Prvu noć sam krmio kao zaklan. Svo to čudo koje sam vidio putem i dorbe koje sam se navucarao ubile su u meni zadnje trunke snage.
Ujutro sam se uputio u trgovinu jer sam bio jako gladan a zadnji put sam jeo dan prije kada sam sletio. Rekli su mi gdje je trgovina pa sam lagano pješice krenuo u šoping. Nije dugo trebalo da zapazim da sam jedina osoba na cesti koja kao prijevozno sredstvo koristi cipelcug. Automobila je bilo stvarno malo za takvu vrst prometnice, a svi su se furali na biciklima.
Mislim da je to razumljivo budući da za to postoji infrastruktura. Sa svake strane postoji biciklistička staza i nije samo nacrtana nego je visinom između ceste i nogostupa. Vozači voze jako pažljivo i sporo (za zagrebačke prilike) i uvijek propuštaju bicikliste.
Isto tako, jako punjo ljudi trči, bavi se sportom, vozi bic, i svi izgledaju kao da su u formi. Još do sada nisam vidio debele ljude, čak im i starci izgledaju u formi, živahno, uređeno i ne smrde.
Prijepodne sam se vucarao po sobi i po domu i pomalo upoznavao ekipu iz kuhinje. Saznao sam da imamo jedinog crnca u domu u kuhinji Phil, jedan dečko je polu Kinez, a anjegova cura Kristina je iz Berlina.
U razgovoru sam zasnao da oni danas imaju vani na livadi kojekakva natjecanja koja uključuju ispijanja nenormalnih količina pive. Kao što već spomenuh onaj nogomet iz bloga prvog dana, pa dobacivanje s jajima, povlačenje užeta i ostala druženja. Bio je tu šator s pivom, naravno, nekakvim kobasicama i sl.
Prijepodnevni pokušaji da im se priključim bili su neuspješni. Uspio sam popiti jednu pivu, pa mi se pripišalo. Otišao sam gore u sobu obaviti nuždu, pa mi se prispavalo. Reako sam si da ću se samo malo ispružiti i prije nego što sam se uspio okrenuti, ispalo je da sam ubio oko sat vremena.
Poslijepodnevni pokušaji za druženjem bili su pak malo uspješniji. Upoznao sam hrpetinu ljudi, sve redom Dance i jednog Njemca. Pričali smo, pili pivu, oni više, ja manje. Rekao sam im da su jako poznati u mojoj državi po tome koliko piju i da su bili dokumentarci i reportaže o njihovom famoznom pijančevanju. Svima odreda im je to bilo jako drago za čuti. Saznao sam da s vremena na vrijeme održavaju maratone (naravno, ne radi se o trčanju). Po kuhinjama se natječu tko će više popiti u 4 dana. Prošle godine naša je kuhinja pobijedila jer je njih 15ak popilo u 4 dana oko 1400 boci pive.
Do sada se već to događanje na travnjaku stvarno zahuktalo. Ljudi su se špricali pivama, svi su bili pijani ko majke, gađali se jajima i sl. Iz šatora je bučala američka parti glazba (Offspring, Peppersi i sl).Sve je to sličilo na one "idemo-se-napiti-ko'-životinje-i-rigati-gdje-stignemo" zabave koje obično gledamo u tnajdžerskim američkim serijama. Čak su imali i onaj žele s alkoholom. Studenski život u Danskoj je stvarno jako težak.
Upoznao sam neku curu kojoj se sestra zove Pi koja mi je tako malo pričala o Danskoj i nekim njihovim sustavima. Pazi sad ovo: studenti dobivaju svaki mjesec 4000 kruna (čitaj kuna) samo zato što studiraju! To su im kao poticajne mjere za studiranje! Dobio sam neku poruku na Fejsu da će se održavati studentski prosvijedi. Eto vam razloga! Hrvatska, zemlja znanja gdja te na svakom koraku gaze dok studiraš.
Kako se večer primicala kraju tako je i naše druženje lagano splašnjavalo. Nisam ništa slikao, ali sutra definitivno da. Put u Kopenhagen!
