Marketing
Day One
Put u Dansku
Jutarnje navlačenje, posljednje pakiranje i vaganje robe... Dolazak u zračnu luku. Nema ljudi sve prazno.
Do Budimpešte sam se vozio malim propelercem. Savijet: izbjegavajte letove propelercem, jako vibriraju i dosta su bučni. Let je trajao nekih 45 minuta, naravno vozio sam se na krilu, po običaju, sve je bilo ok, stjuardesa zgodna, oblaci jako lijepi, kajolik isto tako (i Dunav). Zaključak: Mađari su zasijali PUNO više površine repicom nego mi. I oranice su im većih površina. :)
Sve je bilo ok dok nismo počeli sa slijetanjem. Nije mi neugodno voziti se u avionu i drndati na turbolencijama, ali mislim da bih se bolje proveo na rangeru. I sletismo mi sretno i zadovoljno u Budimpeštu, a na aerodrom su nas dovezli skroz s druge strane nego što su trebali. Na aerodromu nije bilo nikoga za pitati gdje, kuda, što i kako pa sam na nekakvom pultu za prtljagu pitao. Fala Bogu, žene su znale engleski i put tako da sam trebao propješačiti cijeli aerodrom da dođem na dio gdje dalje letim za Kopenhagen.
U avionu za Kopenhagen najveća koncentracija plavih i plavookih ljudi koju sam ikada doživio! Sjedio sam na krilu, opet. Neka su plava djeca trčkarala okolo, a meni se nos začepio od tog silnog umjetnog zraka, a i pripišalo mi se. Baš sam promatrao situaciju u avionu: Svi su otišli na WC u avionu, ama baš svi, osim mene... ;(
Oblaci lijepi, nebo više nije bilo plavo nego je lagano vuklo na tamno plavo i crno što mi je bilo jako zanimljivo jer smo letili dosta visoko. Ono što sam vidio od severnog "mora" i nije me se baš dojmilo. Velika blatnjava baruština. Izgleda kao bara, a ne kao more, naše more. Moram prići blizu i provjeriti tu svoju tezu, ali bojim se da je tako.
Sletanje u Kopenhagen bilo je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Ne zbog sletanja, već zbog toga što je to mjesto koje je do sada bilo samo mjesto na karti, postalo pravo mjesto. I naravno, Orresund most. Jedan od najvećih mostova na svijetu koji povezuje Dansku i Švedsku. I kiša naravno...
Aerodrom im je toliko moderan, krasan, uređen da je to pravi "mali" megalopolois. Kada avion sleti, ne vozš se busom do glavne zgrade, nego se avion sparkira uz terminal i pomični stakleni hodnik na kotačima se nakelji na avion tako da nemaš kontakta s vanjskim svijetom. Uđeš unutra, pa prvo hodaš vječno, pa se voziš horizontalnom pomičnom trakom vječno, onda uđeš u dio s kafićima restoranima, trgovinama, draguljarnicama, čudo svijetsko! A pod od drveta! Pravog! Ne laminata. Šteta što nisam slikao, žurio sam se jer me je još čekalo puta.
Nakon tri dana klipsanja, napokon sam pokupio torbu, izašao u predvorje (mramor, staklo, divljenje, čuđenje), kupio kartu za vlak i sišao do vlaka. Skoro sam se ubio na toj silaznoj traci. Čekao sam vlak s još hrpom ljudi, svi mahom plavi... Ubrzo je došao fensi šmensi vlak u kojem sam se vozio nekih 20ak minuta i iz kojeg nisam ništa vidio osim da je počelo pljuštati.
Izašao sam na glavnom kolodvoru, torbom pregazio bezbroj nogu, našao policijsku postaju i čekao da neko dođe po mene. Uskoro je došla jedna draga djevojka po mene, upoznali smo se i jedno petnaest puta mi je rekla kako se zove, ali ja nisam bio u stanju zapamtiti kako se ja zovem, a kamoli ona. Mislim da joj ime počinje sa s. Ili s c.
Kiša je pljuštala, a mi smo (bez kišobrana) trčkarali do auta kojeg je na sreću uspjela izmusti od starog. Vozili se tako po Kopenhagenu, vidjeli Tivoli - zabavni park u centru grada i restoran Hercegovinu.
Dok smo se vozili, pitao sam je da mi malo priča o sebi. Studira farmaciju, treća je godina, živi u domu pokraj kojeg smo prošli, a par ulica dalje žive njeni roditelji (?????) s kojima je ona prije živjela, i, pazi sad ovo, NIJE plava. Turkinja ili Indijka ili nešto treće. Nisam pitao.
Putem smo se izgubili šesnaest puta, fulali križanja, vraćali se. Sva sreća da sam proučio okolicu prije puta jer da nisam počeo davati upute, tko zna kada bi došli. Napokon smo pronašli dom, koji je btw smješten u super četvrti uz prekrasno jezerce, a ima i busna odmah na izlazu na cestu.
Upoznao sam ljude s kojima dijelim kuhinju. Svi redom dragi ljudi i Danci. Kad sam došao, farbali su neke majice i od njih radili dresove. Odmah su me zajašili da idem sutra igrati s njima nogomet, ali ne bilo kakav. Zabiješ gol, moraš exat pivu, prejako napucaš loptu, piva, pogodiš loptom u zid doma, piva, preseravaš se s loptom, piva, naljutiš suce, piva. Jel moram nastaviti?
Malo sam došao sebi i otišao se prošetati oko tog jezerca. Priroda, životinje, zrak kao u šumi.
Više slika na albumu.
Žao mi je što nisam više slikao, i po putu, ali nisam imao vremena.
Nadam se da ću sutra imati više vremena pa i više slika. Ispričavam se na gramatičkim pogreškama, mutav sam i cijeli dan pričam engleski.
Pozdrav iz Danske!
Post je objavljen 08.05.2008. u 20:11 sati.