Smile! You re in Scandinavia!

Daklen,

Nisam ništa baš slikao po Lyngby-u u kojemu sam živio. Svako jutro dok sam išao na posao i prolazio kroz centar, razmišljao sam kako je lijep taj gradić, nekako poseban, ima svoj centar, sav je u prirodi, a dio je Kopenhagena. Život je tu stvarno lijep. Mala sredina koja nije bučna i prenapučena, a opet je živahna, uvijek ima ljudi i nekakvih događanja. Pogled niz glavnu ulicu upravo to prikazuje...







Za vikend nismo čamili pa kućama već smo se nalazili i išli ili do centra Kopenhagena ili bi išli u centar Lyngbyja. Tu bi išli jesti (otkrili smo kineski restoran i da nude buffet, odnosno platiš 60 kruna i jedeš do iznemoglosti), šetali se naokolo, išli na sladoled i kavu i uživali u svemu što je ovo mjestašce nudilo...





Jednom smo se tako zaputili u istraživanje jezera koja okružuju Lyngby i prekrasne prirode koja prevladava cijelim krajolikom. Uzeli smo bicikle, naravno, i krenuli na put...













Dogovor za kajakarenje skovan je davnih dana i nikako da ga provedemo u akciju. Uvijek je netko imao nekakvog prećeg posla ili zbog kojekakvih obaveza ljudi nisu mogli doći. Napokon smo se dogovorili da ćemo taj vikend se skupiti i otići na kajakarenje. U domu koji je bio udaljen od mog kojih 5 minuta nalazili su se kajaci koje smo maogli dobiti besplatno jer su pripadali studentima. Taj je dom baš na jezeru i blizu je svih tih kajakarskih i veslačkih klubova i studenti koji u njemu žive bave se sportovima na vodi.

















Arno i Tony su otkrivali čari prevrnutog kajaka, a mi smo umairali od mijeha. U jednom trenutku je turistički brod koji plovi po jezeru došao skoz do njih i ponudio im pomoć, ali dečki su sami uspjeli dotegliti kajak do obale. Kroz lopoč i travurinu, naravno...















Onda je došla Jana i zamolila nas da se provoza s nama u kajaku na što smo Kamil i ja pozdravili velikim osmijehom. Da stvar bude još bolja, Jana se odlučila malo posunčati...





Cijelo je događanje završilo neizostavnim roštiljem kojeg smo svi isčekivali jer je kajakarenje bilo naporno pa je sve to trebalo zaokružiti finom hranom i pivama...







Napokon je došao i taj dan, veliki dan za danski IAESTE. Izlet na Bornholm je dohađaj godine i svi koji se nađu u Danskoj u to vrijeme moraju pohoditi taj događaj jer je to po riječima organizatora, susret koji se ne propušta. Dakle put je već unaprijed bio isplaniran manje-više do detalja, podijeljene su bile knjižice s detaljnim opisom što očekivati, što ponijeti i što ne ponijeti i tako to. Plan je bio ukrcati se na trajekt koji inače plovi za Poljsku i nakon 5-6 sati vožnje doći na otok Bornholm, biser Baltičkog mora, rentati bicikle i biciklima u tri dana obići otok. Zvuči poprilično jednostavno... Kako mi je prirastao srcu moj mili i dragi bicikl, odlučio sam ga povesti sa sobom na ovo epsko putovanje. Našli smo se u četvrtak popodne u Kopenhagenu, potrpali u kombi bicikle koje smo odlučili ponijeti sa sobom, ukrcali se na s-tog (laka gradska željenica) i krenuli sve do Koge-a gdje nas je čekao trajekt. Svi smo bili uzbuđeni i dobro raspoloženi, a kad smo došli u trajekt, morali smo čekati sat vremena da krenemo. Atmosfera se lagano zagrijavala, sve to uz podršku Tuborga i Calsberga. Naime, nosili smo 18 kašeta piva...















Nakoncijelovečernje zezancije na brodu skužili smo da se još uvijek nismo s mijesta pomaknuli pa smo odlučili istražiti trajekt i preseliti zabavu na otvoreno...











U neko doba smo svi pozaspali ili na podu trajekta (koji je zapravo bio mekani i ugodan tepih?!?) ili po stolicama umorni od bančenja, zezancije i isčekivanja. Ujutro, oko 5, iz razglasa su pustili pjesmu Bornholm za buđenje. Pjesma je bila očaj blagi i ličila je na pjesmice iz nekakvih prapotopnih reklama. Svi smo imali neobuzdanu želju ubiti razglas. Na obzoru se pokazao Bornholm i grad luka Ronne u koju smo trebali uploviti.



Iskrcali su nas van onako umorne, neispavane i nesvjesne sebe samih i okoline pa smo se uputili na obližnje parkiralište gdje smo doručkovali i čekali da se rent-a-bike otvori. Ja sam svoju 'pilu' sa sobom ponio pa sam zatezao prtljagu da ne bih putem stvari kupio. U 7 se rent-a-bike otvorio i ubrzo su svi dobili svoje bicikle i lagano smo se uputili na, kako su to organizatori nazvali, događaj sezone. Izašli smo iz grada i zašli u prirodu, u polja s kravama, u šume i blage padine. Zanimljivo je što ljudi tamo sade trešnje kao živicu pa smo svako malo stali i pobrstili dotičnu...



I dok si rekao keks već smo stigli do prvog stajališta, malog seoceta Vestermarie u kojem se nalazi crkvica koju smo odlučili posjetiti.











Nastavili smo dalje s izletom i putovali spektakularnom prirodom. Nije bilo automobila i ljudi, samo priroda, tu i tamo koje seoce i životinje. Stali smo na jednom brdašcu na kojem smo napravili mali odmor i nakojem se nalazi vidikovac.





Nakon toga smo išli pješice u razgledavanje prirode i poznate doline jeke...





Maria testira da li funkcionira jeka... a svi mi skočili od straha kada se ona proderala...











Nastavili put i malo zastali kod ruševina nekakvog zamka kojeg su nedavno iskopali...







Kasno popodne smo stigli u mjesto u kojem smo podigli šatore i spremili za noćenje. Biciklima smo odlučili posjetiti obližnju plažu i vidjeti čega ima...





Dvije mlade dame hodaju obučene kroz vodu i lagano čavrljaju... da...







Ujutro smo krenuli dalje na put i zaustavili se u mjestu u kojem smo odlučili provesti malo više vremena. To mjestašce je umjetnička kolonija gdje žive i rade umjetnici i prodaju svoje radove. Najcjenjenije je baltičko staklo od kojeg se izrađuju svakojaki nakit i predmeti. Posjetili smo i najpoznatiju trgovinu/radionicu u kojoj imaju peć i direktno pred očima oblikuju staklo...











Na tržnici se moglo naći zaista svega i svačega...





...ali smo ipak završili u lokalnoj pivnici na degustiranju pive...



neko američko pivo, očigledno ne tako dobro...





A za ručak, dimljena haringa...



Nakon probavljanja ručka opet su nas potjerali dalje i tako sve dok nismo stigli do mjesta Gudhjem, što znači božja šupa... Tu smo malo dolazili sebi na nekoj travi, a onda smo se spustili do "centra" gdje smo tamanili palačinke...















...ovo je inače seosko dvorište...



Ostatak dana smo manijakalno pedalirali do mjesta gdje smo trebali spavati. Došli do kampa, razapeli šatore, ja otvorio Maraskino koji sam donio iz lijepe naše, nacugali se svi i bili žalosni što nemam još maraskina...



Zadnji dan izleta i svi su bili već umorni i jedva smo čekali da se vratimo natrag do grada gdje nam je trajekt... Ujutro smo se dovezli do obližnjeg svjetionika s kojeg je pucao fenomenalan pogled.





Posjetili smo i dvorac koji je bio u blizini...







Kasnije popodne stigli smo u Ronne, luku iz koje isplovljava trajekt za Kopenhagen. 3 dana i 125 km, prekrasno iskusustvo, zbližavanje s ljudima iz svih dijelova svijeta, razgledavanje povijesnih ruševina...









... i naravno neizostavne, second degree plasma burn...



Bijaše prekrasno i neponovljivo iskustvo, fizički vrlo iscrpljujuće ali zato inspirirajuće.

Evo mene opet...

Dakle, vratio se ja iz Švedske, bilo divno, krasno, nezaboravno. Liječio se i prisjećao kako je lijepo bilo. Prepričavali smo zgode još tjednima, a Šveđanke nam nikako iz glave nisu izlazile. Bilo kako bilo, približavalo se vrijeme prijamnih ispita u Danskoj i kako čuh, to je posebno veselo vrijeme za cijelu Dansku. Brucoši koji su upisali fakultet oblače posebne kapice, trpaju se u kamione iz kojih trešti muzika i ukrašeni su granjem i balonima i takvi onda putuju po Kopenhagenu, trube, pjevaju, mašu i vesele se. Naravno da ne bacaju brašno ili zaljevaju ljude nego im mašu, viču nešto u prolazu, a ljudi uvijek veselo odgovaraju i uživaju u njihovoj mladenačkoj nestašnosti.

U periodu od tjedan dana, mladi ljudi počinju hodati po ulicama s tim kapicama koje mene podsjećaju na mornarske kapice. Na početku nisam znao o čemu se radi i mislio sam da je to neka nova moda i da neobično puno mladih ljudi uživa u svojim novim mornarskim kapicama. Kako sam živio u neznanju prvih par dana tog događanja, dogodila mi se mala "neugoda" na poslu. Svaki četvrtak imamo doručak s odjelom. Došao sam dolje na klopicu, a jedna žena je išla od čovjeka do čovjeka pokazujući sliku na fotiću. Nakon nekog vremena došla je do mene i pokazala mi sliku. Na slici je bio neki mladić s velikim osmjehom i svojom mornarskom kapicom. "To je bilo jučer!", ponosno je konstatirala žena. Ja sam na to odgovorio: "Oh, postao je mornar?!", na što me je ona čudno pogledala i rekla: "Ne, student." Zemljo otvori se!

Cijeli su tjedan rijeke novopečenih brucoša bauljali ulicama u kamionima i zabavljali se i baš ih je bilo lijepo za gledati. Bar znaš da ti neće doletiti vreća brašna u facu...

Jedan vikend smo Chris i ja odlučili skoknuti do Roskilde-a. To je grad u kojem se održava najveći festival u Danskoj kojeg posjeti i 70 000 ljudi. Chris je radio tamo pa je morao otići po ulaznicu, majcu, upute i sl... Došli smo na glavnu stanicu i ukrcali se na vlak na dva kata...





Vožnja traje nekih dvadesetak minuta, vlak je brz, udoban, nečujan, savršen. Kako smo bili na katu, uspio sam malo škicnuti krajolik. Priroda i društvo. Najljepri sklad čovjeka i prirode koji sam ikada vidio. Nisam nažalost ništa slikao jer je vlak jurio, kiša padala a vidljivost bila slaba.

Kad smo se iskrcali u Roskilde-u, kiša je prestala pa je postalo sparno. Roskilde je mali gradić u središtu Zeelanda (otok na kojem je Kopenhagen), ali je na obali mora jer se nalazi na kraju dubokog fjorda. Najveća katedrala u Danskoj se nalazi u Roskilde-u, ali nismo mogli ući u nju jer se renovira.



