indiji) Kratko razgovaramo o ciljevima i planovima putovanja, slikamo se i naravno pitamo jedan drugoga za facebook. Na kraju mu darujem nekoliko šljiva, koje sam prethodno kupio u jednom selu na štandu, što on oduševljeno prihvaća i pita me koji je hrvatski naziv za to voće. Desetak kilometara, prije Slavonskog broda, kad je umor već dobrano uzimao maha, a sunce dosezalo svoj zenit i limit čujem kako na zadnjem kotaču puca jedna žbica. Zastajem i vidim da je to jedna od onih iza lančanika, koje trpe najveće opterećenje i zato najprije znaju reći kvrc. U bisagama imam set rezervnih, ali da bi se zamijenila potrebno je skinuti lančanik, a alat za to nemam. Potpuno iscrpljen od vrućine i tjelesnog napora vozim lagano, uz stalna osvrtanja prema kotaču koji vijuga izvan centra. Dolazim u slavonski Brod, pronalazim dvorište Hrvatskog auto kluba, gdje planiram postaviti šator, prema prethodnoj telefonskoj najavi. Nakon što se javim ljudima iz HAK-a koji mi pokažu gdje mogu kampirati, u hladu prostirem ležaljku i dugo nepomično ležim pokušavajući vratiti snagu i energiju u mišiće. Nakon jednosatnog odmora, tijekom kojeg sam najmanje tri puta odlučio odustati, sjesti na vlak i vratiti se doma i isto toliko puta se predomislio, posežem za hranom u bisage i halapljivo jedem i pijem. Obilni ručak me smiruje, pa ipak odlučujem utaboriti se i sutra nastaviti dalje. Podižem čador ispod jedne nadstrešnice između starih neupotrebljivih vozila. U zgradi HAK-a uspijem se istuširati, pa svjež i namirisan odlazim razgledati grad u kojem sam se prvi put našao. Obilazim prepoznatljive zidine i centar koji je vrlo blizu Save, gotovo da se može s glavnog trga prići rijeci. Slikam ono što mi se čini zanimljivo, te pronalazim jednu mirnu, skladno uređenu pizzeriju i nagrađujem se ukusnom pizzom i čašom crnog vina. Nakon izlaska vraćam se u privremeno utočište, zavlačim se u bivak (ruski naziv za šator, pročitao u putopisu Mladena Gaćeše, koji je biciklom putovao do Pekinga) i uglavnom spavajući dočekujem jutro i nastavak puta.

Ujutro treći dan pospremam šator, pakiram se i krećem dalje odlučan, ali za siguran nastavak trebalo je prvo riješiti puknutu žbicu. Na preporuku ljudi iz HAK-a nalazim servis za bicikle uz cestu kojom sam krenuo. Tu me dočekuje srdačan i stručan mladić i u petnaestak minuta me za simboličnu naknadu rješava brige, interesirajući se pri tom za moje putovanje. Vozim dalje kroz slavonska sela koja se nadovezuju jedno na drugo, da bi zatim prošao kroz šumu u kojoj me lovi lagana kiša. Navlačim kabanicu i na prvoj benzinskoj stajem. Dok čekam da kiša stane jedem i pijem zalihe iz bisaga kako bih obnovio energiju za nastavak. Dolazim do Strizivojne, odnosno Vrpolja. (Znate onu foru Strizivojna/Vrpolje, 'ko nema krtu napolje) Tu prolazim navodno najdužu ulicu u Hrvatskoj. Nisam mjerio, ali sam gledao kućne brojeve, posljednji je bio 622. Dolazim u Vinkovce, u kojima nisam imao unaprijed dogovoren smještaj niti mjesto za kampiranje. Odlučujem improvizirati, pa opet pronalazim lokalni HAK i pitam dežurnog djelatnika mogu li unutar kruga postaviti šator. Dopušta mi nakon konzultacija sa šefom, pa se opet utaborim u ograđenom prostoru u kojem se osjećam sigurno. (Savjet za takvo kampiranje prethodno sam pronašao na blogu putopistkinje Snežane Radojičić, koja od 2012. putuje biciklom, uglavnom po Aziji i vrlo zanimljivo i poticajno piše o svojim iskustvima) Prije večeri obilazim centar grada, pijem kavu i fotografiram. Na povratku do šatora pronalazim restoran koji poslužuje čobanac, pa nakon tri dana pojedem kuhani obrok, koji me dobrano krijepi i čini da se dobro osjećam. Prije počinka improviziram s higijenom, koristeći boce s vodom koje cijelo vrijem vozim pune za tu namjenu. Uvlačim se u šator i idem spavati, ali me usred noći budi jaka kiša i podsjeća da moja privremena nastamba, koju vozim sa sobom, nije vodonepropusna. To me tjera na još jednu improvizaciju, pa po kiši u mraku vučem sve stvari ispod jedne visoke prikolice u blizini, što mi osigurava donekle suh ostatak noći i koliko-toliko miran san.

