Proklet bio onaj sendvič! Probudio sam se oko 2 ujutro s takvim bolovima u trbuhu i socijalizirao sam se s WCom cijelu noć i jutro. Nisam se baš puno naspavao. Samo se nadam da ću danas uspjeti obaviti sve sto sam planirao bez posjete WCu.
Prvo što sam morao obaviti je otići do IAESTE ureda vidjeti kako stoje stvari, što je s mojim poslom odnosno hoće li me netko dočekati ili ne i dovesti prvi dan na posao i da li će netko otići sa mnom do Kopenhagena u Ured za iseljenike i pomoći mi s administracijom. Morao sam dobiti u putovnicu nekakvu naljepnicu kako bi mi dozvola za rad bila važeća i kako bih mogao početi raditi.
Prije puta pogledao sam nabrzinu kartu i kako otprilike doći do ureda IAESTEa koji je smješten u DTU (Denmark Technical University) u Lyngby-ju. I tako se ja cipelcugom zaputio u neznane krajeve. Prošao sam centar Lyngby-ja po prvi put. Glavna ulica je shopping zona i sve je puno restorana, kafića i kojekakvih trgovina. Sto me jos začudilo, za tako malo mjesto imaju dva ogromna shopping centra. Jedan je veličine Importanea i pol.
Zanimljivo je to da kada staneš na raskršću i čekas zeleno, iza tebe se skupi puno biciklista koji također čekaju zeleno (jer i oni imaju svoje male semafore). