Smile! You re in Scandinavia!

Evo, već je treći tjedan prošao a ja sam u panici. Za devet tjedana se moram vratiti u Hrvatsku! Joj, jel' baš moram?

Moram priznati da me je vrijeme poprilično iznenadilo. Kako su mi rekli, ovaj je svibanj jedan od nasuših u njihovoj povijest. Samo dva dana kiše. Za sad. Meni se sviđa. Njima ne.

Dobio sam bicikl od mentora na korištenje dok boravim ovdje. To je star bicikl, ali vozi, ima dva kotača, dvije kočnice, sve što treba imati. Jedva sam se navikao na njega. Dva dana me je guzica toliko boljela da sam jedva hodao. A hodao sam kao da sam pet dana bez prestanka jahao. Nekih tjedan dana sam vozio to moje čudo i totalno sam ga zavolio. Dođem na posao za dvadesetak minuta, ne trošim novce, već samo kalorije. Gradski prijevoz je skup i dođe me 25 kn dnevno do posla i natrag. Mjesečno dakle 500kn. Samo na posao, dakle to ne ubraja odlaske u Kopenhagen koji me košta 100kn s povratom. Bicikl je prava stvar za prijevoz. Osim toga, sustav biciklističkih staza je daleko razrađenji i superiorniji od našeg, a usudio bih se reći i od njihovog cestovnog. (da se razumijemo, apsolutno ništa ne fali njihovom cestovnom sustavu)

Prošli tjedan mi je pukla guma pa sam jadan morao opet sve pješice i plaćati gradski prijevoz. Dao sam zakrpati gumu, platio nekom tipu koji popravlja gume ovak u fušu 50kn, i sljedeći dan je bila opet prazna. Super! Odlučio sam da se neću više zezati s tim i da se popravak bicikla, ma koliko god koštao, isplati s obzirom na gradski prijevoz. Otišao sam do dućana, dogovorio se za popravak za koji je potrebna nova zračnica i nova guma. Popravak će me doći 400 kruna. Malo mi se zamantalo kad sam čuo cifru i morao sam si ponoviti par puta mantru: "Ovo je Danska! Ovo je Danska!".

Ma platio bih sve novce na svijetu da se moja beba (bicikl) i ja opet vozimo po bregima. Nema ničeg lijepšeg kad se ujutro vozim na posao, kroz naselja malih i lijepih kućica, nebo je crvenkasto, teren s blagim bregovima, pa kad se popneš na jedan, vidiš roze oblake u daljini i znaš da je to vrijeme u Švedskoj.

Živim u predgrađu, jako lijepom i luksuznom predgrađu gdje nema puno zgrada i uglavnom su kuće. Luksuzne kuće. Ali nije ono na što smo navikli u Hrvatskoj. Ako imaš luksuznu kuću u hrvatskoj, onda ona mora imati kat više od kuće tvog susjeda, veći bazen od susjeda, garažu više od susjeda... svi smo čuli za zdravi hrvatski jal. Ovdje to nije tako. Koliko sam ovdje, nisam nigdje vidio kuću veću od cca 100 kvadrata, a kuće s katom su parava rijetkost. Kuće su sve male, imaju ogromne prozore bez zavjesa tako da im možeš škicnuti unutra i vidjeti kako ljudi žive. Unutra je uglavnom sve namješteno tip-top, kao u nekakvom časopisu. Prostor je uglavnom iskorišten do samog kraja, podovi su drveni, a zidovi uglavnom bijeli ili neke svijetle nijanse. Nemaju svi auto, barem sam ja to zamijetio, ali zato svi imaju male prekrasne vrtove pune cvijeća, ukrasnog grmlja i trava, pa sve skup kad se zbroji izgleda kao kućica u cvijeću iz nekakve bajke. Bez pet Mercedesa, bez kičastih fontana, bez lavova po ogradama i naravno, bez narodnjaka koji tuku iz dvorišta tvog susjeda jer on misli da je baš super što ima radio u dvorištu i što sluša Thompsona i radio Glinu i nabija kontru susjedu prekoputa koji nabija iz auta radio Banja Luka s ultrateškim narodnjacima...

Da, ostavimo se narodnjaka, naših i "njihovih" i vratimo se divnoj Danskoj. Ovaj petak, 23.5. Haldor Topsoe, slavio je svoj 95. rođendan pa su mu priredili slavlje u firmi. Bilo je hotdog-ova i pive (besplatne, naravno)...

Moj kolega Chris pridržava pivu dok ja slikam...



Naša kolegica Maria iz Ekvadora...



... i naravno moje naslikavanje ljudi dok jedu...









Slikao sam malo ljude s kojima radim, ali većinu ih ne poznajem...





Nakon što smo malo prizalogajili, pozvani smo u dvoranu u kojoj je Haldor održati svoj govor...















Poprilično živahan starac za svojih 95 godina. Nakon njegovog govora dobili smo kratak sadržaj onoga što je pričao. Govorio je o tome da je firma sada "teška" 8 milijardi kruna, ima oko 3000 zaposlenih, za rođendan su on osobno i firma donirali 45 000 kruna u humanitarne svrhe. Mislim da se radi o edukaciji u Bangladešu ili tako nešto. Pričao je da mu više nije stalo do velikog profita nego da su ljudi važni. Ljudi koji rade, kao i kupci koji kupuju njihove proizvode. Jako lijepo.

Tokom govora, dogodilo se nešto sasvim zanimljivo. Kao podršku Haldoru i njegovim dostignućima, zaposleni su vikali nešto kao hura, ali zapravo su vikali ua, ua, ua, triput kratko i onda jednom dugo uaaaaa! Izderali su se iz svega glasa i poprilično duboko. Mislim da je to nekakav vikinški običaj jer na trenutak sam se osjećao kao da sam na vikinškom brodu. Samo sam čekao da sjekire počnu letjeti...

Nakon govorancije još smo se malo družili u dvorišto. Poslikao sam gdje radim...













Na vrhu naše zgrade...





Famozni vlak lokalac...





Erica iz Venezuele... Hola chica!



Chris i Sylvain, kolege s posla...



Pogled na zgradu sa željezničke stanice...



To poslijepodne imali smo dogovoren izlazak u Kopenhagen. Svakog petka u Tivoli-u, zabavnom parku, se održavaju koncerti koji su besplatni, samo moraš platiti upad u park. Trebala je nastupati Mary J Blidge, ali je otkazala pa su umjesto nje nastupali danski rock bend The Storm. Pjevaju na engleskom pa nije bilo problema. Došli smo nakoncert, pogledali sve sadržaje koje park nudi, fenomenalno! Počeo je koncert pa evo par slikica...

