Naravno, naletili smo na hrpu "mornara" koji su slavili upis na fax. Popratio slikama...













Kroz Roskilde prolazi glavna ulica koja je pješaka zona i puna trgovina, kafića, restorana i pekara. Pošto je bila subota, a meni je pao šećer u krvi, odlučio sam posjetiti jednu od tih pekara i probati te njihove famozne tortice s jagodama. U pozadini glavna ulica...



Šetnja ti gradom prava je uživancija. Kuće i zgrade su uređene, skoro je cijeli grad pješačka zona...







Odlučili smo se spustiti do fjorda pogledati što ima i skoknuti do vikinškog muzeja i vidjeti vikinške brodove. Na putu do fjorda...











Sam fjord podsjećao me je na neko veliko jezero. Nije bilo kao u Švedskoj jer je sve ravno, a izlaz fjorda na mora naravno nisam vidio jer je fjord nekakvih četrdesetak kilometara dugačak i zakrivljen...









Uz obalu vodi šetnica s lijepim pogledom s jedne strane na fjord, a s druge strane na Roskilde...









Šetnica završava u marini u kojoj su usidreni brodovi, a može se naći i vikinških brodova...













Zasjeli smo se na kavu u restoran muzeja, odmarali malo i pričali o svemu i svačemu. Iznad našeg stola imali smo promatrače...



Cijeli album može se vidjeti ovdje.

Jednu subotu dogovorili smo se da ćemo otići malo voziti se biciklima i istraživati okolicu. Nitko nije bio baš previše uzbuđen osim Kamila kojem je to bio prvi put da vozi bicikl na dulje staze pa smo na kraju nas dvojca zaprašili u nepoznato. Prvo smo ručali u gradu, zatim smo se zaputili od mog doma uz jezero, pa došli do drugog jezera koje je skoro tik uz centar Lyngby-ja. Tamo ljudi ko' dreka, uživaju, šeću se ili se voze velikim brodovima što krstare po jezeru ili uživaju u živoj glazbi. Bio je nekakav bend koji js svirao charleston, pa malo rock 'n' roll, a ljudi su plesali i zabavljali se. Ako se nešto zove ugodan život, onda je to to.

Nastavili smo put i prošli pokraj crkvice pokraj koje svaki put prolazim kada idem na posao...







Put nas je vodio prema Dyrhaven-u, parku gdje se nalazi stara ljetna rezidencija kraljevske obitelji okružena ogromnim parkom. Na putu do tamo vodi cesta koja prolazi kroz preljepo naselje kuća i prekrasnih vrtova. Moram priznati da vožnja bicikla jednom rukom i slikanje drugom nije nimalo lak zadatak...



















Evo, sad sam malo slikicama prenio dio načina života pa da malo pojasnim kako se živi ovdje, koji su načini razmišljanja i koje se vrednote cijene. Kao prvo, to je jedno socijalno društvo koje ima određeni set pravila u životu. Primanja su velika, ali su i porezi jako veliki i penju se s iznosom plaće tako da ne postoji velika razlika između najviše i najmanje plaće. To je društvo koje funkcionira zato što se pridržavaju pravila (koja više-manje imaju smisla) i praktički nema mita i korupcije, kao što sam pisao u prethodnom blogu, tako da sav novac koji se ubire od poreznih obveznika ima svoj smisao i ulaže se u zajedničke projekte. Ljudi ono što plaćaju, to i dobiju. Imaju jedan od najefikasnijih i najboljih prijevoznih sustava, jedno od boljih zdravstva, školstva i sve to financiraju svojim novcima, odnosno porezima. U tu svrhu ne bi ni meni bilo teško odvajati novce. Druga je priča kada znaš da tvoji teško zarađeni novci (kojih je uvijek premalo), idu nekome drugome u džep. Da razjasnimo, nisu oni bogati da ne zanju kud bi s lovom pa se razbacuju materijalnim dobrima. Raspodjela novca u njihovom društvu je skoro idealna. Naravno da ima bogatijih i manje bogatijih, ali si svi mogu priuštiti više-manje sve što požele, a nisu opterećeni nekakvim viletinama, kućerinama, autima, jahtama kao što je to slučaj u nas. Život ovdje je vrlo opušten, ali i dinamičan. Ako poželim otići na nekakav izlet, nemam nikakvih ograničenja (financijskih ili nekih drugih). Koliko sam uspio primjetiti, u Hrvatskoj ljudi rade, rade i rade, zarade da pokriju osnovne potrebe (hrana i režije) i cijelo vrijeme su u grču ili jalni ili ljuti, ne mogu si priuštiti nekakvo putovanje, ili odmor u toplicama ili što god da ih opušta jer u tome je čar života. Putovati, istraživati, odmoriti se negdje, pročitati neku dobru knjigu, obrazovati se. U čemu je poanta života ako radiš za plaćicu cijeli život a ne možeš si ni stan/kuću priuštiti, putovanje ni da ne spomenem. Izlet u susjednu županiju postaje problem...

Dobro, pokrili smo financijske blagodati života u Danskoj. Kao što rekoh, ljudi ovdje uživaju u životu jer postoji jako dobra i kvalitetna veza između pojedinca, društva(politike) i prirode. Jedno drugo pokreće i bez međusobne potpore sve tri karike ovog lanca nema kvalitetnog života. Posao Danci svaćaju ozbiljno kada treba, ali nisu takvi radoholičari kao Njemci. Kao primjer uzet ću kompaniju u kojoj sam na praxi. Prvo, vrijeme dolaska/odlaska je klizno tako si ljudi mogu sami poriktati savoje radne navike kako im paše. Neki dolaze ranije, neki kasnije, svi moraju odraditi tjednu kvotu, a ako radiš više, plaćen si više. Nema šefa koji će te nadgledati jel radiš ili zabušavaš (oni ne zabušavaju), s vremena na vrijeme odu si u urede pa imaju sastanke pa sastanče što i kako bi bilo najbolje za ovaj ili onaj problem. Kad se radi onda se radi. Kao što rekoh nisu stopostotni radoholičari pa nekad se sastanu u nekim sobama, malo se druže i odmore. Ima jedna soba koju sam primjetio na putu za ručak i zove se "developing room". Nema stolova i stolica nego samo velike vreće s pijeskom ili čime već pa se možeš uvaliti u njih i developirati do mile volje... Kao što je sam Haldor Topsoe rekao na svojoj rođendanskoj zabavi, nije važna zarada nego ljudi, koji ovdje rade i koji kupuju njihove proizvode. Naravno, ovdje to nešto i znači i nije obećanje, ludom radovanje...

U firmu nam je došao predsjednik Španjolske i podsjetio Haldora Topsoea. Cilj mu je bio istržiti i proučiti alternativne izvore energije i njihova primjena u razvijenijim zemljama Europe (čitaj skandinavske zemlje), a kako se ova firma bavi i gorivim ćelijama, bili smo mu zanimljivi...

Glavni dodađaj dana je naravno ručak. Naša kantina više ne radi jer je ljeto i malo je ljudi pa moramo ići do druge zgrade gdje je druga kantina. Naravno, izbor hrane je i u ovoj kantini fenomenalan! Ribe, povrća, salata kakve samo zamisliti možeš i sve naravno po niskim cijenama. Oko pola dvanaest idemo na ručak, Chris i ja, a u zadnje vrijeme nam se uvijek pridruži i Maria. Otkako je završila projekt i započela novi, ima više vremena i može planirati ručak i ne mora non stop bdjeti nad pokusom. Ova kantina ima i vanjske stolove tako da se često znamo sjesti vani i ručati. To je vrijeme kada se svi sastanu i uživaju u suncu, pričaju, smiju se. Nakon ručka znaju se zavaliti u travu pokraj potoka, pa se sunčaju, leže i odmaraju uz vodu. Nije da zabušavaju, samo lagani kreativni odmor poslije ručka da probave hranu, pola sata, ne više. Nije loše?

Životni stil im se totalno razlikuje od našeg. Zarađuju dovoljno da bi se žalili na posao (većina ljudi koje znam u Hrvatskoj nisu zadovoljni poslom; niti plaćom niti radnim uvjetima). Tjelovježba i bavljenje nekim sportom je životni stil i ako se ne baviš sportom, ne trčiš, ne voziš bicikl ili si fizički spriječen ili s tobom nešto nije u redu. Po važnosti bi mogli staviti bavljenje sportom na prvo mjesto u njihovom životu. Ima jedna teta na XRDu, ima kojih šesdesetak godina i poslije posla je vidim kako se isteže i ide trčati. Ima tijelo četrdesetogodišnjakinje, vitka i tanahna (koliko može biti sa šesdesetak godina), okretna, nikad joj ne bi mogao odrediti koliko točno godina ima. 70% ljudi dolazi biciklom na posao. Ne dolaze onako turistički na biciklu polagano, imaju svi odjela za bicikliranje i trkaće bicikle, punu opremu, bicke, rukavice, naočale. Tako opremljeni svom opremom dolaze na posao punom parom, nekada i 20ak km udaljeni, tempom kojeg bih i ja nakon ova tri mjeseca treniranja vožnje bicikla teško pratio. Eto, tako vam je to. Voziš se biciklom uzbrdo, sav se uspušeš, ali si presretan jel si se popeo u četvrtoj brzini, a na samom početku je problem bila i prva brzina, a onda te prestigne bakica sa nekakvih 70 godina i 20km/h većom brzinom sva u punoj ratnoj opremi i onda se na kraju tješiš da je to zbog toga što je ona aerodinamičnija i sva ta ostala samozavaravanja...

Pojam slatkog sam također morao redefinirati. Budući da sam uživao relativno velike količine šećera u Hrvatskoj, morao sam se privikavati na njihove mjere puno/malo slatkog. U razgovorima o hrani puno sam puta čuo: "Ali to ti nije zdravo!" Svi jako razmišljaju o tome što jedu i kako žive. Jako me je začudilo što i mladi jako o tome razmišljaju i na to paze, što u Hrvatskoj i nije baš slučaj. Osim što paze što jedu, bave se fizičkom aktivnošću pa izgledaju bar desetak godina mlađe i puno pokretnije. Ljudi s kojima radim su u kasnim pedesetima, a izgledaju kao vitalne djevojke i mladići. Vrlo čudnovato s mog stajališta jer ne poznajem nikoga u Hrvatskoj tih godina a da je u top formi...

Oh, nadam se da ste izdržali ovu struju svijesti, imao sam puno toga za ispričati pa sam malo skrenuo s puta. Vratimo se sada na pravi put. Prošli smo kroz to divno naselje i zaputili se prema Dyrhaven-u, velikom parku u kome se nalazi stara ljetna rezidencija kraljevske obitelji, veliki travnjaci i puteljci, a jeleni pasu okolo...



































Evo, imao sam sreće da sam uspio uhvatiti lijepe slike ovih krasnih životinja. Koliko rogova! Moram pohvaliti jelene što su bili toliko strpljivi i dali se slikati. Približili smo se skroz blizu i nisu se puno bunili. Jeleni, hvala vam. Nastavili smo parkom prema obali...





