Napokon, osavanuo je i taj dan. Već dva dana cmilim po domu, nisam još ni bio u centru Lyngbya, ali zato danas sam odlučio da ću napokon otići u Kopenhagen! Imao sam nekih dvoumica kako moram cvikati kartu. Naime, imam kartu koja omogućuje 10 putovanja kroz dvije zone. Metropolitsko područje Kopenhagena je podjeljeno u 94 zone, ali su zone postavljene tako da čine 7 prstenova. Da bih iz Lyngby-ja došao do Kopenhagena, moram proći četiri zone, što znači da kartu moram cvikati dava puta. Trik je u tome što automat otisne žig i popapa komadić karte tako da svaki put kada cvikaš kartu, ona upada dublje u aparat. Btw, takva karta s 10 klipova košta 125 kruna (kuna).
Krenuo sam ujutro ulicom koja se zove Lyngby [Lüngbü] do glavnog kolodvora.
Sad sam se već stvarno osjećao kao zadnji seljo beljo. Svi, ali apsolutno svi su se vozili na biciklima. doduše, bila je nedjelja i bilo je malo ljudi na cesti, ali su se svi vozili. Ako se nisu vozili, onda su trčali. Koliko sam uspio skužiti, uopće nema debelih ljudi. Svi su fit, svi voze bicikle, svi se rekreiraju...
Uglavnom, došao sam napokon do glavnog kolodvora u Lyngby-u, našao koji vlak trebam pričekati, našao peron, i sad je samo trebalo dočekati vlak. Sve je lijepo označeno, točno piše koji vlak sljedeći dolazi i za koliko minuta, stvarno nema šta. A ono kad je vlak dojurio! Ma kakav vlak! Čudo svjetsko! Nisam ga slikao (još), ali evo stavit ću sliku za svaki slučaj (skinuta s interneta, nije mojih ruku djelo).
Vlak je stani pani. Nikakvog tandrkanja, sve teče kao podmazano. Buka? Kakva buka? Prvo što sam opazio je širina vlaka. Otprilike je 50% širi nego naši vlakovi i 450% udobnij. Stolci su prva liga, udobni i čvrsti, čak imaju podršku za lumbalni dio kralježnice! Sve u svemu, san snova. Plus, voziš se jako brzo i imaš super pogled na Kopenhagen. Poanta je u tome da možeš čak unesti i svog najdražeg ljubimca (bicikl, naravno), ali moraš kupiti i posebnu kartu.
I tako vozim se ja tako čudom svjetskim, razgledavam okolicu, gledam prekrasne zgrade, a kad ono s lijeve strane puče pogled na more. More, odkud sad more? Da mi je netko rekao da sam 10ak km udaljen od mora, ne bih mu vjerovao. Ovdje je klima kontinentalna da kontinentalnija ne može biti. Kad sam se zaletio do jezerca i pomirišao tamo zrak, kao da sam bio u nekoj kontinentalnoj šumi. Kakav miris mora? Kakav miris Mediterana? Ali sam svejedno bio uzbuđen što vidim more i vjetrenjače daleko na pučini, a tamo u daljini nazirala se švedska obala i grad Malmř [Malmö]. Izašao sam na glavnoj stanici i divio se tom šarolikom izdanju. Ljudi su navirali iz svih pravaca i nadolazećih vlakova, natpisi su se mijenjali iz minute u minutu.
Opazio sam velik broj doseljenika. Jako puno Azijaca (ukljčujući i Arape), Afrikanaca, ljudi iz svakog kutka Zemlje. Izašao sam na glavnu ulicu i prvo što sam vidio bio je veliki toranj zabavnog parka Tivoli i restoran Hercegovina. Bilo kuda, Hrvati svuda. Prešao sam aveniju Hansa Christana Andersena i došao na glavni trg Rĺdhuspladsen.
Avenija Hans Christian Andersen...
Djevojka na biciklu najavljuje da će danas biti sunčano...
Pogled na ulicu Vester Voldgade
Gradska vijećnica...
Muzej Hansa Christiana Andersena...
Čim sam došao na glavni trg, zapuhnuo me pravi skandinavski duh McDonalds-a, Burger Kinga i Indijanaca koji su svirali na trgu.
Pogled s druge strane Vester Voldgade ulice...
Ulica Nygade Vimmelskaftet, pješačka zona, puuuno trgovina, kafića, restorana, uličnih zabavljača i prodavača, nešto kao Cvijetni Trg samo neopisivo bolje i puno veće...
Helligĺrdenskirke...
Hřjbro Plads...
Sve je ovdje uređeno, nema smeća na ulicama, nisam opazio niti jedan grafit. Ovdje pješačka zona završava na velikom trgu Kongens Nytorv...
na kojem se nalazi Det Kongelie Teater...
Sve to vodi ka jednom lijepom slijepom kanalu koji se zove Nyhavn. Puno turističkih brodića, restorana, kafića i naravno hrpa ljudi...