Ne znam da li ste primjetili na slikama da je još uvijek sumrak i da nebo nije potpuno mračno? E pa ove su fotke slikane negdje oko pola 11. Sjeverno ljeto...

Za sve one koji žele znati kako njihova glazba zvuči, mogu posjetiti njihovu MySpace stranicu...

http://profile.myspace.com/index.cfm?fuseaction=user.viewprofile&friendID=188404970

Sljedeći dan dogovorili smo se da ćemo Chris, Maria i ja otići u Kopenhagen i sresti se sa Sarah. Sarah je nova IAESTE studentica i dolazi iz Kanade (Toronto) te smo se s njom trebali naći i otići naručak. Nažalost, Sarah je isključila mobitel (?) pa je Maria nije mogla dobiti. Što je najbolje, Maria je otišla sama u Kopenhagen, nije se čula sa Sarah, izgubila se, i dobila kaznu jer nije dobro objasnila ženi na blagajni gdje živi pa joj je žena upisala jednu zonu krivo i za to su je globili 600 kruna. Mislim da je rekla da ne namjerava to platiti jer nije njezina krivica. Uglavnom, jadna se Maria totalno pogubila u prostoru i sustavu koji ovdje vlada. Nezadovoljna je ovom zemljom. Smeta joj sunce (u Ekvadoru je non stop 12 sati sunca i 12 sati mraka), ogorčena je što subotom i nedjeljom ništa ne radi (i ja također) i nije joj jasan cijeli niz pravila kojih se ljudi ovdje pridržavaju.

Nakon cijele zavrzlame i sate i sate provedene na mobitelu pokušavajući izvući nekakvu informaciju gdje je, kamo se uputila i sl, došli smo u Kopnehagen i otišli na ručak. Ni otići na ručak nije bio lak zadatak s njom. Zujali smo po Kopenhagenu po već znanim rutama i uživali u suncu. Sljedeći put moramo otići u druge dijelove grada...

Moja draga kava...





Ovo se zove iskorištavanje obnovljivih izvora energije...





Ovo je nešto tipa morskog taxija... kojim smo se vozili...



Čudo moderne arhitekture...





I naravno, slavna knjižnica Black diamond. Strana prema kanalu napravljena je pod kutem tako kad se sunce odbije od morsku površinu, zagrijava knjižnicu...





S druge strane kanala...















Ispred knjižnice se Kopenhažani sunčaju...



Još malo čudnovatog zdanja...





Na putu prema metrou...





Kopenhaški metro koji nema vozača nego je cijeli automatiziran...







Eto, tako vam je to u Danskoj. Puno sunca i ne tako visokih, ali ugodnih temperatura. Svi su jako ljubazni što se u Hrvatskoj i ne može tako često sresti. Jako lijepo.

Linkovi za albume: Rođendan Haldor-a Topsoe-a, koncert The Storm i Maria, Chris i ja u Kopenhagenu...

Puno pozdrava mojim vjernim čitateljima, posebno kumu Pjeru i Cici, Kezu, Inki i Hrvoju!

Ostajte mi svi zdravo i dobro! Do sljedećeg bloga!

Odlučio sam više da neću pisati svaki dan jer mi to oduzima previše vremena i onda samo bezveze zaostajem. Pisat ću kada skupim dovoljno materijala i slika.

Na poslu mi je super. Svi su jako dragi, ljubazni i susretljivi. Koliko sam primjetio, jako puno ljudi iz mog odjela je bilo u Hrvatskoj na odmoru, ali uglavnom na sjeveru. I svi su bili ajko oduševljeni ljepotama lijepe naše... Naravno... kad je najljepša na svijetu.

Utorkom imamo zajednički ručak odjela, a četvrtkom doručak. Poslije ručka na stolu su ponuđene razne čokolede, uglavnom tamne s puno kakaoa iz različitih dijelova svijeta. Mljac, taman baš za mene. Prošli utorak donio sam bajadere za moje kolege da malo probaju hrvatske proizvode. Svi su probali i svima se jako svidjelo. Bilo mi je baš drago.

Što se projekta tiče, Chris i ja polako smo se ufuravali u stvar. Proučavali smo literaturu na početku, dobili smo uputstva za uređaj u kojem ćemo provoditi precipitaciju. Ugovorili smo sastanak između Henrika, mog mentora, Lene, Chrisove mentorice, Chrisa i mene. Bilo je jako zanimljivo i totalno opuštena atmosfera. Mentori su predlagali što bi mogli napraviti, kako usporiti reakciju, Chris je imao nekih ideja koje je pročitao u radovima. Ubiti, cilj je bio promjeniti uređaj kako god mi želimo tako da imamo precipitaciju in situ i da usput obavljamo mjerenja. Beskonačne kombinacije, beskonačne mogućnosti. Na raspolaganju su nam sva instrumentacija firme (koja ne samo da je zavidna, nego među najboljom u Europi), sami biramo kemikalije, reaktante, uvjete reakcije, čak su nam ponudili da možemo slati produkte na analizu u druge kuće u Europi po našoj želji. Mislim, kad su već krenuli s tolikim ponudama, mogu li ondo dobiti i kuću na moru?

Kad smo već kod mora, Chris je predložio da odemo u subotu u Klampenborg, jedno malo mjestašce uz obalu gdje je plaža. Trebao je doći i njegov prijatelj Suren koji je iz Armenije i još neka ekipa. Našli smo se u Lyngby-ju, ušli u bus i krenuli put mora. Klampenborg i nije tako daleko, ali vozili smo se nekih dva sata jer je bila nevjerovatna gužva. Uglavnom, došli smo na plažu, a ljudi ko' dreka. Što me je najviše začudilo, bilo je jako puno Arapa. Fascinantno mi je kako dođu na plažu sa svojom obitelji, dakle njih 25 sjede, roštiljaju, sunce piči, muškarci u potkušuljama deru po pivi, a žene zakopčane, zabundane, stalno navlače te halje da im se slučajno ne bi gležanj vidio. Mislim, poštujem svaku religiju i običaje, ali ovo je previše. Stvarno, mučenje modernog doba.