Došli smo do ceste koja vodi tik uz more. Ljudi moji, koje su to kuće i kućice. Bogatstva teška! Cijene negdje omanjih državica. Prekrasne kuće s pogledom na more, uređene s velikim prozorima tako da im možeš škicnut unutra i vidjeti kako im je sve namješteno. Nešto jesam uslikao, ali ne puno jer sam vozio po vrlo prometnoj cesti bez biciklističke staze...







Vrata u grmlje?...



Stali smo na jednoj plaži i malo gacali po pijesku. More je bilo prljavo jer je puhalo pa je bilo puno smeća, a i netko je kosio u blizini pa je voda bila puna trave. Nakon nekog vremena sam skužio da je more puno meduza pa sam brzo iskočio iz vode...

























E to se zove aktivno poslijepodne. Napravio sam nekih dvadesetak kilometara samo u jednom smjeru. Povratak je bio bolan i dugotrajan.

cijeli album se nalazi ovdje.

Sljedeći vikend dogovorili smo se za izlet u Malmo. To je grad s druge strane kanala u Šveskoj, odmah preko puta Kopenhagena i s mostom je povezan s Danskom i glavni je grad južnog dijela Švedske. Krenuli smo vlakom iz Kopenhagena...



Vozili smo se vlakom, prošli aerodrom i južna predgrađa Kopenhagena. Most započinje na otoku udaljenom 2-3 kilometra od kopenhaške obale i nastavlja preko kanala sve do Švedske. Do otoka se dolazi tunelom, a zatim se tračnice penju na most. Sam most je u dvije etaže. Gornjom putuju automobili i ostala prijevozna sredstva, a donjom prolazi pruga, odnosno dvije jer je dvotračna etaža. S moje desne strane vidio sam farmu vjetroelektrana na moru...



Sama vožnja mostom nije trajala dugo, nekih tri ili četiri minute, ali je zato osjećaj voziti se vlakom iznad vode fenomenalan. Izašli smo van na glavnom kolodvoru, a ja sam izvadio fotić i raspalio...

















Prekrasne ulice i cvijeće visoko u košarama. Gotovo je cijeli centar Malmo-a pješačka zona, s prekrasnim zgradama gdje se staro i novo isprepliću...























Ovako izgleda prometnica kada njome prometuju samo bicikli. Nije loše...







Ovo je zgrada policije...



Parkovi uz tvrđavu...

















Riblja tržnica...





We all live in a yellow submarine...



Polako ali sigurno približavali smo se novom dijelu Malmo-a u kojem niču nove zgrade i u kojem se nalazi famozni zavrnuti toranj...







Ironično...



Plutajuće kuće na vodi...

















Šveđani uživaju u suncu...



Ovo stakleno jaje je zapravo staklenik u kojem rastu palme i ostalo, njima egzotično bilje...







Napokon, došao je trenutak susreta...





















Na moje čuđenje većina prostora u tornju je stambeni prostor. A kako tek izgledaju zgrade oko tornja...















Ah, u Švedskoj se bome lijepo živi...



Čak i kad se gradi, sve mora biti savršeno. Ovakve se skele kod nas ne mogu naći...



Švedske prirodne ljepote...













Vrijeme za ručak. Našli smo neki mali restorančić i sjeli se van na ulicu. Vani mir, tišina, toplo vrijeme...











A za ručak omlet s lososom, sirom, kaparom i rikolom.... Mmmmm, mljac!...







Poslije ručka nastavili smo zujati ovim prekrasnim gradom. Bilo je jako toplo i svi su bili na ulici...

































Bio sam umoran nakon cjelodnevnog prešetavanja po gradu i jedva sam čekao da sjednem u vlak. U vlaku je naravno bilo jako ugodno i nečujno smo odklizili natrag u Kopenhagen. Dan je bio prekrasan, ja umoran i crven kao rak. Ne znam što se to događa, ali svaki put kada odem u Švedsku, izgorim nenormalno. Eto, toliko od mene ovaj put. U sljedećem blogu ću pisati o izletu s kanuima po jezeru i o četverodnevnoj turi po otoku Bornholm, biseru baltičkog mora...

Ostajte mi dobro i veliki pozdrav iz Danske!

Ha! Evo napokon sam uhavatio malo vremena da napišem novi blog. Uvijek neka strka, ali nadam se da ću u ovom blogu uspjeti više manje opisati sve što mi se događalo, sva svoja razmišljanja i naravno, puuuno slika! Vežite se, polijećemo!

Jedan od krivaca mog dugog izbivanja s bloga je posao. Pokušat ću brzinski opisati čime se bavimo i kakva sve istraživanja provodimo. Višekomponentni katalizatori se sastoje od katalitički aktivne tvari i od nosača na kojemu je katalitički aktivna tvar nanesena. Nosač mora imati određena svojstva, a među najpoznatijim i najčešćim je aluminijev oksid. Jedan od načina dobivanja je precipitacija u vodenoj otopini dodatkom neke aluminijeve soli i baze (natrijev hidroksid). Ovisno o uvjetima reakcije, precipitat koji nastaje može biti amorfan ili kristaličan te varira u količini adsorbirane vode i/ili vode u kristalnoj rešetci (boehmit, gipsit...). Kalciniranjem na visokim temperaturama prelazi u kristalični praškasti završni produkt, aluminijev oksid.

Naš cilj je proučavati kako uvjeti reakcije utječu na formiranje međuprodukta (prije kalciniranja), karakterizacija međuprodukta i kakav utjecaj imaju uvijeti reakcije i međuprodukt na svojstva završnog produkta. Aparatura kojom se koristimo se zove Acoustosizer i mjeri veličinu čestica, zeta potencijal, pH, temperaturu... Mjerenje se provodi tako da se zvuk usmjeri kroz uzorak i zbog promjene u gustoći voda-čvrsta čestica, dolazi do atenuacije, odnosno do gubitka zvuka. Na temelju informacija ulaznog i izlaznog signala, teoretski se izračunava veličina čestica. Prednost ovog uređaja je u tome što se mjerenje provodi istovremeno s precipitacijom pa se mogu dobiti podaci u različitim fazama precipitacije, pri različitim vrijednostima pH, temperature itd.

Moj dio posla je još i karakterizacija precipitata. Nakon što je precipitat dobiven, on se filtrira i suši i zatim se šalje na X Ray diffraction, termogravimetrijsku nanalizu, piknometar za određivanje gustoće i SEM (Scanning Electron Microscope).

Prošlih tjedana imali smo velikih problema s uređajem. Software koji je bio korišten, upgrade-an je, ali taj proces nije dobro obavljen pa su se dvije verzije programa međusobno miješale i pravile probleme. Nakon toga su niknuli novi problemi koje nikako nismo mogli otkloniti. Odlučio sam kontaktirati proizvođača (Rhode Island, USA) kako bi što prije i što efikasnije riješili problem. Zbog vremenske razlike od 6 sati dopisivanje je bilo bolno i dugotrajno. Nakon tjedan dana uspjeli smo riješiti probleme i započeti neka nova mjerenja. U međuvremenu, dok uređaj nije radio i dok smo očekivali Tom-ov mail (predstavnik Colloidal Dynamics-a, proizvođača aparature), odlučili smo se za niz pokusa koji su se ispostavili kao pravi hit u firmi. Proučavali smo utjecaj temperature na precipitaciju i dobili zanimljive rezultate. Naši mentori su bili jako zadovoljni jer nitko u firmi do sad nije radio nikakva istraživanja na tom području, a budući da su rezultati bili jako zanimljivi dobili smo zadatak da predstavimo naš projekt pred hrpetinom ljudi, objasnimo kakve smo pokuse provodili i interpretiramo rezultate. Dakle, prezentacija pred velikim brojem ljudi na engleskom u trajanju od dvadesetak minuta. Piece of cake!

Vrlo sam zadovoljan načinom na koji stvari ovdje funkcioniraju, i u firmi i u Danskoj. Kao što sa već prije pisao, hrana je odlična. Puno povrća, puno ribe, malo mesa (meso je jako skupo) i ono najvažnije, jako malo slatkog. Zanimljivo mi je bilo vidjeti isto ljude kako stojećki rade za stolom. Nakon dugotrajnog sjedenja, mormalno da će ti dupe otpasti, ali neki su stolovi podesivi po visini i mogu se podići čak na visinu lakta, i to bez po muke (imaju nekakav mehanizam ugrađen). Nešto slično sam vidio i u banci. Šalteri su u odnosu na sobu postavljeni pod kutem od 45 stupnjeva i nisu međusobno povezani. Za jedan takav šalter je došla neka žena. Trebala je nešto potpisati, ali joj je bilo previsoko pa joj je lik samo spustio cijeli šalter. Ja sam naravno, kao i svako dijete s Balkana, buljio kao tele. Nesvakidašnji događaj.

Kad smo već kod banke, dotaknimo se birokracije. Dva tjedna sam čekao da dobijem karticu s kojom mogu palćati i podizati novce. Katastrofa. A što se radnog vremena banke tiče, ne znam tko im je izmislio takve zakone. Banke rade svaki dan od 10:00 - 16:00, a četvrtkom do 17:30. Ako si na poslu do četiri, kako u banku?!?! Osim četvrtkom?

Maria i ja smo lagano bili u šoku kada smo se još prilagođavali na sve. Trgovine rade u blesavo vrijeme i zatvaraju se sat ili dva nakon što ti završi posao tako da se stvarno moraš utrkivati s radnim vremenom. Subotom se radi do 3 - 4, a nedjeljom ne. Baš kada je najveća špica (subota popodne) i kada grad vrvi turistima, trgovine se zatvaraju.

Proteklih tjedana upoznao sam hrpetinu ljudi iz svih dijelova svijeta, učvrstio neka prijateljstva i napričao se engleskog do kraja života. Sad barem znam da mi engleski neće biti problem u komunikaciji. Svakog utorka održavaju se IAESTE roštiljade, a nakon toga se zabava seli u birc fakulteta gdje je obično dobro društvo i zanimljivi razgovori...

Par slika sa jednog takvog događaja...



Ovo piće je Fishermans Friend...



Chris (Francuska) i Max (Njemačka)...





Yivette (Hong Kong) i Brig (Tajland)...



Peter (Danska, ali inače iz Švedske), Sara (Kanada), Andrea (Italija)...



Ovo sam dobio na poklon od Yvette iz Hong Kong-a...





Andy (Njemačka) i ja...



Tony (Austrija) i ja...



Bjarne (Danska) i Tatjana (Ukrajina/SAD)...



Skal!! [skol] = živjeli!



ostatak slikica možete vidjeti na albumu ovdje.


Jedan vikend smo biciklima išli na plažu pa nas je put vodio kroz Bakken. Bakken je najstariji zabavni park, a šuma i polje iza njega su bivša ljetna rezidencija kraljevske obitelji. Izlazak iz prigradskih naselja u nešto što bi se moglo nazavti selom. Kućice sa slamnatim krovom, staje i konji, nešto kao Bok Palanjički samo 10^8 puta bolje. Par slikica u parku Bakken...







Krdo jelena slobodno šeta parkom...







Stara ljetna rezidencija kraljevske obitelji...



U parku Bakken jedan se vikend održavao festival piva pa smo se svi dogovorili da ćemo ići. Naravno, ja sam slikao kao manijak...


















Danci znaju kako se pije...





Mala deca...









Nakon festivala smo svi čoporativno otišli na plažu...