Krenuo sam lagano kroz svu tu masu ljudi prema glavnom kanalu, mirisao sva ta krasna jela koja su se posluživala, promatrao sve te neobične ljude koji su se tuda vrzmali. Zapravo, neobičan je to mix rasa. Plavi sjevernjaci, azijati, crnci, svi tamo žive (poprilično dobro koliko sam uspio ocijeniti na prvi pogled), rade, zarađuju, poslužuju goste. Sve mi više liči na nekakvu epizodu Startreck-a, pa kad dođu u prekrasni futuristički San Francisco, a cestom hodaju bolijanci, kardasijanci, vulkanci... (nabrajam rase bezveze, nadam se da se nitko od trekkija nije uvrijedio).
Korak po korak, došao sam do glavnog kanala...
a na drugu stranu pružio se prekrasan pogled na dvije Kopenhaške znamenitosti: Nova gradska knjižnica znana kao i Black Diamond i zgrada opere...
Malo bolja slika knjižnice (zgrada lijevo)...
Neke trebice na molu knjižnice. Mol je btw, napravljen od drveta...
Pogled na veliki trg Amalienborg Slot i crkvu Frederikskirken (Mramorkirken) i smiješnog čovjeka na biciklu koji šeta psa (pas nije na slici)...
Šetnjom uz kanal dolazim do povijesnog dijela Kopenhagena gdje je Kastel i Crkva Svetog Albana...
zajedno s prekrasnom fontanom...
Kako je cijeli put vodio uz more, očekivao sam nekakav miris mora, ali ništa od toga. Sasvim slabašni mirs mora, nikakav osjećaj mediterana kakav dobiješ kada dođeš na naše more, ali eto opet lijepo.
Mala sirena naravno, ali bilo je ljudi ko' Kineza (a bilo je i Kineza), tako da se nisam uspio probiti do nje...
Ulazak u Kastel, stari dio grada obrubljen visokim nasipima i vodenim kanalom, a i baš se revija oldtimera održavala...
Unutrašnjost Kastela...
Na izlazu iz Kastela prekrasan park koji vodi opet u centar grada...
Malo sjevernjačke arhitekture...
Ranije spomenuta Frederikskirken (Mramorkirken)...
I Danci piju kavu...
Putem sam prošao kroz park Kongens Have (Rosenborg Have) i zatekao jako puno ljudi. Njima je taj park glavno mjesto za piknik, recimo. Uzmu si pauzu za ručak, ponesu dekicu, klopu, cugu i odu u taj park i tamo se zabavljaju. Mislim, lakoća življenja, što da vam kažem...
Koliko sam uspio skužiti tim svojim švrljanjem po gradu, u njihovom centru ne postoji mrtvih dijelova kao što je kod nas gotovo cijeli donji grad. Svako malo neki park, sve jako uređeno sa smislom i sadržajem, uređene pješačke zone i biciklitičke staze (naravno). Još uvijek ne znam da li Kopenhagen ima više stanovnika nego Zagreb, jer mi puno ljudi daje različite informacije, ali je definitivno veći površinom. Da ne govorim o tome da se ima tona toga za vidjeti, a da je centar užasno velik i ne može ga se obići za jedan dan.
Cijelo to razgledavanje me umorilo, a mogao sam i vola s ražnja pojesti. Zaletio sam se u nekakav restorančić i kupio si sendvič. I to za 43 krune!!! Mora da je strašno dobar...
Našao sam si parkić jedne crkve i smazao sendvič. Ma da je bio 100 kruna svejedno bih ga u slast smazao!
Ne znam jesam li spomenuo, ali u Kopenhagenu sve vrvi dječurlijom. Svi su trudni, svi furaju kolica i svi imaju nekakvu djecu sa sobom. Eto, opaska.
Odmah sam se osjećao bolje kad sam smazao sendvič (proša me je i grižnja savijesti za 43 krune), te sam se uputio na glavnu stanicu. Vraćao sam se istim putem pa sam opet prolazio glavnim trgom na kojem su bili predobri udaraljkaši...
Ovaj čovjek ispred njih nije s njima u bendu. On samo leži i pije pivu. Eto, baš se slučajno našao tamo.
Vožnja vlakom bila je opet zanimljiva. Samo nisam znao vrata od vagona otvoriti. Nisam znao da li su na senzor ili pak nešto treće pa sam mahao sve dok mi nije neka teta pritisla plavo dugme ispred mene i vrata se otvorila. A sramote...
Jedva sam se dovukao u dom, došao malo do kuhinje socijalizirati se sa sukuhinjarima. Gledali smo nekakvu dokumentarnu emisiju o nekom Mexikancu Chuby-ju kojemu je cijelo lice zaraslo u dlaku. Da, i po kapcima. Nakon toga je uslijedila redaljka SF serija, ali to sam sve već prije odgledao pa sam se pokupio u krpe.
Sve u svemu, zanimljiv dan!
Ostale slike su na albumu