Bio je jako toplo pa smo se odlučili bućnuti u moru. Mislio sam da će me šlag strefiti kad uđem u vodu, no nije bilo tako staršno. Ipak je bilo malo hladno, ali kako se kaže, hladno je dobro za plodnost, a bilo bi lijepo kada bih jednog dana bio plodan znanstvenik... ;)

Poslije smo nabacili roštilj, pivicu i odbojku, na danski način, naravno. Fulaš - piješ. Bilo nas je veliko društvo Njemaca, Španjolaca, jedna Dankinja, jedan iz Armenije, jedan Kinez, jedan Francuz, jedan Portugalac i jedan Hrvat. Nisam ponio fotić (tumplek), ali sam opalio par s mobitelom...









Na putu kući, vozio sam se u autobusu koji je bio krcat i praktički s nije moglo disati. Vozio sam se s istom arapskom obitelji kao i na putu za Klampenborg. Otac i sin su sjedili, majka, tri kćeri i malo dijete su stajali. Mislim, stvarno... Kultura na nivou meko kuhanog jajeta.

Chris i ja smo odlučili otići do Kopenhagena jedan dan malo lutati po gradu i vidjeti što ima. Uspio sam napokon uslikati taj vlak, tj njegovu unutrašnjost...



i nekog klipana koji se cijelo vrijeme kesio ko' malo dijete...



Švrljali smo po gradu, papao sam kinesku hranu, jeo sladoled i pio "kavu".







Otišli smo do Christiania-e, komune u kojoj ljudi ne plaćaju porez, žive od tko zna koječega, sjede vani pijuckaju pivo, bave se trampom, prodaju gluposti po štandovima i ljenčare na suncu. Bilo je jako zanimljivo otići na jedno takvo mjesto, ali nisam mogao slikati jer je to zabranjeno.

Na putu u grad sam uslikao par lijepih...





Ovo je zapravo nova knjižnica, Black diamond, ispričavam se na pogrešnom navodu iz prijašnjeg posta...













Sve u svemu, nisam još obišao ni desetinu Kopenhagena, a sve što sam dosad vidio, oduševilo me je.

Pozdrav iz Danske!

Drugi radni dan, a već su me zasuli hrpetinom novih informacija. Zetapotencijal, dvostruki sloj, akustika, elektroakustika, pročitaj ovo, pročitaj ono. Odveli su nas do uređaja za karakterizaciju čestica gdje smo vidjeli brdo skupe instrumentacije i četiri elektronska mikroskopa! Trebalo mi je pola dana da dođem sebi nakon svega što sam vidio.

Elektronski mikroskopi su stvarno bili vrhunac cijelog puta. Nisam baš skužio sve tehnikalije, a i čiča koji nam je držao predavanje nije imao baš najrazumljiviji engleski. Mikroskopi su postavljeni na zračnim spremnicima tako da sve vibracija koja dolazi s poda biva neutralizirana. Ne znam točno da li smo se zadržali kod SEMa ili TEMa, ali na jednom mikroskopu je bio pripremljen uzorak i čovjek nam je pokazao kako se upravlja tim čudom. Point and click, doslovno. No slike koje sam vidio sada u živo sam vidio prije samo u knjigama ili publikacijama. Predivno. Prekrasno.

Sada sam se već polako sprijateljavao s mojim kolegom Chrisom s kojim ću raditi na projektu. Dobio sam ugovor, dobio sam inicijale preko kojeg ljudi mogu vidjeti moj profil, od kud sam, što sam i gdje sam, mogu mi slati mailove i pozivati me na konferencije. Mentor mi je objašnjavao važnost inicijala, te kako bez njih ja ne postojim. Nabacili smo neku zeku peku oko toga kako me zapravo nema i da sam auditivna i vizualna fatamorgana.

Došao sam po prvi puta i u labos, pogledao opremu, sve u svemu, bit će posla. Lagano sam se upoznavao s ljudima u firmi, pogotovo s ljudima s kojima ću blisko surađivati. Koliko sam uspio shvatiti, Chris i ja raditi ćemo na precipitaciji aluminijevog hidroksida koji služi kao nosač u katalizatoru (za sve koji nisu položili katalizu) i budući da je reakcija precipitacije trenutačna, pokušat ćemo je usporiti kako bi proučili međuprodukte koji nastaju u precipitaciji, karakterizirali ih i proučili im strukturu.

Puno informacija za tek drugi dan rada. Osjećao sam se kao da je netko u mene usadio deset knjiga informacija, koje su vrludale po mojoj glavi i stvarale nevjerovatan parcijalni pritisak. Mislim da će stvari biti bolje ako ih ostavim da malo odstoje preko noći...

Što više čovjek ujutro može poželjeti nego prvi radni dan i normalnu stolicu?

Noć prije dobio sam SMS od IAESTEovca Dan Jensen poruku da će me pokupiti ujutro i dovesti na posao. Dogovor je bio da se nađemo na autobusnoj stanici nekih 5 minuta od mog doma. Kako sam se ustao u 6:30 zbog sunca koje je već dobrano bilo visoko na obzoru, imao sam dosta vremena prije sastanka. Otišao sam u kuhinju i doruckovao. U kuhinji nije bilo nikoga, ali je zato bio svinjac... a ja sam se boja da ne ispadnem svinja pred Dancima.

Došao sam na stanicu i trenutak kasnije pojavio se moj vodič. Simpatičan dečko, malo punašniji i naravno, svijetla kosa i plave oči. Upoznali smo se, malo pričali i pričekali bus. Na webu postoji stranica gdje upišeš točku polaska i cilj, a software izbaci kojim sve prijevoznim sredstvima možeš doći tamo, raspored vožnje tih prijevoza, cijena, vrijeme trajanja, ukratko sve. Vidio sam da u ruci drži kopiju puta kako doći do tamo i roleta mi se spustila. Čini se da ću ja voditi put...

Došli smo do glavnog kolodvora u Lyngby-ju i trebali smo pričekati vlak koji će nas odvesti na neku stanicu s koje kreće lokalni vlak koji vozi direktno do Haldor Topsoe-a. Vlak je došao. Vlak je otišao. Mi nismo bili u njemu. Naime, moj pratioc je izjavio da to nije pravi vlak i da taj vlak ide u Kopenhagen, a ja sam mu povjerovao jer on, kao zna put. Nakon laganog promišljanja iznio sam mu svoju teoriju da taj vlak staje na postaji na koju moramo doći. Ja ne znam što je s tim Dancima i smjerom. Drže se te internetske stranice ko´pijani plota i jos je ne mogu protumačiti!?!