Famozne vjetroelektrane na moru ispred Kopenhagena...





Poznati zavrnuti toranj u Malmo-u u Švedskoj...



Nismo jedini na plaži...





Orresund most (Danska - Švedska), visok oko 180 metara što ga čini najvišom točkom Danske!!!...







Cijeli album se može pogledati ovdje.


Za sljedeći dan smo se dogovori da ćemo posjetiti Hillerod i dvorac koji se tamo nalazi. Hillerod je nekih petnaestak minuta vlakom od Lyngby-ja pa nismo morali puno putovati...



Spoj starog i modernog koji se vidi na svakom koraku...



Trg u Hillerodu...





A s trga puca pogled na jezero i dvorac...







Brig (Tajland), Natasha (Kanada), Mihal (Poljska), Biljana (Crna Gora), Maria (Ekvador) i ja...





Pliva liska preko Save, nosi pismo na vrh glave...

















Unutrašnjost dvorca...



Kapelica...



















Pogled na vrtove...



Christianova Biblija...





Kopenhagen nekad...





Pogled na dvorac iz vrtova...















Veselo je, veselo...



Pačje samoubojstvo...



cijeli album možete pogledati ovdje

Švedski IAESTE je organizirao doček prvog dana ljeta i bili smo pozvani i mi studenti iz Danske da im se pridružimo. Prijavilo nas se negdje dvadesetak iz Danske, organizirali si prijevoz i zaputili se put Švedske. Plan je bio doći do Helsingor-a, trajektom preći u Švedsku u Helsinborg i odatle autima do Gotenborga. Dokotrljali se mi do Helsingor-a...

Ovako izgleda pristanište...



...s pogledom na Švedsku...



Da se putnici ne bi slučajno smočili ili da ih ne bi kiša oprala, put do trajekta izgleda ovako...





I naravno, trajekt. Da, trajekt!...



Vjerovali ili ne, ovo je unutrašnjost trajekta. Kada sam ušao unutra, nisam bio siguran jesam li u trajektu, ili sam još uvijek u luci. Zbunile su me pločice...





Natasha (Kanada), Chris (Francuska) i Kamil (Češka)



Kamil je bio jako uzbuđen, ovo mu je prvi put da vidi brod nakon devet godina...





Pogled na Helsingor s trajekta...



Švedska strana, Helsinborg...







A na ulazu u luku, najljepša zastava u zanimljivom društvu...



Pristali smo u Helsinborg, podigli novce (švedske krune) i reorganizirali se po autima. Malo slika iz Helsinborga...









Rasporedili smo se po autima i zaputili se prem Gotenborgu. Do Gotenborga nam je trebalo nekih 4 sata, ali mi smo produćili nekih stotinjak kilometara dalje na sjever jer je proslava bila na jednom otoku Malmon. Par slika s puta...

Malo smo stali da se odmorimo. Bilja (Crna Gora) i Marjan (Makedonija) u ležernom razgovoru...



Nastavljamo put... ...u dobrom raspoloženju...

Bogdan (Srbija) i Andrea (Italija)...



Vožnja za pet, vidi bez ruku...

Mihal (Poljska)...



Veselo društvanjce u našem autu...



Most preko zaljeva (fjorda) Uddevalla...







Krajolik tog dijela Švedske posebno je zanimljiv. Lagano je brdovit, klima kontinentalna (hladna), obala nevjerojatno razvedena puna uvala u dubokih fjordova. Ti fjordovi su me jako podsjećali na jezera, a ne na more jer su okruženi ili stijenama ili travom. Nema plaže ili onog dijela tik uz more gdje ništa ne raste zbog pevelike koncentracije soli. Fjord se sužava i toliko je razveden i krivudav da se ne vidi izlaz na otvoreno more, a završava u livadi na kojoj krave pasu. Tko ne vjeruje, evo dokaza...



Napokon smo došli pred otok i čekamo trajekt, koji baš i nije trajekt jer nema posadu i motor koji ga pokreće već se kablovima vuče s jedne strane na drugu. I besplatan je. I autocesta je besplatna...









Da ubiju malo vremena, odlučili su zmajariti...









Već na samom početku dalo se naslutiti da ćemo vidjeti jako puno prirodnih ljepota Švedske..

Inga...



Inga i Helga...



Malo slika s "trajekta"...









Došli smo na "otok sreće", našli kućicu u kojoj smo trebali prebivati i raspakirali se. Domaćini su nas lijepo pozdravili, zaželjeli nam dobrodošlicu, objasnili hranu pa smo se bacili u istraživanje Švedske kuhinje. Oh da, Flama, bila si u pravu. Sirova haringa napuhuje da boli glava. Sva sreća da smo cijelo vrijeme bili vani...



Neki Švicarac, zaboravih mu ime...



Who's the man!!!



I'm the MAN!!!



Zove se Aura, dolazi iz Finske i studira psihlogiju. Nice!

Ovako se pratila utakmica Hrvatska - Turska. Flama sretno!



Iako je bila "noć" prije najkraće noći, izašli smo van i naši domaćini su nam odlučili demonstrirati kako se pleše, pjeva i koje se igre igraju u najkraćoj noći. Popeli smo se na nekakvu drvenu pozornicu i skakali kao mala djeca oko nekakvog simbola ispletenog od lišća. Slavili smo plodnost ili tako nešto pa su cure su došle do zaključka da je to zapravo simbol falusa...





Mike (Malta)...







A ovako izgleda ponoć noć prije najkraće noći...









Lijepa Sonja...




Bijaše to naporna noć pa smo se sutradan lagano izležavali i upijali sunčevu energiju...



...a kad smo se dovoljno ugrijali, odlučili smo otići na plažu...









Ovo je plaža na kojoj smo se kupali...





Dok smo ulazili u vodu bilo je pomišljanja da se vratimo natrag, ali iza nas je stajala hrpa turista pa nismo mogli ispasti mlakonje. Zaletili se u ledenu vodu (16 stupnjeva) pa ko' živ ko' mrtav. Ne znam hoću li ikada biti otac, ali isplatilo se. Dokaz...



Malo naslikavanja...











Nakon toga smo se premjestili na drugu plažu jer je došao ostatak ekipe...





Ja gorim u faci i nisam toga svjestan...











Bilja, sretno dijete...







Maria i njezine nove sunčane za koje je pljunula 1700 kruna. Jednostavno im nije mogla odoljeti...



Vratili smo se na ručak i poslije podne odlučili otići do "grada" ili kuća na sladoled i kavu na suncu...

















Još malo švedskih ljepota, Inga naravno...





Sati su prolazili, bilo je sve hladnije i hladnije pa smo se odlučili vratiti u našu kućicu. Malo sam poslikao kuće na putu da se vidi kako ljudi ovdje žive. Zanimljivo je da nema niti jednog znaka za prodaju ili iznamljivanje kako tog obično bude u Danskoj...













Vratismo se na večeru, zezanciju i druženje. Famozna finska igra pijančevanja...









Ovako izgledaš kada zaspiš na plaži...



Plesali smo i pjevali do ranih jutarnjih sati i oko tri smo se odlučili skočiti do plaže i gledati izlazak sunca...



Dakle, ovo je tri ujutro...











Daniela (Ekvador) je bila u super raspoloženju pa se odlučila malo bućnuti...









Mi smo je promatrali s pristojne udaljenosti...





I tako je u pola 4 počelo svitati...















Ovo je stvarno najranije svitanje koje sam doživio i bilo je stvarno spektakularno. Sjedili smo tako po stijenama, uživali u izlasku sunca i družili se. Ja sam odlučio prespavati na plaži jer sam noć prije umro na podu. Bio je ravan, tvrd i hladan tako da su me leđa boljela cijeli dan. Vrijeme se bilo sasvim primirilo, nije više jako puhalo i bilo je relativno toplo tako da smo se zavukli u vreće za spavanje, a pijesk pod nama je bio puno mekaniji i udobniji za spavanje. Zakrmili smo istog trena uz šum valova i moram priznati da mi je to bilo jedno od najljepših iskustava u životu.

Ujutro smo se probudili i završili na kavi i kolačima u jednoj trgovinici/slastičarnici. Vlasnik je nedavno otvorio tu pekarnu pa je sjeo s nama, pričao, od kud smo, šta smo, pa nas je i slikao. Jako ljubazan čovjek! Ako se ikada vratim na otok Malmon, kod njega dolazim svako jutro na kavu i slatka peciva!

Odlučili smo na povratku stati u jednom seocetu koje je poznato po ribolovu. Navodno imaju trgovine/restorane samo s morskom hranom pa si biraš što hoćeš.

Pred otokom i ribarskim naseljem Smogen...















Lososov sndvič. Losos je naravno sirov. Prefino!...



U trgovini su radile dvije najljepše Inge i Helge koje sam vidio!!!!...



Naravno da sam morao sve probati...



Nakon finog jela, sretni i umorni zaputili smo se kući. Put je trajao nekih šest sati tako da smo svi zakrmili u autu (osim vozača) i usput se polomili jedni po drugima...

Cijeli album puta u Švedsku može se pogledati ovdje

Kakav je dojam ostavila Švedska na mene? Recimo to ovako: kad sam se vratio u Dansku, imao sam osjećaj kao da sam na nekom selu. Ma super je Danska, nek se zna, ali Švedska! Ali Šveđanke! Ljudi moji, to nije normalno! Tako bogata zemlja! Svaki drugi automobil je Volvo! Prekrasna priroda! Prekrasni ljudi! Zemlja vjetroelektrana! Toliko vjetroelektrana u životu nisam vidio! Ne znam koliko potražnje pokriva, ali spomenimo da vjetroelektrane izgrađene na moru ispred Kopenhagena pokrivaju 25% potražnje grada Kopenhagena za el. energijom, a ukupna energija proizvedena vjetroelektranama u Danskoj iznosi 18.5% ukupne el. energije. Isplativo? Vjerujem da je. Da ne pričam koliko je ekološki prihvatljivije. I zauzima 10 metara kvadratnih, maximalno. Ljudi na čijim su posjedima izgrađene vjerovatno dobivaju nekakvu proviziju od toga pa im se isplati piknuti vjetroelektranu usred polja. A koliko vjetra u Hrvatskoj "leži" neiskorišteno?! Pa kad skoči cijena struje jer su Amerikanci zajebali cijelu stvar pa sad svijet ispašta.

Jednog jutra sam imao razgovor sa svojim mentorom. Ispričao sam mu kako sam impresioniran cijelim danskim društvom i mentalitetom. Ispričao mi je jednu zanimljivu pričicu koja opisuje dansko društvo: veća je društvena osuda ako primiš mito nego ako ubiješ vlastitu majku. Naravno, kazna je teža za ubojstvo, ali se cijeli slučaj promatra kroz prizmu obiteljske trgedije. Nešto što te nagnalo na ubojsto je ili zlostavljanje ili trauma, ili nešto s tobom nije u redu pa ljudi u jednu ruku shvaćaju. U drugu ruku, primiti mito je totalno nezamisliv čin! Društvena osuda je velika. Nedavno su imali skandal kada je netko u vladi kupio državnim novcem tri kutije cigareta! Skandal! Pisalo se po svim novinama!

Evo, bar sam malo nadoknadio propuštene blogove. Nadam se da ste uživali u slikicama. Toliko za sada i veliki pozdrav!