Svježe sunčano jutro tjera me na spremanje i nastavak prema Vukovaru, do kojeg dolazim vozeći kroz Nuštar i nekoliko manjih mjesta čijih se imena sjećam još iz vremena kad su bila često spominjana u ratnim novinskim izvješćima. Ulazim u Vukovar, emotivno doživljavam prvi posjet tom gradu heroju, razgledavajući i tražeći poznate toponime koje sam na televiziji prije vidio. Zaustavljam se u centru i pijem kavu upijajući mirnodopski bilo tog grada, koji će u mom osobnom imaginariju uvijek biti puno više. Odlazim pogledati i fotografirati moćni Dunav, koji me zatiče svojom pojavom i snažnim dojmom koji ostavlja. Nakon razgledavanja i odmora, prolazim kraj vodotornja i nastavljam dalje ulazeći u Srijem. S desne strane mi ostaje memorijalni centar, na Ovčari, ali posjet tom mjestu ostavljam za neku drugu priliku. Prolazim kroz nekoliko sela smještenih u malim dolinama, od kojih je najveće Šarengrad, koji se smjestio uz sam Dunav. Tu zastajem i u lokalnom kafiću na terasi osluškujem živahan razgovor mještana. Uživam u njihovom specifičnom lokanom govoru i tu prvi put imam osjećaj da sam daleko od kuće. Preplavi me zadovoljstvo zbog činjenice da sam dospio tu zahvaljujući isključivo energiji koju je u stanju generirati moje vlastito tijelo. Pedaliram još desetak kilometara i dolazim u vikend naselje Velika Lovka na ulazu u Ilok, gdje me dočekuje srdačni vlasnik s kojim sam unaprijed telefonom dogovorio kampiranje i tuš za simboličnu cijenu. Nakon osvježenja i kraćeg odmora idem u sam grad razgledati ga i uživati realizaciji zacrtanog cilja. Na samom ulazu, kad sam zastao kako bi se fotografirao kraj znaka na kojem piše ime mjesta, vidim tamnoputog biciklistu kako vozi po cesti. Mašem mu da stane i pozdravljam ga. To je Lalith pedijatar iz Engleske. Doletio je avionom u Budimpeštu i odlučio voziti bicikl do Beograda. Molim ga da me fotografira kraj natpisa i predlažem da zajedno razgledamo Ilok i podrume po kojima je poznat. Prihvaća prijedlog, pa zajedno vozimo do centra gdje slikamo i razgledavamo. Pronalazimo podrum i kupujemo kartu za obilazak s vodičem koja uključuje i kušanje vina. Obilazimo veliki impresivni podrum i slušamo zanimljive priče iz njegove povijesti. Nakon toga kušamo legendarni Traminac, meni vrlo osobito i fino vino. U skladno uređenom ruralnom ambijentu, dok se iz zvučnika diskretno razlijegao zvuk tamburice, okus mu je bio nezaboravan. Lalith mi govori kako inače ne pije alkohol, ali taj put je na moje uvjeravanje napravio iznimku. Pozdravljam se sa novim poznanikom i spuštam do Dunava, te na terasi istoimenog hotela pijem kavu promatrajući široku zelenkastu vodenu površinu po kojoj klize brodovi i teglenice. Vraćam se u kamp i pripremam, večeru od namirnica kupljenih u dućanu. Kasnije dolaze tenisači na obližnje igralište, pa nakon što završe partiju, pridruže mi se uz pivo i kratko razgovaramo o lokalnim prilikama.

Posljednji dan putovanja napuštam Ilok i vraćam se natrag do Opatovca , skrećem lijevo i vozim preko Lovasa do Tovarnika, mjesta uz samu granicu. (Nekoliko mjeseci nakon mojeg dolaska, tim će područjem proći tisuće izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja) Odmaram kratko uz kavu, te kroz Ilaču i druga manja mjesta dolazim opet u Vinkovce. Na željezničkom kolodvoru kupujem kartu za sebe i bicikl, pa dok čekam pronalazim mjesto na kojem poslužuju jeftin obilan gablec i to obilato koristim. Ukrcavam se na vlak u kojem srećem mladu djevojku iz Pariza koja se interesira za moj put i pokazuje nemalo oduševljenje kad joj kažem da sam ga prošao na biciklu. Izlazim iz vlaka u Ivanić-Gradu i zadovoljan i pun dojmova pedaliram do kuće.

U pet dana koliko je trajalo to putovanje, na biciklu sam prošao oko 400 kilometara kroz devedeset različitih naselja. U tih pet dana skupilo se puno intenzivnih iskustava, susreta s raznim ljudima, i pozitivnih dojmova, kao u isto toliko mjeseci doma u svakodnevici ispunjenoj obavezama. Kad putujete biciklom dovoljno ste mobilni prijeći pristojnu udaljenost u jednom danu, od pedeset do sto kilometara, ovisno konfiguraciji terena, fizičkoj spremi, raspoloživom vremenu i drugim faktorima. S druge strane, putovanje je dovoljno sporo da možete intenzivno doživjeti okoliš kroz koji prolazite i kojega ste na neki način dio. Praktički svakome koga sretnete možete reći dobar dan. Bilo bi pretjerano reći da me to iskustvo izmijenilo, ali nakon njega na putovanja gledam drugačije i tražim priliku opet se otisnuti na neko slično.