Uglavnom, kada je shvatio kakvu je glupost napravio, počeo mi se ispričavati i govoriti kako mu je neugodno. Rekao sam mu da još stignemo uhvatiti taj vlek jer prolazi kroz Lyngby nekakvih 10ak minuta hoda od glavne stanice. Krenuli smo na stanicu, a činilo mi se da je on vise uzbuđen od mene. Sav se jadan uspuhao i počeo je komentirati kako je prošlo vrijeme zimskih jakni. Vani je bilo 20 stupnjeva...

Došli smo do vlaka, upali unutra i vozili se nekakvnim brežuljcima i kroz šumu. Nisam puno promatrao okolicu jer sam pričao s Danom. Pričali smo o svemu i svačemu, a saznao sam da njihovi političari predlažu da engleski postane službeni jezik u Danskoj! To pravi jezikocid!

Ispali smo na stanici usred nekakve šume, a preko puta se našlo zdanje Haldor Topsoe. Kako sam kasnije saznao, to je stara preuređena tvornica sapuna, ali sada je imala drugu namjenu i izgledala je humanije. Došli smo do recepcije gdje nam je draga teta rekla da pričekamo. Proučavali smo nekakvu kocku od prozirnog polimera u kojem su bili komadići industrijskih katalizatora. Bili su različitih boja i svi istog oblika, mali komadići odrazanih cijevčica. Dok smo mozgali što bi to moglo biti, žena na recepciji je izvadila papir s objašnjenjem sadržaja unutar kocke.

Nakon par minuta pojavio se moj budući mentor. Henrik Fordsman. Visok stariji gospodin, mršav, sijeda kosa, plave oči, pedesetak godina, jako simpatičan, sve u svemu Skandinavac. Malo smo pričali i odveo me do mog radnog mjesta. Odmah sam shvatio da će kretanje na radnom mjestu biti malo teže jer je tlocrt zgrade jako kompliciran, zgrade su međusobno povezene. Ali, postoji trik! Na štoku vrata svake sobe nalazi se oznaka zgrade, kata i sobe, što bi kao trebalo olakšati kretanje i snalaženje.

Prošao sam kroz upoznavanje radne okoline i firme, sigurnosnih mjera u labosu, dobio sam stol i raučunalo. Nakon laganog obilaska i upijanja previše informacija, mentor me je upozorio da će me odvesti do najvažnijeg uređaja u firmi. Napeo se ja ko' puška, poćeo se prisjećati svih bitnih i nebitnih stvari koje sam naučio na faxu, pa sad kad krenemo rešetati po proračunaima, početnim uvjetima, pretpostavkama, modelima, ma ne znam što sve ne...

Najvažniji uređaj u firmi je.... aparat za kavu! Čudo svjetsko. Možeš birati nekakvih devet vrsta kava, s/bez šećera/mlijeka, kapuccina, vruće čokolade, čaj i sl i sve to za nula kuna! Da, dobro ste čuli! Za nula kuna! Plus, pored uređaja stoji tablica s kalorijskim vrijednostima toplih napitaka. Fensi, fensi.

U pola dvanaest došao je mentor po mene da odemo na ručak. Svakog utorka naš se odjel sastaje i zajedno ruča. Doveo me je u menzu, a hrana....! Nisam znao je li samo za gledanje ili i za jelo. Toliki izbor, tolika raznolikost, a možeš uzeti koliko ti srce želi, odnosno koliko ti stane na tanjur. Tanjur je 5,5 kruna tako da je hrana stvarno bagatela. Jadan naš SC... i studenti koji se u njemu hrane.

Takve kombinacije nisam skoro nikada vidio. Jedu ananas s gotovo svačime. Nisam znao što bih jeo pa sam se držao mentora. On je prokomentirao kako ne vježba pa će jesti samo salatu, a ja sam zaključio da ću isto, valjda sam vičan prepoznavanju povrća. Nagrabio ja svakakvog povrća, gljiva i sl, i otišao u dvoranu gdje se okupio naš odijel. Mentor me je predstavio, svi su me lijepo pozdravili, sjeli svi, počeli jesti, a ono šok! Svo povrće je sirovo! Uključujući i gljive! Oni to ne kuhaju, samo zaliju nekakvim umakom i začine. Čudno, ali jestivo.

Sjedili smo i žvakali svi to sirovo povrće kao da rulimo kuruzu u ustima i medusobno se smješkali i pričali. Nakon ručka usljedio je grand finale! Moj odijel su kušači čokolade tako da smo kušali čokolade iz različitih dijelova svijeta. Jeo sam tamnu čokoladu iz Grenoble-a i iz Californije.

Prvi radni dan i nije bio tako naporan, pustili su me ranije kako bih mogao otići do Kopenhagena da si sredim putovnicu i radnu dozvolu do kraja. Naklipsao sam se do Kopenhagena i do Imigracijskog ureda. Došao sam na red, a čovjek na šalteru meni: Dobar dan!

Oh, divota, krasota! Napričali se mi kao da se dvadeset godina nijesmo vidjeli. Sad znam sve o njemu, da je iz Banja Luke, studirao u Zagrebu, žena mu Dankinja, radi u Imigracijskom uredu skoro 40 godina, već je u penziji, ali svejedno radi... Mali ugodni razgovori stvarno mogu čovjeku uljepšati dan.

Budući da je bio utorak, vratio sam se na DTU gdje se održavao roštilj IAESTEa. Jelo se, pilo se, zabavljalo se. Pričali smo o svemu i svačemu, zatim se premjestili u podrum gdje imaju studentski pub. Wow! Sve u svemu, jako zanimljiv i produktivan dan.

Proklet bio onaj sendvič! Probudio sam se oko 2 ujutro s takvim bolovima u trbuhu i socijalizirao sam se s WCom cijelu noć i jutro. Nisam se baš puno naspavao. Samo se nadam da ću danas uspjeti obaviti sve sto sam planirao bez posjete WCu.

Prvo što sam morao obaviti je otići do IAESTE ureda vidjeti kako stoje stvari, što je s mojim poslom odnosno hoće li me netko dočekati ili ne i dovesti prvi dan na posao i da li će netko otići sa mnom do Kopenhagena u Ured za iseljenike i pomoći mi s administracijom. Morao sam dobiti u putovnicu nekakvu naljepnicu kako bi mi dozvola za rad bila važeća i kako bih mogao početi raditi.