Evo, već je treći tjedan prošao a ja sam u panici. Za devet tjedana se moram vratiti u Hrvatsku! Joj, jel' baš moram?

Moram priznati da me je vrijeme poprilično iznenadilo. Kako su mi rekli, ovaj je svibanj jedan od nasuših u njihovoj povijest. Samo dva dana kiše. Za sad. Meni se sviđa. Njima ne.

Dobio sam bicikl od mentora na korištenje dok boravim ovdje. To je star bicikl, ali vozi, ima dva kotača, dvije kočnice, sve što treba imati. Jedva sam se navikao na njega. Dva dana me je guzica toliko boljela da sam jedva hodao. A hodao sam kao da sam pet dana bez prestanka jahao. Nekih tjedan dana sam vozio to moje čudo i totalno sam ga zavolio. Dođem na posao za dvadesetak minuta, ne trošim novce, već samo kalorije. Gradski prijevoz je skup i dođe me 25 kn dnevno do posla i natrag. Mjesečno dakle 500kn. Samo na posao, dakle to ne ubraja odlaske u Kopenhagen koji me košta 100kn s povratom. Bicikl je prava stvar za prijevoz. Osim toga, sustav biciklističkih staza je daleko razrađenji i superiorniji od našeg, a usudio bih se reći i od njihovog cestovnog. (da se razumijemo, apsolutno ništa ne fali njihovom cestovnom sustavu)

Prošli tjedan mi je pukla guma pa sam jadan morao opet sve pješice i plaćati gradski prijevoz. Dao sam zakrpati gumu, platio nekom tipu koji popravlja gume ovak u fušu 50kn, i sljedeći dan je bila opet prazna. Super! Odlučio sam da se neću više zezati s tim i da se popravak bicikla, ma koliko god koštao, isplati s obzirom na gradski prijevoz. Otišao sam do dućana, dogovorio se za popravak za koji je potrebna nova zračnica i nova guma. Popravak će me doći 400 kruna. Malo mi se zamantalo kad sam čuo cifru i morao sam si ponoviti par puta mantru: "Ovo je Danska! Ovo je Danska!".

Ma platio bih sve novce na svijetu da se moja beba (bicikl) i ja opet vozimo po bregima. Nema ničeg lijepšeg kad se ujutro vozim na posao, kroz naselja malih i lijepih kućica, nebo je crvenkasto, teren s blagim bregovima, pa kad se popneš na jedan, vidiš roze oblake u daljini i znaš da je to vrijeme u Švedskoj.

Živim u predgrađu, jako lijepom i luksuznom predgrađu gdje nema puno zgrada i uglavnom su kuće. Luksuzne kuće. Ali nije ono na što smo navikli u Hrvatskoj. Ako imaš luksuznu kuću u hrvatskoj, onda ona mora imati kat više od kuće tvog susjeda, veći bazen od susjeda, garažu više od susjeda... svi smo čuli za zdravi hrvatski jal. Ovdje to nije tako. Koliko sam ovdje, nisam nigdje vidio kuću veću od cca 100 kvadrata, a kuće s katom su parava rijetkost. Kuće su sve male, imaju ogromne prozore bez zavjesa tako da im možeš škicnuti unutra i vidjeti kako ljudi žive. Unutra je uglavnom sve namješteno tip-top, kao u nekakvom časopisu. Prostor je uglavnom iskorišten do samog kraja, podovi su drveni, a zidovi uglavnom bijeli ili neke svijetle nijanse. Nemaju svi auto, barem sam ja to zamijetio, ali zato svi imaju male prekrasne vrtove pune cvijeća, ukrasnog grmlja i trava, pa sve skup kad se zbroji izgleda kao kućica u cvijeću iz nekakve bajke. Bez pet Mercedesa, bez kičastih fontana, bez lavova po ogradama i naravno, bez narodnjaka koji tuku iz dvorišta tvog susjeda jer on misli da je baš super što ima radio u dvorištu i što sluša Thompsona i radio Glinu i nabija kontru susjedu prekoputa koji nabija iz auta radio Banja Luka s ultrateškim narodnjacima...

Da, ostavimo se narodnjaka, naših i "njihovih" i vratimo se divnoj Danskoj. Ovaj petak, 23.5. Haldor Topsoe, slavio je svoj 95. rođendan pa su mu priredili slavlje u firmi. Bilo je hotdog-ova i pive (besplatne, naravno)...

Moj kolega Chris pridržava pivu dok ja slikam...



Naša kolegica Maria iz Ekvadora...



... i naravno moje naslikavanje ljudi dok jedu...









Slikao sam malo ljude s kojima radim, ali većinu ih ne poznajem...





Nakon što smo malo prizalogajili, pozvani smo u dvoranu u kojoj je Haldor održati svoj govor...















Poprilično živahan starac za svojih 95 godina. Nakon njegovog govora dobili smo kratak sadržaj onoga što je pričao. Govorio je o tome da je firma sada "teška" 8 milijardi kruna, ima oko 3000 zaposlenih, za rođendan su on osobno i firma donirali 45 000 kruna u humanitarne svrhe. Mislim da se radi o edukaciji u Bangladešu ili tako nešto. Pričao je da mu više nije stalo do velikog profita nego da su ljudi važni. Ljudi koji rade, kao i kupci koji kupuju njihove proizvode. Jako lijepo.

Tokom govora, dogodilo se nešto sasvim zanimljivo. Kao podršku Haldoru i njegovim dostignućima, zaposleni su vikali nešto kao hura, ali zapravo su vikali ua, ua, ua, triput kratko i onda jednom dugo uaaaaa! Izderali su se iz svega glasa i poprilično duboko. Mislim da je to nekakav vikinški običaj jer na trenutak sam se osjećao kao da sam na vikinškom brodu. Samo sam čekao da sjekire počnu letjeti...

Nakon govorancije još smo se malo družili u dvorišto. Poslikao sam gdje radim...













Na vrhu naše zgrade...





Famozni vlak lokalac...





Erica iz Venezuele... Hola chica!



Chris i Sylvain, kolege s posla...



Pogled na zgradu sa željezničke stanice...



To poslijepodne imali smo dogovoren izlazak u Kopenhagen. Svakog petka u Tivoli-u, zabavnom parku, se održavaju koncerti koji su besplatni, samo moraš platiti upad u park. Trebala je nastupati Mary J Blidge, ali je otkazala pa su umjesto nje nastupali danski rock bend The Storm. Pjevaju na engleskom pa nije bilo problema. Došli smo nakoncert, pogledali sve sadržaje koje park nudi, fenomenalno! Počeo je koncert pa evo par slikica...

















Ne znam da li ste primjetili na slikama da je još uvijek sumrak i da nebo nije potpuno mračno? E pa ove su fotke slikane negdje oko pola 11. Sjeverno ljeto...

Za sve one koji žele znati kako njihova glazba zvuči, mogu posjetiti njihovu MySpace stranicu...

http://profile.myspace.com/index.cfm?fuseaction=user.viewprofile&friendID=188404970

Sljedeći dan dogovorili smo se da ćemo Chris, Maria i ja otići u Kopenhagen i sresti se sa Sarah. Sarah je nova IAESTE studentica i dolazi iz Kanade (Toronto) te smo se s njom trebali naći i otići naručak. Nažalost, Sarah je isključila mobitel (?) pa je Maria nije mogla dobiti. Što je najbolje, Maria je otišla sama u Kopenhagen, nije se čula sa Sarah, izgubila se, i dobila kaznu jer nije dobro objasnila ženi na blagajni gdje živi pa joj je žena upisala jednu zonu krivo i za to su je globili 600 kruna. Mislim da je rekla da ne namjerava to platiti jer nije njezina krivica. Uglavnom, jadna se Maria totalno pogubila u prostoru i sustavu koji ovdje vlada. Nezadovoljna je ovom zemljom. Smeta joj sunce (u Ekvadoru je non stop 12 sati sunca i 12 sati mraka), ogorčena je što subotom i nedjeljom ništa ne radi (i ja također) i nije joj jasan cijeli niz pravila kojih se ljudi ovdje pridržavaju.

Nakon cijele zavrzlame i sate i sate provedene na mobitelu pokušavajući izvući nekakvu informaciju gdje je, kamo se uputila i sl, došli smo u Kopnehagen i otišli na ručak. Ni otići na ručak nije bio lak zadatak s njom. Zujali smo po Kopenhagenu po već znanim rutama i uživali u suncu. Sljedeći put moramo otići u druge dijelove grada...

Moja draga kava...





Ovo se zove iskorištavanje obnovljivih izvora energije...





Ovo je nešto tipa morskog taxija... kojim smo se vozili...



Čudo moderne arhitekture...





I naravno, slavna knjižnica Black diamond. Strana prema kanalu napravljena je pod kutem tako kad se sunce odbije od morsku površinu, zagrijava knjižnicu...





S druge strane kanala...















Ispred knjižnice se Kopenhažani sunčaju...



Još malo čudnovatog zdanja...





Na putu prema metrou...





Kopenhaški metro koji nema vozača nego je cijeli automatiziran...







Eto, tako vam je to u Danskoj. Puno sunca i ne tako visokih, ali ugodnih temperatura. Svi su jako ljubazni što se u Hrvatskoj i ne može tako često sresti. Jako lijepo.

Linkovi za albume: Rođendan Haldor-a Topsoe-a, koncert The Storm i Maria, Chris i ja u Kopenhagenu...

Puno pozdrava mojim vjernim čitateljima, posebno kumu Pjeru i Cici, Kezu, Inki i Hrvoju!

Ostajte mi svi zdravo i dobro! Do sljedećeg bloga!

Odlučio sam više da neću pisati svaki dan jer mi to oduzima previše vremena i onda samo bezveze zaostajem. Pisat ću kada skupim dovoljno materijala i slika.

Na poslu mi je super. Svi su jako dragi, ljubazni i susretljivi. Koliko sam primjetio, jako puno ljudi iz mog odjela je bilo u Hrvatskoj na odmoru, ali uglavnom na sjeveru. I svi su bili ajko oduševljeni ljepotama lijepe naše... Naravno... kad je najljepša na svijetu.

Utorkom imamo zajednički ručak odjela, a četvrtkom doručak. Poslije ručka na stolu su ponuđene razne čokolede, uglavnom tamne s puno kakaoa iz različitih dijelova svijeta. Mljac, taman baš za mene. Prošli utorak donio sam bajadere za moje kolege da malo probaju hrvatske proizvode. Svi su probali i svima se jako svidjelo. Bilo mi je baš drago.

Što se projekta tiče, Chris i ja polako smo se ufuravali u stvar. Proučavali smo literaturu na početku, dobili smo uputstva za uređaj u kojem ćemo provoditi precipitaciju. Ugovorili smo sastanak između Henrika, mog mentora, Lene, Chrisove mentorice, Chrisa i mene. Bilo je jako zanimljivo i totalno opuštena atmosfera. Mentori su predlagali što bi mogli napraviti, kako usporiti reakciju, Chris je imao nekih ideja koje je pročitao u radovima. Ubiti, cilj je bio promjeniti uređaj kako god mi želimo tako da imamo precipitaciju in situ i da usput obavljamo mjerenja. Beskonačne kombinacije, beskonačne mogućnosti. Na raspolaganju su nam sva instrumentacija firme (koja ne samo da je zavidna, nego među najboljom u Europi), sami biramo kemikalije, reaktante, uvjete reakcije, čak su nam ponudili da možemo slati produkte na analizu u druge kuće u Europi po našoj želji. Mislim, kad su već krenuli s tolikim ponudama, mogu li ondo dobiti i kuću na moru?

