Marketing
Treći tjedan
Evo, već je treći tjedan prošao a ja sam u panici. Za devet tjedana se moram vratiti u Hrvatsku! Joj, jel' baš moram?
Moram priznati da me je vrijeme poprilično iznenadilo. Kako su mi rekli, ovaj je svibanj jedan od nasuših u njihovoj povijest. Samo dva dana kiše. Za sad. Meni se sviđa. Njima ne.
Dobio sam bicikl od mentora na korištenje dok boravim ovdje. To je star bicikl, ali vozi, ima dva kotača, dvije kočnice, sve što treba imati. Jedva sam se navikao na njega. Dva dana me je guzica toliko boljela da sam jedva hodao. A hodao sam kao da sam pet dana bez prestanka jahao. Nekih tjedan dana sam vozio to moje čudo i totalno sam ga zavolio. Dođem na posao za dvadesetak minuta, ne trošim novce, već samo kalorije. Gradski prijevoz je skup i dođe me 25 kn dnevno do posla i natrag. Mjesečno dakle 500kn. Samo na posao, dakle to ne ubraja odlaske u Kopenhagen koji me košta 100kn s povratom. Bicikl je prava stvar za prijevoz. Osim toga, sustav biciklističkih staza je daleko razrađenji i superiorniji od našeg, a usudio bih se reći i od njihovog cestovnog. (da se razumijemo, apsolutno ništa ne fali njihovom cestovnom sustavu)
Prošli tjedan mi je pukla guma pa sam jadan morao opet sve pješice i plaćati gradski prijevoz. Dao sam zakrpati gumu, platio nekom tipu koji popravlja gume ovak u fušu 50kn, i sljedeći dan je bila opet prazna. Super! Odlučio sam da se neću više zezati s tim i da se popravak bicikla, ma koliko god koštao, isplati s obzirom na gradski prijevoz. Otišao sam do dućana, dogovorio se za popravak za koji je potrebna nova zračnica i nova guma. Popravak će me doći 400 kruna. Malo mi se zamantalo kad sam čuo cifru i morao sam si ponoviti par puta mantru: "Ovo je Danska! Ovo je Danska!".
Ma platio bih sve novce na svijetu da se moja beba (bicikl) i ja opet vozimo po bregima. Nema ničeg lijepšeg kad se ujutro vozim na posao, kroz naselja malih i lijepih kućica, nebo je crvenkasto, teren s blagim bregovima, pa kad se popneš na jedan, vidiš roze oblake u daljini i znaš da je to vrijeme u Švedskoj.
Živim u predgrađu, jako lijepom i luksuznom predgrađu gdje nema puno zgrada i uglavnom su kuće. Luksuzne kuće. Ali nije ono na što smo navikli u Hrvatskoj. Ako imaš luksuznu kuću u hrvatskoj, onda ona mora imati kat više od kuće tvog susjeda, veći bazen od susjeda, garažu više od susjeda... svi smo čuli za zdravi hrvatski jal. Ovdje to nije tako. Koliko sam ovdje, nisam nigdje vidio kuću veću od cca 100 kvadrata, a kuće s katom su parava rijetkost. Kuće su sve male, imaju ogromne prozore bez zavjesa tako da im možeš škicnuti unutra i vidjeti kako ljudi žive. Unutra je uglavnom sve namješteno tip-top, kao u nekakvom časopisu. Prostor je uglavnom iskorišten do samog kraja, podovi su drveni, a zidovi uglavnom bijeli ili neke svijetle nijanse. Nemaju svi auto, barem sam ja to zamijetio, ali zato svi imaju male prekrasne vrtove pune cvijeća, ukrasnog grmlja i trava, pa sve skup kad se zbroji izgleda kao kućica u cvijeću iz nekakve bajke. Bez pet Mercedesa, bez kičastih fontana, bez lavova po ogradama i naravno, bez narodnjaka koji tuku iz dvorišta tvog susjeda jer on misli da je baš super što ima radio u dvorištu i što sluša Thompsona i radio Glinu i nabija kontru susjedu prekoputa koji nabija iz auta radio Banja Luka s ultrateškim narodnjacima...
Da, ostavimo se narodnjaka, naših i "njihovih" i vratimo se divnoj Danskoj. Ovaj petak, 23.5. Haldor Topsoe, slavio je svoj 95. rođendan pa su mu priredili slavlje u firmi. Bilo je hotdog-ova i pive (besplatne, naravno)...
Moj kolega Chris pridržava pivu dok ja slikam...
Naša kolegica Maria iz Ekvadora...
... i naravno moje naslikavanje ljudi dok jedu...