Prije puta pogledao sam nabrzinu kartu i kako otprilike doći do ureda IAESTEa koji je smješten u DTU (Denmark Technical University) u Lyngby-ju. I tako se ja cipelcugom zaputio u neznane krajeve. Prošao sam centar Lyngby-ja po prvi put. Glavna ulica je shopping zona i sve je puno restorana, kafića i kojekakvih trgovina. Sto me jos začudilo, za tako malo mjesto imaju dva ogromna shopping centra. Jedan je veličine Importanea i pol.

Zanimljivo je to da kada staneš na raskršću i čekas zeleno, iza tebe se skupi puno biciklista koji također čekaju zeleno (jer i oni imaju svoje male semafore). Kada se upali zeleno, odjedanput iza tebe nasrne gomila biciklista i nije ti jasno od kud sad svi ti bajkeri.

Nakon centra brzo je uslijedilo predgrade. prekrasne kucice u nizu napravljene od cigle, postavljene na blagim brdascima koji dominiraju krajolikom. Fascinantno je zapravo to sto ujutro kad sam se probudio, a bilo je 7, sunce je bilo visoko na nebu, kao da je 10 sati. Ujutro nema krmeljenja u krevetu jer jos nije dan ili sunce nije izaslo, svi su orni i spremni za akciju (cak i ja) i svi su od ranog jutra na nogama, ovaj, biciklu. Sunce zalazi dosta kasno, cak je u 10 jos nekakav polumracak. Zeznut je taj sjever, ali prekrasan

Nakon nekakvih sat vremena hoda i kuhanja na "jutarnjem" suncu, došao sam do DTUa. To je prekrasno ogromno zdanje učenickih soba, predavaonica, laboratorija i praktikuma. Cijela ta uređenost, sistematičnost, praktičnost i veličina ostavili su me gotovo bez daha. Što je najboje, cijeli je taj kompleks u Šumi tako da je zrak nevejrojatno cist.

Našao sam glavnu zgradu koja je ooogromna, našao pravi ulaz i uputio se unutra. Malo sam lunjao po zgradi i štošta toga vidio. Imaju prekrasno unutrasnje dvorište s bazenčićima i kojekakvim kipićima, ogromnu menzu, studentsku kuću, mislim, nešto nevjerojatno! Bar za naše pojmove.

Našao sam ured i tamo me dočekala Britta. Britta je tajnica danskog IAESTEa s kojom sam se dopisivao zadnjih mjesec dana. Cijelo sam vrijeme mislio da je to studentica, ali je nakraju ispalo de je to starije gospođa koja stvarno tamo radi! U našem IAESTEu rade samo studenti, barem koliko ja znam.

Uglavnom, čim sam ušao, pitala me je: "Are you Janes?" Ali Janes kao američko ime James! A što da joj kažem? Rekao sam joj da jesam i lijepo smo popricali o svemu. Saznao sam da moram sam otići u Kopenhagen i obaviti sve sam u Uredu za iseljenike. A ured radi do 12. Super! Ali, valjda će netko doći po mene sutra da me odvede na posao. I taj dio puta, kako doći od doma do posla, mi je objasnjavala dobrih 15ak minuta. Neka, barem se trudila. Danci i karte... Ne bas dobri prijatelji.

Pješice natrag do centra Lyngby-ja, sjeo na vlak i pravac Kopenhagen! Izašao sam na nekoj stanici na kojoj nisam nikad prije izašao (koja je kao blize Imigracijskom Uredu), i zaputio se u pravcu Imigracijskog ureda. Usred grada se nalaze jezera oko kojih ljudi obično trče, ili se šeću, odmaraju i sl. Put me je poveo preko jednog od tih jezera. Moram priznati da je jako lijepo kada usred grada imaš veliku vodenu površinu.

Našao Imigracijski ured, a kad unutra milijardu ljudi! Četvrtak, petak, subota i nadjelja su bili neradni dani pa ih se sajtilo mali milijun. Kada sam dobio broj za red, doživio sam živčani slom. 309! Katastrofa! A bili su tek na 130. U 12 se vrata zatvaraju pa ne možeš izaći van nego maoraš čekati s još hrpetinom ljudi. A kakvih je tamo ljudi bilo! Iz svih krajeva svijeta. I naših sam čuo.

Sjeo sam i čekao da se red za informacije smanji. Pokraj mene je sjela neka žena koja je pričala s kolegicom. Izgledala je Azijski, Malezija, Filipini, tako nešto, a u govoru se prebacivala bez meni nekog poznatog razloga s engleskog na neki drugi jezik kojeg nisam razumio. Iz Engleskog dijela sam razumio da je jako pobožna i da moli svaki dan i koješta. Nakon nekog vremena njezina kolegica je otišla do šaltera pa smo sad nas dvoje započeli razgovor. Saznao sam da se zove Mae [Mei], da je s Filipina, da je htjela studirati kemijsko inženjerstvo, ali nije imala novaca i da svi jeznin prijatelji koji su to završili, sada rade u CocaColi na Filipinima. Oboje živimo u Lyngby-ju. Pokušavala je objasniti gdje točno živi, ali ja nisam znao. Nakon toga me je tražila moj broj mobitela!

What the @#/&!

I don't have danish cell phone number.

Otišao sam u red za informaciije i kada sam napokon došao na red, draga teta mi je rekla da trebam samo otići do šaltera 9. Super! Na šalteru 9 sam isto čekao tri gladne godine i kada sam došao na red, lik me je tražio sliku. Kakva sad slika! Rekao je da obično piše na papiru kojem sam mu predao. Na tom papiru nije ništa pisalo. Pitao sam ga jel bih se mogao sad slikati pa doći, a on mi je rekao da oni rade još pola sata i nek dođem sutra.

Sve to čekanje za ništa!

Otišao sam doma mrzovoljan, gladan, izmučen od nedostatka sna...

Dobio sam mail od nekog dečka po imenu Dan Jensen, da će sutra ujuto doći po mene i da će me odvesti na posao. Nadam se da će sutra biti bolje.