Kad smo već kod mora, Chris je predložio da odemo u subotu u Klampenborg, jedno malo mjestašce uz obalu gdje je plaža. Trebao je doći i njegov prijatelj Suren koji je iz Armenije i još neka ekipa. Našli smo se u Lyngby-ju, ušli u bus i krenuli put mora. Klampenborg i nije tako daleko, ali vozili smo se nekih dva sata jer je bila nevjerovatna gužva. Uglavnom, došli smo na plažu, a ljudi ko' dreka. Što me je najviše začudilo, bilo je jako puno Arapa. Fascinantno mi je kako dođu na plažu sa svojom obitelji, dakle njih 25 sjede, roštiljaju, sunce piči, muškarci u potkušuljama deru po pivi, a žene zakopčane, zabundane, stalno navlače te halje da im se slučajno ne bi gležanj vidio. Mislim, poštujem svaku religiju i običaje, ali ovo je previše. Stvarno, mučenje modernog doba.

Bio je jako toplo pa smo se odlučili bućnuti u moru. Mislio sam da će me šlag strefiti kad uđem u vodu, no nije bilo tako staršno. Ipak je bilo malo hladno, ali kako se kaže, hladno je dobro za plodnost, a bilo bi lijepo kada bih jednog dana bio plodan znanstvenik... ;)

Poslije smo nabacili roštilj, pivicu i odbojku, na danski način, naravno. Fulaš - piješ. Bilo nas je veliko društvo Njemaca, Španjolaca, jedna Dankinja, jedan iz Armenije, jedan Kinez, jedan Francuz, jedan Portugalac i jedan Hrvat. Nisam ponio fotić (tumplek), ali sam opalio par s mobitelom...









Na putu kući, vozio sam se u autobusu koji je bio krcat i praktički s nije moglo disati. Vozio sam se s istom arapskom obitelji kao i na putu za Klampenborg. Otac i sin su sjedili, majka, tri kćeri i malo dijete su stajali. Mislim, stvarno... Kultura na nivou meko kuhanog jajeta.

Chris i ja smo odlučili otići do Kopenhagena jedan dan malo lutati po gradu i vidjeti što ima. Uspio sam napokon uslikati taj vlak, tj njegovu unutrašnjost...



i nekog klipana koji se cijelo vrijeme kesio ko' malo dijete...



Švrljali smo po gradu, papao sam kinesku hranu, jeo sladoled i pio "kavu".







Otišli smo do Christiania-e, komune u kojoj ljudi ne plaćaju porez, žive od tko zna koječega, sjede vani pijuckaju pivo, bave se trampom, prodaju gluposti po štandovima i ljenčare na suncu. Bilo je jako zanimljivo otići na jedno takvo mjesto, ali nisam mogao slikati jer je to zabranjeno.

Na putu u grad sam uslikao par lijepih...





Ovo je zapravo nova knjižnica, Black diamond, ispričavam se na pogrešnom navodu iz prijašnjeg posta...













Sve u svemu, nisam još obišao ni desetinu Kopenhagena, a sve što sam dosad vidio, oduševilo me je.

Pozdrav iz Danske!

Drugi radni dan, a već su me zasuli hrpetinom novih informacija. Zetapotencijal, dvostruki sloj, akustika, elektroakustika, pročitaj ovo, pročitaj ono. Odveli su nas do uređaja za karakterizaciju čestica gdje smo vidjeli brdo skupe instrumentacije i četiri elektronska mikroskopa! Trebalo mi je pola dana da dođem sebi nakon svega što sam vidio.

Elektronski mikroskopi su stvarno bili vrhunac cijelog puta. Nisam baš skužio sve tehnikalije, a i čiča koji nam je držao predavanje nije imao baš najrazumljiviji engleski. Mikroskopi su postavljeni na zračnim spremnicima tako da sve vibracija koja dolazi s poda biva neutralizirana. Ne znam točno da li smo se zadržali kod SEMa ili TEMa, ali na jednom mikroskopu je bio pripremljen uzorak i čovjek nam je pokazao kako se upravlja tim čudom. Point and click, doslovno. No slike koje sam vidio sada u živo sam vidio prije samo u knjigama ili publikacijama. Predivno. Prekrasno.

Sada sam se već polako sprijateljavao s mojim kolegom Chrisom s kojim ću raditi na projektu. Dobio sam ugovor, dobio sam inicijale preko kojeg ljudi mogu vidjeti moj profil, od kud sam, što sam i gdje sam, mogu mi slati mailove i pozivati me na konferencije. Mentor mi je objašnjavao važnost inicijala, te kako bez njih ja ne postojim. Nabacili smo neku zeku peku oko toga kako me zapravo nema i da sam auditivna i vizualna fatamorgana.

Došao sam po prvi puta i u labos, pogledao opremu, sve u svemu, bit će posla. Lagano sam se upoznavao s ljudima u firmi, pogotovo s ljudima s kojima ću blisko surađivati. Koliko sam uspio shvatiti, Chris i ja raditi ćemo na precipitaciji aluminijevog hidroksida koji služi kao nosač u katalizatoru (za sve koji nisu položili katalizu) i budući da je reakcija precipitacije trenutačna, pokušat ćemo je usporiti kako bi proučili međuprodukte koji nastaju u precipitaciji, karakterizirali ih i proučili im strukturu.

Puno informacija za tek drugi dan rada. Osjećao sam se kao da je netko u mene usadio deset knjiga informacija, koje su vrludale po mojoj glavi i stvarale nevjerovatan parcijalni pritisak. Mislim da će stvari biti bolje ako ih ostavim da malo odstoje preko noći...

Što više čovjek ujutro može poželjeti nego prvi radni dan i normalnu stolicu?

Noć prije dobio sam SMS od IAESTEovca Dan Jensen poruku da će me pokupiti ujutro i dovesti na posao. Dogovor je bio da se nađemo na autobusnoj stanici nekih 5 minuta od mog doma. Kako sam se ustao u 6:30 zbog sunca koje je već dobrano bilo visoko na obzoru, imao sam dosta vremena prije sastanka. Otišao sam u kuhinju i doruckovao. U kuhinji nije bilo nikoga, ali je zato bio svinjac... a ja sam se boja da ne ispadnem svinja pred Dancima.

Došao sam na stanicu i trenutak kasnije pojavio se moj vodič. Simpatičan dečko, malo punašniji i naravno, svijetla kosa i plave oči. Upoznali smo se, malo pričali i pričekali bus. Na webu postoji stranica gdje upišeš točku polaska i cilj, a software izbaci kojim sve prijevoznim sredstvima možeš doći tamo, raspored vožnje tih prijevoza, cijena, vrijeme trajanja, ukratko sve. Vidio sam da u ruci drži kopiju puta kako doći do tamo i roleta mi se spustila. Čini se da ću ja voditi put...

Došli smo do glavnog kolodvora u Lyngby-ju i trebali smo pričekati vlak koji će nas odvesti na neku stanicu s koje kreće lokalni vlak koji vozi direktno do Haldor Topsoe-a. Vlak je došao. Vlak je otišao. Mi nismo bili u njemu. Naime, moj pratioc je izjavio da to nije pravi vlak i da taj vlak ide u Kopenhagen, a ja sam mu povjerovao jer on, kao zna put. Nakon laganog promišljanja iznio sam mu svoju teoriju da taj vlak staje na postaji na koju moramo doći. Ja ne znam što je s tim Dancima i smjerom. Drže se te internetske stranice ko´pijani plota i jos je ne mogu protumačiti!?!

Uglavnom, kada je shvatio kakvu je glupost napravio, počeo mi se ispričavati i govoriti kako mu je neugodno. Rekao sam mu da još stignemo uhvatiti taj vlek jer prolazi kroz Lyngby nekakvih 10ak minuta hoda od glavne stanice. Krenuli smo na stanicu, a činilo mi se da je on vise uzbuđen od mene. Sav se jadan uspuhao i počeo je komentirati kako je prošlo vrijeme zimskih jakni. Vani je bilo 20 stupnjeva...

Došli smo do vlaka, upali unutra i vozili se nekakvnim brežuljcima i kroz šumu. Nisam puno promatrao okolicu jer sam pričao s Danom. Pričali smo o svemu i svačemu, a saznao sam da njihovi političari predlažu da engleski postane službeni jezik u Danskoj! To pravi jezikocid!

Ispali smo na stanici usred nekakve šume, a preko puta se našlo zdanje Haldor Topsoe. Kako sam kasnije saznao, to je stara preuređena tvornica sapuna, ali sada je imala drugu namjenu i izgledala je humanije. Došli smo do recepcije gdje nam je draga teta rekla da pričekamo. Proučavali smo nekakvu kocku od prozirnog polimera u kojem su bili komadići industrijskih katalizatora. Bili su različitih boja i svi istog oblika, mali komadići odrazanih cijevčica. Dok smo mozgali što bi to moglo biti, žena na recepciji je izvadila papir s objašnjenjem sadržaja unutar kocke.

Nakon par minuta pojavio se moj budući mentor. Henrik Fordsman. Visok stariji gospodin, mršav, sijeda kosa, plave oči, pedesetak godina, jako simpatičan, sve u svemu Skandinavac. Malo smo pričali i odveo me do mog radnog mjesta. Odmah sam shvatio da će kretanje na radnom mjestu biti malo teže jer je tlocrt zgrade jako kompliciran, zgrade su međusobno povezene. Ali, postoji trik! Na štoku vrata svake sobe nalazi se oznaka zgrade, kata i sobe, što bi kao trebalo olakšati kretanje i snalaženje.

Prošao sam kroz upoznavanje radne okoline i firme, sigurnosnih mjera u labosu, dobio sam stol i raučunalo. Nakon laganog obilaska i upijanja previše informacija, mentor me je upozorio da će me odvesti do najvažnijeg uređaja u firmi. Napeo se ja ko' puška, poćeo se prisjećati svih bitnih i nebitnih stvari koje sam naučio na faxu, pa sad kad krenemo rešetati po proračunaima, početnim uvjetima, pretpostavkama, modelima, ma ne znam što sve ne...

Najvažniji uređaj u firmi je.... aparat za kavu! Čudo svjetsko. Možeš birati nekakvih devet vrsta kava, s/bez šećera/mlijeka, kapuccina, vruće čokolade, čaj i sl i sve to za nula kuna! Da, dobro ste čuli! Za nula kuna! Plus, pored uređaja stoji tablica s kalorijskim vrijednostima toplih napitaka. Fensi, fensi.

U pola dvanaest došao je mentor po mene da odemo na ručak. Svakog utorka naš se odjel sastaje i zajedno ruča. Doveo me je u menzu, a hrana....! Nisam znao je li samo za gledanje ili i za jelo. Toliki izbor, tolika raznolikost, a možeš uzeti koliko ti srce želi, odnosno koliko ti stane na tanjur. Tanjur je 5,5 kruna tako da je hrana stvarno bagatela. Jadan naš SC... i studenti koji se u njemu hrane.