Slikao sam malo ljude s kojima radim, ali većinu ih ne poznajem...
Nakon što smo malo prizalogajili, pozvani smo u dvoranu u kojoj je Haldor održati svoj govor...
Poprilično živahan starac za svojih 95 godina. Nakon njegovog govora dobili smo kratak sadržaj onoga što je pričao. Govorio je o tome da je firma sada "teška" 8 milijardi kruna, ima oko 3000 zaposlenih, za rođendan su on osobno i firma donirali 45 000 kruna u humanitarne svrhe. Mislim da se radi o edukaciji u Bangladešu ili tako nešto. Pričao je da mu više nije stalo do velikog profita nego da su ljudi važni. Ljudi koji rade, kao i kupci koji kupuju njihove proizvode. Jako lijepo.
Tokom govora, dogodilo se nešto sasvim zanimljivo. Kao podršku Haldoru i njegovim dostignućima, zaposleni su vikali nešto kao hura, ali zapravo su vikali ua, ua, ua, triput kratko i onda jednom dugo uaaaaa! Izderali su se iz svega glasa i poprilično duboko. Mislim da je to nekakav vikinški običaj jer na trenutak sam se osjećao kao da sam na vikinškom brodu. Samo sam čekao da sjekire počnu letjeti...
Nakon govorancije još smo se malo družili u dvorišto. Poslikao sam gdje radim...
Na vrhu naše zgrade...
Famozni vlak lokalac...
Erica iz Venezuele... Hola chica!
Chris i Sylvain, kolege s posla...
Pogled na zgradu sa željezničke stanice...
To poslijepodne imali smo dogovoren izlazak u Kopenhagen. Svakog petka u Tivoli-u, zabavnom parku, se održavaju koncerti koji su besplatni, samo moraš platiti upad u park. Trebala je nastupati Mary J Blidge, ali je otkazala pa su umjesto nje nastupali danski rock bend The Storm. Pjevaju na engleskom pa nije bilo problema. Došli smo nakoncert, pogledali sve sadržaje koje park nudi, fenomenalno! Počeo je koncert pa evo par slikica...
Ne znam da li ste primjetili na slikama da je još uvijek sumrak i da nebo nije potpuno mračno? E pa ove su fotke slikane negdje oko pola 11. Sjeverno ljeto...
Za sve one koji žele znati kako njihova glazba zvuči, mogu posjetiti njihovu MySpace stranicu...
http://profile.myspace.com/index.cfm?fuseaction=user.viewprofile&friendID=188404970
Sljedeći dan dogovorili smo se da ćemo Chris, Maria i ja otići u Kopenhagen i sresti se sa Sarah. Sarah je nova IAESTE studentica i dolazi iz Kanade (Toronto) te smo se s njom trebali naći i otići naručak. Nažalost, Sarah je isključila mobitel (?) pa je Maria nije mogla dobiti. Što je najbolje, Maria je otišla sama u Kopenhagen, nije se čula sa Sarah, izgubila se, i dobila kaznu jer nije dobro objasnila ženi na blagajni gdje živi pa joj je žena upisala jednu zonu krivo i za to su je globili 600 kruna. Mislim da je rekla da ne namjerava to platiti jer nije njezina krivica. Uglavnom, jadna se Maria totalno pogubila u prostoru i sustavu koji ovdje vlada. Nezadovoljna je ovom zemljom. Smeta joj sunce (u Ekvadoru je non stop 12 sati sunca i 12 sati mraka), ogorčena je što subotom i nedjeljom ništa ne radi (i ja također) i nije joj jasan cijeli niz pravila kojih se ljudi ovdje pridržavaju.
Nakon cijele zavrzlame i sate i sate provedene na mobitelu pokušavajući izvući nekakvu informaciju gdje je, kamo se uputila i sl, došli smo u Kopnehagen i otišli na ručak. Ni otići na ručak nije bio lak zadatak s njom. Zujali smo po Kopenhagenu po već znanim rutama i uživali u suncu. Sljedeći put moramo otići u druge dijelove grada...
Moja draga kava...
Ovo se zove iskorištavanje obnovljivih izvora energije...
Ovo je nešto tipa morskog taxija... kojim smo se vozili...
Čudo moderne arhitekture...
I naravno, slavna knjižnica Black diamond. Strana prema kanalu napravljena je pod kutem tako kad se sunce odbije od morsku površinu, zagrijava knjižnicu...
S druge strane kanala...
Ispred knjižnice se Kopenhažani sunčaju...
Još malo čudnovatog zdanja...
Na putu prema metrou...
Kopenhaški metro koji nema vozača nego je cijeli automatiziran...