Napokon, osavanuo je i taj dan. Već dva dana cmilim po domu, nisam još ni bio u centru Lyngbya, ali zato danas sam odlučio da ću napokon otići u Kopenhagen! Imao sam nekih dvoumica kako moram cvikati kartu. Naime, imam kartu koja omogućuje 10 putovanja kroz dvije zone. Metropolitsko područje Kopenhagena je podjeljeno u 94 zone, ali su zone postavljene tako da čine 7 prstenova. Da bih iz Lyngby-ja došao do Kopenhagena, moram proći četiri zone, što znači da kartu moram cvikati dava puta. Trik je u tome što automat otisne žig i popapa komadić karte tako da svaki put kada cvikaš kartu, ona upada dublje u aparat. Btw, takva karta s 10 klipova košta 125 kruna (kuna).

Krenuo sam ujutro ulicom koja se zove Lyngby [Lüngbü] do glavnog kolodvora.



Sad sam se već stvarno osjećao kao zadnji seljo beljo. Svi, ali apsolutno svi su se vozili na biciklima. doduše, bila je nedjelja i bilo je malo ljudi na cesti, ali su se svi vozili. Ako se nisu vozili, onda su trčali. Koliko sam uspio skužiti, uopće nema debelih ljudi. Svi su fit, svi voze bicikle, svi se rekreiraju...



Uglavnom, došao sam napokon do glavnog kolodvora u Lyngby-u, našao koji vlak trebam pričekati, našao peron, i sad je samo trebalo dočekati vlak. Sve je lijepo označeno, točno piše koji vlak sljedeći dolazi i za koliko minuta, stvarno nema šta. A ono kad je vlak dojurio! Ma kakav vlak! Čudo svjetsko! Nisam ga slikao (još), ali evo stavit ću sliku za svaki slučaj (skinuta s interneta, nije mojih ruku djelo).



Vlak je stani pani. Nikakvog tandrkanja, sve teče kao podmazano. Buka? Kakva buka? Prvo što sam opazio je širina vlaka. Otprilike je 50% širi nego naši vlakovi i 450% udobnij. Stolci su prva liga, udobni i čvrsti, čak imaju podršku za lumbalni dio kralježnice! Sve u svemu, san snova. Plus, voziš se jako brzo i imaš super pogled na Kopenhagen. Poanta je u tome da možeš čak unesti i svog najdražeg ljubimca (bicikl, naravno), ali moraš kupiti i posebnu kartu.

I tako vozim se ja tako čudom svjetskim, razgledavam okolicu, gledam prekrasne zgrade, a kad ono s lijeve strane puče pogled na more. More, odkud sad more? Da mi je netko rekao da sam 10ak km udaljen od mora, ne bih mu vjerovao. Ovdje je klima kontinentalna da kontinentalnija ne može biti. Kad sam se zaletio do jezerca i pomirišao tamo zrak, kao da sam bio u nekoj kontinentalnoj šumi. Kakav miris mora? Kakav miris Mediterana? Ali sam svejedno bio uzbuđen što vidim more i vjetrenjače daleko na pučini, a tamo u daljini nazirala se švedska obala i grad Malmř [Malmö]. Izašao sam na glavnoj stanici i divio se tom šarolikom izdanju. Ljudi su navirali iz svih pravaca i nadolazećih vlakova, natpisi su se mijenjali iz minute u minutu.

Opazio sam velik broj doseljenika. Jako puno Azijaca (ukljčujući i Arape), Afrikanaca, ljudi iz svakog kutka Zemlje. Izašao sam na glavnu ulicu i prvo što sam vidio bio je veliki toranj zabavnog parka Tivoli i restoran Hercegovina. Bilo kuda, Hrvati svuda. Prešao sam aveniju Hansa Christana Andersena i došao na glavni trg Rĺdhuspladsen.





Avenija Hans Christian Andersen...



Djevojka na biciklu najavljuje da će danas biti sunčano...



Pogled na ulicu Vester Voldgade



Gradska vijećnica...



Muzej Hansa Christiana Andersena...



Čim sam došao na glavni trg, zapuhnuo me pravi skandinavski duh McDonalds-a, Burger Kinga i Indijanaca koji su svirali na trgu.

Pogled s druge strane Vester Voldgade ulice...



Ulica Nygade Vimmelskaftet, pješačka zona, puuuno trgovina, kafića, restorana, uličnih zabavljača i prodavača, nešto kao Cvijetni Trg samo neopisivo bolje i puno veće...





Helligĺrdenskirke...



Hřjbro Plads...



Sve je ovdje uređeno, nema smeća na ulicama, nisam opazio niti jedan grafit. Ovdje pješačka zona završava na velikom trgu Kongens Nytorv...



na kojem se nalazi Det Kongelie Teater...



Sve to vodi ka jednom lijepom slijepom kanalu koji se zove Nyhavn. Puno turističkih brodića, restorana, kafića i naravno hrpa ljudi...







Krenuo sam lagano kroz svu tu masu ljudi prema glavnom kanalu, mirisao sva ta krasna jela koja su se posluživala, promatrao sve te neobične ljude koji su se tuda vrzmali. Zapravo, neobičan je to mix rasa. Plavi sjevernjaci, azijati, crnci, svi tamo žive (poprilično dobro koliko sam uspio ocijeniti na prvi pogled), rade, zarađuju, poslužuju goste. Sve mi više liči na nekakvu epizodu Startreck-a, pa kad dođu u prekrasni futuristički San Francisco, a cestom hodaju bolijanci, kardasijanci, vulkanci... (nabrajam rase bezveze, nadam se da se nitko od trekkija nije uvrijedio).

Korak po korak, došao sam do glavnog kanala...



a na drugu stranu pružio se prekrasan pogled na dvije Kopenhaške znamenitosti: Nova gradska knjižnica znana kao i Black Diamond i zgrada opere...



Malo bolja slika knjižnice (zgrada lijevo)...



Neke trebice na molu knjižnice. Mol je btw, napravljen od drveta...



Pogled na veliki trg Amalienborg Slot i crkvu Frederikskirken (Mramorkirken) i smiješnog čovjeka na biciklu koji šeta psa (pas nije na slici)...



Šetnjom uz kanal dolazim do povijesnog dijela Kopenhagena gdje je Kastel i Crkva Svetog Albana...



zajedno s prekrasnom fontanom...



Kako je cijeli put vodio uz more, očekivao sam nekakav miris mora, ali ništa od toga. Sasvim slabašni mirs mora, nikakav osjećaj mediterana kakav dobiješ kada dođeš na naše more, ali eto opet lijepo.

Mala sirena naravno, ali bilo je ljudi ko' Kineza (a bilo je i Kineza), tako da se nisam uspio probiti do nje...