Takve kombinacije nisam skoro nikada vidio. Jedu ananas s gotovo svačime. Nisam znao što bih jeo pa sam se držao mentora. On je prokomentirao kako ne vježba pa će jesti samo salatu, a ja sam zaključio da ću isto, valjda sam vičan prepoznavanju povrća. Nagrabio ja svakakvog povrća, gljiva i sl, i otišao u dvoranu gdje se okupio naš odijel. Mentor me je predstavio, svi su me lijepo pozdravili, sjeli svi, počeli jesti, a ono šok! Svo povrće je sirovo! Uključujući i gljive! Oni to ne kuhaju, samo zaliju nekakvim umakom i začine. Čudno, ali jestivo.

Sjedili smo i žvakali svi to sirovo povrće kao da rulimo kuruzu u ustima i medusobno se smješkali i pričali. Nakon ručka usljedio je grand finale! Moj odijel su kušači čokolade tako da smo kušali čokolade iz različitih dijelova svijeta. Jeo sam tamnu čokoladu iz Grenoble-a i iz Californije.

Prvi radni dan i nije bio tako naporan, pustili su me ranije kako bih mogao otići do Kopenhagena da si sredim putovnicu i radnu dozvolu do kraja. Naklipsao sam se do Kopenhagena i do Imigracijskog ureda. Došao sam na red, a čovjek na šalteru meni: Dobar dan!

Oh, divota, krasota! Napričali se mi kao da se dvadeset godina nijesmo vidjeli. Sad znam sve o njemu, da je iz Banja Luke, studirao u Zagrebu, žena mu Dankinja, radi u Imigracijskom uredu skoro 40 godina, već je u penziji, ali svejedno radi... Mali ugodni razgovori stvarno mogu čovjeku uljepšati dan.

Budući da je bio utorak, vratio sam se na DTU gdje se održavao roštilj IAESTEa. Jelo se, pilo se, zabavljalo se. Pričali smo o svemu i svačemu, zatim se premjestili u podrum gdje imaju studentski pub. Wow! Sve u svemu, jako zanimljiv i produktivan dan.

Proklet bio onaj sendvič! Probudio sam se oko 2 ujutro s takvim bolovima u trbuhu i socijalizirao sam se s WCom cijelu noć i jutro. Nisam se baš puno naspavao. Samo se nadam da ću danas uspjeti obaviti sve sto sam planirao bez posjete WCu.

Prvo što sam morao obaviti je otići do IAESTE ureda vidjeti kako stoje stvari, što je s mojim poslom odnosno hoće li me netko dočekati ili ne i dovesti prvi dan na posao i da li će netko otići sa mnom do Kopenhagena u Ured za iseljenike i pomoći mi s administracijom. Morao sam dobiti u putovnicu nekakvu naljepnicu kako bi mi dozvola za rad bila važeća i kako bih mogao početi raditi.

Prije puta pogledao sam nabrzinu kartu i kako otprilike doći do ureda IAESTEa koji je smješten u DTU (Denmark Technical University) u Lyngby-ju. I tako se ja cipelcugom zaputio u neznane krajeve. Prošao sam centar Lyngby-ja po prvi put. Glavna ulica je shopping zona i sve je puno restorana, kafića i kojekakvih trgovina. Sto me jos začudilo, za tako malo mjesto imaju dva ogromna shopping centra. Jedan je veličine Importanea i pol.

Zanimljivo je to da kada staneš na raskršću i čekas zeleno, iza tebe se skupi puno biciklista koji također čekaju zeleno (jer i oni imaju svoje male semafore). Kada se upali zeleno, odjedanput iza tebe nasrne gomila biciklista i nije ti jasno od kud sad svi ti bajkeri.

Nakon centra brzo je uslijedilo predgrade. prekrasne kucice u nizu napravljene od cigle, postavljene na blagim brdascima koji dominiraju krajolikom. Fascinantno je zapravo to sto ujutro kad sam se probudio, a bilo je 7, sunce je bilo visoko na nebu, kao da je 10 sati. Ujutro nema krmeljenja u krevetu jer jos nije dan ili sunce nije izaslo, svi su orni i spremni za akciju (cak i ja) i svi su od ranog jutra na nogama, ovaj, biciklu. Sunce zalazi dosta kasno, cak je u 10 jos nekakav polumracak. Zeznut je taj sjever, ali prekrasan

Nakon nekakvih sat vremena hoda i kuhanja na "jutarnjem" suncu, došao sam do DTUa. To je prekrasno ogromno zdanje učenickih soba, predavaonica, laboratorija i praktikuma. Cijela ta uređenost, sistematičnost, praktičnost i veličina ostavili su me gotovo bez daha. Što je najboje, cijeli je taj kompleks u Šumi tako da je zrak nevejrojatno cist.

Našao sam glavnu zgradu koja je ooogromna, našao pravi ulaz i uputio se unutra. Malo sam lunjao po zgradi i štošta toga vidio. Imaju prekrasno unutrasnje dvorište s bazenčićima i kojekakvim kipićima, ogromnu menzu, studentsku kuću, mislim, nešto nevjerojatno! Bar za naše pojmove.

Našao sam ured i tamo me dočekala Britta. Britta je tajnica danskog IAESTEa s kojom sam se dopisivao zadnjih mjesec dana. Cijelo sam vrijeme mislio da je to studentica, ali je nakraju ispalo de je to starije gospođa koja stvarno tamo radi! U našem IAESTEu rade samo studenti, barem koliko ja znam.

Uglavnom, čim sam ušao, pitala me je: "Are you Janes?" Ali Janes kao američko ime James! A što da joj kažem? Rekao sam joj da jesam i lijepo smo popricali o svemu. Saznao sam da moram sam otići u Kopenhagen i obaviti sve sam u Uredu za iseljenike. A ured radi do 12. Super! Ali, valjda će netko doći po mene sutra da me odvede na posao. I taj dio puta, kako doći od doma do posla, mi je objasnjavala dobrih 15ak minuta. Neka, barem se trudila. Danci i karte... Ne bas dobri prijatelji.

Pješice natrag do centra Lyngby-ja, sjeo na vlak i pravac Kopenhagen! Izašao sam na nekoj stanici na kojoj nisam nikad prije izašao (koja je kao blize Imigracijskom Uredu), i zaputio se u pravcu Imigracijskog ureda. Usred grada se nalaze jezera oko kojih ljudi obično trče, ili se šeću, odmaraju i sl. Put me je poveo preko jednog od tih jezera. Moram priznati da je jako lijepo kada usred grada imaš veliku vodenu površinu.

Našao Imigracijski ured, a kad unutra milijardu ljudi! Četvrtak, petak, subota i nadjelja su bili neradni dani pa ih se sajtilo mali milijun. Kada sam dobio broj za red, doživio sam živčani slom. 309! Katastrofa! A bili su tek na 130. U 12 se vrata zatvaraju pa ne možeš izaći van nego maoraš čekati s još hrpetinom ljudi. A kakvih je tamo ljudi bilo! Iz svih krajeva svijeta. I naših sam čuo.

Sjeo sam i čekao da se red za informacije smanji. Pokraj mene je sjela neka žena koja je pričala s kolegicom. Izgledala je Azijski, Malezija, Filipini, tako nešto, a u govoru se prebacivala bez meni nekog poznatog razloga s engleskog na neki drugi jezik kojeg nisam razumio. Iz Engleskog dijela sam razumio da je jako pobožna i da moli svaki dan i koješta. Nakon nekog vremena njezina kolegica je otišla do šaltera pa smo sad nas dvoje započeli razgovor. Saznao sam da se zove Mae [Mei], da je s Filipina, da je htjela studirati kemijsko inženjerstvo, ali nije imala novaca i da svi jeznin prijatelji koji su to završili, sada rade u CocaColi na Filipinima. Oboje živimo u Lyngby-ju. Pokušavala je objasniti gdje točno živi, ali ja nisam znao. Nakon toga me je tražila moj broj mobitela!

What the @#/&!

I don't have danish cell phone number.

Otišao sam u red za informaciije i kada sam napokon došao na red, draga teta mi je rekla da trebam samo otići do šaltera 9. Super! Na šalteru 9 sam isto čekao tri gladne godine i kada sam došao na red, lik me je tražio sliku. Kakva sad slika! Rekao je da obično piše na papiru kojem sam mu predao. Na tom papiru nije ništa pisalo. Pitao sam ga jel bih se mogao sad slikati pa doći, a on mi je rekao da oni rade još pola sata i nek dođem sutra.

Sve to čekanje za ništa!

Otišao sam doma mrzovoljan, gladan, izmučen od nedostatka sna...

Dobio sam mail od nekog dečka po imenu Dan Jensen, da će sutra ujuto doći po mene i da će me odvesti na posao. Nadam se da će sutra biti bolje.

Napokon, osavanuo je i taj dan. Već dva dana cmilim po domu, nisam još ni bio u centru Lyngbya, ali zato danas sam odlučio da ću napokon otići u Kopenhagen! Imao sam nekih dvoumica kako moram cvikati kartu. Naime, imam kartu koja omogućuje 10 putovanja kroz dvije zone. Metropolitsko područje Kopenhagena je podjeljeno u 94 zone, ali su zone postavljene tako da čine 7 prstenova. Da bih iz Lyngby-ja došao do Kopenhagena, moram proći četiri zone, što znači da kartu moram cvikati dava puta. Trik je u tome što automat otisne žig i popapa komadić karte tako da svaki put kada cvikaš kartu, ona upada dublje u aparat. Btw, takva karta s 10 klipova košta 125 kruna (kuna).

Krenuo sam ujutro ulicom koja se zove Lyngby [Lüngbü] do glavnog kolodvora.



Sad sam se već stvarno osjećao kao zadnji seljo beljo. Svi, ali apsolutno svi su se vozili na biciklima. doduše, bila je nedjelja i bilo je malo ljudi na cesti, ali su se svi vozili. Ako se nisu vozili, onda su trčali. Koliko sam uspio skužiti, uopće nema debelih ljudi. Svi su fit, svi voze bicikle, svi se rekreiraju...



Uglavnom, došao sam napokon do glavnog kolodvora u Lyngby-u, našao koji vlak trebam pričekati, našao peron, i sad je samo trebalo dočekati vlak. Sve je lijepo označeno, točno piše koji vlak sljedeći dolazi i za koliko minuta, stvarno nema šta. A ono kad je vlak dojurio! Ma kakav vlak! Čudo svjetsko! Nisam ga slikao (još), ali evo stavit ću sliku za svaki slučaj (skinuta s interneta, nije mojih ruku djelo).



Vlak je stani pani. Nikakvog tandrkanja, sve teče kao podmazano. Buka? Kakva buka? Prvo što sam opazio je širina vlaka. Otprilike je 50% širi nego naši vlakovi i 450% udobnij. Stolci su prva liga, udobni i čvrsti, čak imaju podršku za lumbalni dio kralježnice! Sve u svemu, san snova. Plus, voziš se jako brzo i imaš super pogled na Kopenhagen. Poanta je u tome da možeš čak unesti i svog najdražeg ljubimca (bicikl, naravno), ali moraš kupiti i posebnu kartu.