Ulazak u Kastel, stari dio grada obrubljen visokim nasipima i vodenim kanalom, a i baš se revija oldtimera održavala...



Unutrašnjost Kastela...



Na izlazu iz Kastela prekrasan park koji vodi opet u centar grada...



Malo sjevernjačke arhitekture...





Ranije spomenuta Frederikskirken (Mramorkirken)...





I Danci piju kavu...



Putem sam prošao kroz park Kongens Have (Rosenborg Have) i zatekao jako puno ljudi. Njima je taj park glavno mjesto za piknik, recimo. Uzmu si pauzu za ručak, ponesu dekicu, klopu, cugu i odu u taj park i tamo se zabavljaju. Mislim, lakoća življenja, što da vam kažem...







Koliko sam uspio skužiti tim svojim švrljanjem po gradu, u njihovom centru ne postoji mrtvih dijelova kao što je kod nas gotovo cijeli donji grad. Svako malo neki park, sve jako uređeno sa smislom i sadržajem, uređene pješačke zone i biciklitičke staze (naravno). Još uvijek ne znam da li Kopenhagen ima više stanovnika nego Zagreb, jer mi puno ljudi daje različite informacije, ali je definitivno veći površinom. Da ne govorim o tome da se ima tona toga za vidjeti, a da je centar užasno velik i ne može ga se obići za jedan dan.

Cijelo to razgledavanje me umorilo, a mogao sam i vola s ražnja pojesti. Zaletio sam se u nekakav restorančić i kupio si sendvič. I to za 43 krune!!! Mora da je strašno dobar...



Našao sam si parkić jedne crkve i smazao sendvič. Ma da je bio 100 kruna svejedno bih ga u slast smazao!

Ne znam jesam li spomenuo, ali u Kopenhagenu sve vrvi dječurlijom. Svi su trudni, svi furaju kolica i svi imaju nekakvu djecu sa sobom. Eto, opaska.

Odmah sam se osjećao bolje kad sam smazao sendvič (proša me je i grižnja savijesti za 43 krune), te sam se uputio na glavnu stanicu. Vraćao sam se istim putem pa sam opet prolazio glavnim trgom na kojem su bili predobri udaraljkaši...



Ovaj čovjek ispred njih nije s njima u bendu. On samo leži i pije pivu. Eto, baš se slučajno našao tamo.

Vožnja vlakom bila je opet zanimljiva. Samo nisam znao vrata od vagona otvoriti. Nisam znao da li su na senzor ili pak nešto treće pa sam mahao sve dok mi nije neka teta pritisla plavo dugme ispred mene i vrata se otvorila. A sramote...

Jedva sam se dovukao u dom, došao malo do kuhinje socijalizirati se sa sukuhinjarima. Gledali smo nekakvu dokumentarnu emisiju o nekom Mexikancu Chuby-ju kojemu je cijelo lice zaraslo u dlaku. Da, i po kapcima. Nakon toga je uslijedila redaljka SF serija, ali to sam sve već prije odgledao pa sam se pokupio u krpe.

Sve u svemu, zanimljiv dan!

Ostale slike su na albumu

Prvu noć sam krmio kao zaklan. Svo to čudo koje sam vidio putem i dorbe koje sam se navucarao ubile su u meni zadnje trunke snage.

Ujutro sam se uputio u trgovinu jer sam bio jako gladan a zadnji put sam jeo dan prije kada sam sletio. Rekli su mi gdje je trgovina pa sam lagano pješice krenuo u šoping. Nije dugo trebalo da zapazim da sam jedina osoba na cesti koja kao prijevozno sredstvo koristi cipelcug. Automobila je bilo stvarno malo za takvu vrst prometnice, a svi su se furali na biciklima.

Mislim da je to razumljivo budući da za to postoji infrastruktura. Sa svake strane postoji biciklistička staza i nije samo nacrtana nego je visinom između ceste i nogostupa. Vozači voze jako pažljivo i sporo (za zagrebačke prilike) i uvijek propuštaju bicikliste.

Isto tako, jako punjo ljudi trči, bavi se sportom, vozi bic, i svi izgledaju kao da su u formi. Još do sada nisam vidio debele ljude, čak im i starci izgledaju u formi, živahno, uređeno i ne smrde.

Prijepodne sam se vucarao po sobi i po domu i pomalo upoznavao ekipu iz kuhinje. Saznao sam da imamo jedinog crnca u domu u kuhinji Phil, jedan dečko je polu Kinez, a anjegova cura Kristina je iz Berlina.

U razgovoru sam zasnao da oni danas imaju vani na livadi kojekakva natjecanja koja uključuju ispijanja nenormalnih količina pive. Kao što već spomenuh onaj nogomet iz bloga prvog dana, pa dobacivanje s jajima, povlačenje užeta i ostala druženja. Bio je tu šator s pivom, naravno, nekakvim kobasicama i sl.

Prijepodnevni pokušaji da im se priključim bili su neuspješni. Uspio sam popiti jednu pivu, pa mi se pripišalo. Otišao sam gore u sobu obaviti nuždu, pa mi se prispavalo. Reako sam si da ću se samo malo ispružiti i prije nego što sam se uspio okrenuti, ispalo je da sam ubio oko sat vremena.

Poslijepodnevni pokušaji za druženjem bili su pak malo uspješniji. Upoznao sam hrpetinu ljudi, sve redom Dance i jednog Njemca. Pričali smo, pili pivu, oni više, ja manje. Rekao sam im da su jako poznati u mojoj državi po tome koliko piju i da su bili dokumentarci i reportaže o njihovom famoznom pijančevanju. Svima odreda im je to bilo jako drago za čuti. Saznao sam da s vremena na vrijeme održavaju maratone (naravno, ne radi se o trčanju). Po kuhinjama se natječu tko će više popiti u 4 dana. Prošle godine naša je kuhinja pobijedila jer je njih 15ak popilo u 4 dana oko 1400 boci pive.

Do sada se već to događanje na travnjaku stvarno zahuktalo. Ljudi su se špricali pivama, svi su bili pijani ko majke, gađali se jajima i sl. Iz šatora je bučala američka parti glazba (Offspring, Peppersi i sl).Sve je to sličilo na one "idemo-se-napiti-ko'-životinje-i-rigati-gdje-stignemo" zabave koje obično gledamo u tnajdžerskim američkim serijama. Čak su imali i onaj žele s alkoholom. Studenski život u Danskoj je stvarno jako težak.