I tako vozim se ja tako čudom svjetskim, razgledavam okolicu, gledam prekrasne zgrade, a kad ono s lijeve strane puče pogled na more. More, odkud sad more? Da mi je netko rekao da sam 10ak km udaljen od mora, ne bih mu vjerovao. Ovdje je klima kontinentalna da kontinentalnija ne može biti. Kad sam se zaletio do jezerca i pomirišao tamo zrak, kao da sam bio u nekoj kontinentalnoj šumi. Kakav miris mora? Kakav miris Mediterana? Ali sam svejedno bio uzbuđen što vidim more i vjetrenjače daleko na pučini, a tamo u daljini nazirala se švedska obala i grad Malmř [Malmö]. Izašao sam na glavnoj stanici i divio se tom šarolikom izdanju. Ljudi su navirali iz svih pravaca i nadolazećih vlakova, natpisi su se mijenjali iz minute u minutu.

Opazio sam velik broj doseljenika. Jako puno Azijaca (ukljčujući i Arape), Afrikanaca, ljudi iz svakog kutka Zemlje. Izašao sam na glavnu ulicu i prvo što sam vidio bio je veliki toranj zabavnog parka Tivoli i restoran Hercegovina. Bilo kuda, Hrvati svuda. Prešao sam aveniju Hansa Christana Andersena i došao na glavni trg Rĺdhuspladsen.





Avenija Hans Christian Andersen...



Djevojka na biciklu najavljuje da će danas biti sunčano...



Pogled na ulicu Vester Voldgade



Gradska vijećnica...



Muzej Hansa Christiana Andersena...



Čim sam došao na glavni trg, zapuhnuo me pravi skandinavski duh McDonalds-a, Burger Kinga i Indijanaca koji su svirali na trgu.

Pogled s druge strane Vester Voldgade ulice...



Ulica Nygade Vimmelskaftet, pješačka zona, puuuno trgovina, kafića, restorana, uličnih zabavljača i prodavača, nešto kao Cvijetni Trg samo neopisivo bolje i puno veće...





Helligĺrdenskirke...



Hřjbro Plads...



Sve je ovdje uređeno, nema smeća na ulicama, nisam opazio niti jedan grafit. Ovdje pješačka zona završava na velikom trgu Kongens Nytorv...



na kojem se nalazi Det Kongelie Teater...



Sve to vodi ka jednom lijepom slijepom kanalu koji se zove Nyhavn. Puno turističkih brodića, restorana, kafića i naravno hrpa ljudi...







Krenuo sam lagano kroz svu tu masu ljudi prema glavnom kanalu, mirisao sva ta krasna jela koja su se posluživala, promatrao sve te neobične ljude koji su se tuda vrzmali. Zapravo, neobičan je to mix rasa. Plavi sjevernjaci, azijati, crnci, svi tamo žive (poprilično dobro koliko sam uspio ocijeniti na prvi pogled), rade, zarađuju, poslužuju goste. Sve mi više liči na nekakvu epizodu Startreck-a, pa kad dođu u prekrasni futuristički San Francisco, a cestom hodaju bolijanci, kardasijanci, vulkanci... (nabrajam rase bezveze, nadam se da se nitko od trekkija nije uvrijedio).

Korak po korak, došao sam do glavnog kanala...



a na drugu stranu pružio se prekrasan pogled na dvije Kopenhaške znamenitosti: Nova gradska knjižnica znana kao i Black Diamond i zgrada opere...



Malo bolja slika knjižnice (zgrada lijevo)...



Neke trebice na molu knjižnice. Mol je btw, napravljen od drveta...



Pogled na veliki trg Amalienborg Slot i crkvu Frederikskirken (Mramorkirken) i smiješnog čovjeka na biciklu koji šeta psa (pas nije na slici)...



Šetnjom uz kanal dolazim do povijesnog dijela Kopenhagena gdje je Kastel i Crkva Svetog Albana...



zajedno s prekrasnom fontanom...



Kako je cijeli put vodio uz more, očekivao sam nekakav miris mora, ali ništa od toga. Sasvim slabašni mirs mora, nikakav osjećaj mediterana kakav dobiješ kada dođeš na naše more, ali eto opet lijepo.

Mala sirena naravno, ali bilo je ljudi ko' Kineza (a bilo je i Kineza), tako da se nisam uspio probiti do nje...



Ulazak u Kastel, stari dio grada obrubljen visokim nasipima i vodenim kanalom, a i baš se revija oldtimera održavala...



Unutrašnjost Kastela...



Na izlazu iz Kastela prekrasan park koji vodi opet u centar grada...



Malo sjevernjačke arhitekture...





Ranije spomenuta Frederikskirken (Mramorkirken)...





I Danci piju kavu...



Putem sam prošao kroz park Kongens Have (Rosenborg Have) i zatekao jako puno ljudi. Njima je taj park glavno mjesto za piknik, recimo. Uzmu si pauzu za ručak, ponesu dekicu, klopu, cugu i odu u taj park i tamo se zabavljaju. Mislim, lakoća življenja, što da vam kažem...







Koliko sam uspio skužiti tim svojim švrljanjem po gradu, u njihovom centru ne postoji mrtvih dijelova kao što je kod nas gotovo cijeli donji grad. Svako malo neki park, sve jako uređeno sa smislom i sadržajem, uređene pješačke zone i biciklitičke staze (naravno). Još uvijek ne znam da li Kopenhagen ima više stanovnika nego Zagreb, jer mi puno ljudi daje različite informacije, ali je definitivno veći površinom. Da ne govorim o tome da se ima tona toga za vidjeti, a da je centar užasno velik i ne može ga se obići za jedan dan.

Cijelo to razgledavanje me umorilo, a mogao sam i vola s ražnja pojesti. Zaletio sam se u nekakav restorančić i kupio si sendvič. I to za 43 krune!!! Mora da je strašno dobar...



Našao sam si parkić jedne crkve i smazao sendvič. Ma da je bio 100 kruna svejedno bih ga u slast smazao!

Ne znam jesam li spomenuo, ali u Kopenhagenu sve vrvi dječurlijom. Svi su trudni, svi furaju kolica i svi imaju nekakvu djecu sa sobom. Eto, opaska.

Odmah sam se osjećao bolje kad sam smazao sendvič (proša me je i grižnja savijesti za 43 krune), te sam se uputio na glavnu stanicu. Vraćao sam se istim putem pa sam opet prolazio glavnim trgom na kojem su bili predobri udaraljkaši...



Ovaj čovjek ispred njih nije s njima u bendu. On samo leži i pije pivu. Eto, baš se slučajno našao tamo.

Vožnja vlakom bila je opet zanimljiva. Samo nisam znao vrata od vagona otvoriti. Nisam znao da li su na senzor ili pak nešto treće pa sam mahao sve dok mi nije neka teta pritisla plavo dugme ispred mene i vrata se otvorila. A sramote...

Jedva sam se dovukao u dom, došao malo do kuhinje socijalizirati se sa sukuhinjarima. Gledali smo nekakvu dokumentarnu emisiju o nekom Mexikancu Chuby-ju kojemu je cijelo lice zaraslo u dlaku. Da, i po kapcima. Nakon toga je uslijedila redaljka SF serija, ali to sam sve već prije odgledao pa sam se pokupio u krpe.

Sve u svemu, zanimljiv dan!

Ostale slike su na albumu

Prvu noć sam krmio kao zaklan. Svo to čudo koje sam vidio putem i dorbe koje sam se navucarao ubile su u meni zadnje trunke snage.

Ujutro sam se uputio u trgovinu jer sam bio jako gladan a zadnji put sam jeo dan prije kada sam sletio. Rekli su mi gdje je trgovina pa sam lagano pješice krenuo u šoping. Nije dugo trebalo da zapazim da sam jedina osoba na cesti koja kao prijevozno sredstvo koristi cipelcug. Automobila je bilo stvarno malo za takvu vrst prometnice, a svi su se furali na biciklima.

Mislim da je to razumljivo budući da za to postoji infrastruktura. Sa svake strane postoji biciklistička staza i nije samo nacrtana nego je visinom između ceste i nogostupa. Vozači voze jako pažljivo i sporo (za zagrebačke prilike) i uvijek propuštaju bicikliste.

Isto tako, jako punjo ljudi trči, bavi se sportom, vozi bic, i svi izgledaju kao da su u formi. Još do sada nisam vidio debele ljude, čak im i starci izgledaju u formi, živahno, uređeno i ne smrde.

Prijepodne sam se vucarao po sobi i po domu i pomalo upoznavao ekipu iz kuhinje. Saznao sam da imamo jedinog crnca u domu u kuhinji Phil, jedan dečko je polu Kinez, a anjegova cura Kristina je iz Berlina.

U razgovoru sam zasnao da oni danas imaju vani na livadi kojekakva natjecanja koja uključuju ispijanja nenormalnih količina pive. Kao što već spomenuh onaj nogomet iz bloga prvog dana, pa dobacivanje s jajima, povlačenje užeta i ostala druženja. Bio je tu šator s pivom, naravno, nekakvim kobasicama i sl.

Prijepodnevni pokušaji da im se priključim bili su neuspješni. Uspio sam popiti jednu pivu, pa mi se pripišalo. Otišao sam gore u sobu obaviti nuždu, pa mi se prispavalo. Reako sam si da ću se samo malo ispružiti i prije nego što sam se uspio okrenuti, ispalo je da sam ubio oko sat vremena.

Poslijepodnevni pokušaji za druženjem bili su pak malo uspješniji. Upoznao sam hrpetinu ljudi, sve redom Dance i jednog Njemca. Pričali smo, pili pivu, oni više, ja manje. Rekao sam im da su jako poznati u mojoj državi po tome koliko piju i da su bili dokumentarci i reportaže o njihovom famoznom pijančevanju. Svima odreda im je to bilo jako drago za čuti. Saznao sam da s vremena na vrijeme održavaju maratone (naravno, ne radi se o trčanju). Po kuhinjama se natječu tko će više popiti u 4 dana. Prošle godine naša je kuhinja pobijedila jer je njih 15ak popilo u 4 dana oko 1400 boci pive.

Do sada se već to događanje na travnjaku stvarno zahuktalo. Ljudi su se špricali pivama, svi su bili pijani ko majke, gađali se jajima i sl. Iz šatora je bučala američka parti glazba (Offspring, Peppersi i sl).Sve je to sličilo na one "idemo-se-napiti-ko'-životinje-i-rigati-gdje-stignemo" zabave koje obično gledamo u tnajdžerskim američkim serijama. Čak su imali i onaj žele s alkoholom. Studenski život u Danskoj je stvarno jako težak.

Upoznao sam neku curu kojoj se sestra zove Pi koja mi je tako malo pričala o Danskoj i nekim njihovim sustavima. Pazi sad ovo: studenti dobivaju svaki mjesec 4000 kruna (čitaj kuna) samo zato što studiraju! To su im kao poticajne mjere za studiranje! Dobio sam neku poruku na Fejsu da će se održavati studentski prosvijedi. Eto vam razloga! Hrvatska, zemlja znanja gdja te na svakom koraku gaze dok studiraš.

Kako se večer primicala kraju tako je i naše druženje lagano splašnjavalo. Nisam ništa slikao, ali sutra definitivno da. Put u Kopenhagen!