Upoznao sam neku curu kojoj se sestra zove Pi koja mi je tako malo pričala o Danskoj i nekim njihovim sustavima. Pazi sad ovo: studenti dobivaju svaki mjesec 4000 kruna (čitaj kuna) samo zato što studiraju! To su im kao poticajne mjere za studiranje! Dobio sam neku poruku na Fejsu da će se održavati studentski prosvijedi. Eto vam razloga! Hrvatska, zemlja znanja gdja te na svakom koraku gaze dok studiraš.

Kako se večer primicala kraju tako je i naše druženje lagano splašnjavalo. Nisam ništa slikao, ali sutra definitivno da. Put u Kopenhagen!

Put u Dansku

Jutarnje navlačenje, posljednje pakiranje i vaganje robe... Dolazak u zračnu luku. Nema ljudi sve prazno.

Do Budimpešte sam se vozio malim propelercem. Savijet: izbjegavajte letove propelercem, jako vibriraju i dosta su bučni. Let je trajao nekih 45 minuta, naravno vozio sam se na krilu, po običaju, sve je bilo ok, stjuardesa zgodna, oblaci jako lijepi, kajolik isto tako (i Dunav). Zaključak: Mađari su zasijali PUNO više površine repicom nego mi. I oranice su im većih površina. :)

Sve je bilo ok dok nismo počeli sa slijetanjem. Nije mi neugodno voziti se u avionu i drndati na turbolencijama, ali mislim da bih se bolje proveo na rangeru. I sletismo mi sretno i zadovoljno u Budimpeštu, a na aerodrom su nas dovezli skroz s druge strane nego što su trebali. Na aerodromu nije bilo nikoga za pitati gdje, kuda, što i kako pa sam na nekakvom pultu za prtljagu pitao. Fala Bogu, žene su znale engleski i put tako da sam trebao propješačiti cijeli aerodrom da dođem na dio gdje dalje letim za Kopenhagen.

U avionu za Kopenhagen najveća koncentracija plavih i plavookih ljudi koju sam ikada doživio! Sjedio sam na krilu, opet. Neka su plava djeca trčkarala okolo, a meni se nos začepio od tog silnog umjetnog zraka, a i pripišalo mi se. Baš sam promatrao situaciju u avionu: Svi su otišli na WC u avionu, ama baš svi, osim mene... ;(

Oblaci lijepi, nebo više nije bilo plavo nego je lagano vuklo na tamno plavo i crno što mi je bilo jako zanimljivo jer smo letili dosta visoko. Ono što sam vidio od severnog "mora" i nije me se baš dojmilo. Velika blatnjava baruština. Izgleda kao bara, a ne kao more, naše more. Moram prići blizu i provjeriti tu svoju tezu, ali bojim se da je tako.

Sletanje u Kopenhagen bilo je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Ne zbog sletanja, već zbog toga što je to mjesto koje je do sada bilo samo mjesto na karti, postalo pravo mjesto. I naravno, Orresund most. Jedan od najvećih mostova na svijetu koji povezuje Dansku i Švedsku. I kiša naravno...

Aerodrom im je toliko moderan, krasan, uređen da je to pravi "mali" megalopolois. Kada avion sleti, ne vozš se busom do glavne zgrade, nego se avion sparkira uz terminal i pomični stakleni hodnik na kotačima se nakelji na avion tako da nemaš kontakta s vanjskim svijetom. Uđeš unutra, pa prvo hodaš vječno, pa se voziš horizontalnom pomičnom trakom vječno, onda uđeš u dio s kafićima restoranima, trgovinama, draguljarnicama, čudo svijetsko! A pod od drveta! Pravog! Ne laminata. Šteta što nisam slikao, žurio sam se jer me je još čekalo puta.

Nakon tri dana klipsanja, napokon sam pokupio torbu, izašao u predvorje (mramor, staklo, divljenje, čuđenje), kupio kartu za vlak i sišao do vlaka. Skoro sam se ubio na toj silaznoj traci. Čekao sam vlak s još hrpom ljudi, svi mahom plavi... Ubrzo je došao fensi šmensi vlak u kojem sam se vozio nekih 20ak minuta i iz kojeg nisam ništa vidio osim da je počelo pljuštati.

Izašao sam na glavnom kolodvoru, torbom pregazio bezbroj nogu, našao policijsku postaju i čekao da neko dođe po mene. Uskoro je došla jedna draga djevojka po mene, upoznali smo se i jedno petnaest puta mi je rekla kako se zove, ali ja nisam bio u stanju zapamtiti kako se ja zovem, a kamoli ona. Mislim da joj ime počinje sa s. Ili s c.

Kiša je pljuštala, a mi smo (bez kišobrana) trčkarali do auta kojeg je na sreću uspjela izmusti od starog. Vozili se tako po Kopenhagenu, vidjeli Tivoli - zabavni park u centru grada i restoran Hercegovinu.

Dok smo se vozili, pitao sam je da mi malo priča o sebi. Studira farmaciju, treća je godina, živi u domu pokraj kojeg smo prošli, a par ulica dalje žive njeni roditelji (?????) s kojima je ona prije živjela, i, pazi sad ovo, NIJE plava. Turkinja ili Indijka ili nešto treće. Nisam pitao.

Putem smo se izgubili šesnaest puta, fulali križanja, vraćali se. Sva sreća da sam proučio okolicu prije puta jer da nisam počeo davati upute, tko zna kada bi došli. Napokon smo pronašli dom, koji je btw smješten u super četvrti uz prekrasno jezerce, a ima i busna odmah na izlazu na cestu.

Upoznao sam ljude s kojima dijelim kuhinju. Svi redom dragi ljudi i Danci. Kad sam došao, farbali su neke majice i od njih radili dresove. Odmah su me zajašili da idem sutra igrati s njima nogomet, ali ne bilo kakav. Zabiješ gol, moraš exat pivu, prejako napucaš loptu, piva, pogodiš loptom u zid doma, piva, preseravaš se s loptom, piva, naljutiš suce, piva. Jel moram nastaviti?

Malo sam došao sebi i otišao se prošetati oko tog jezerca. Priroda, životinje, zrak kao u šumi.















Više slika na albumu.

Žao mi je što nisam više slikao, i po putu, ali nisam imao vremena.

Nadam se da ću sutra imati više vremena pa i više slika. Ispričavam se na gramatičkim pogreškama, mutav sam i cijeli dan pričam engleski.

Pozdrav iz Danske!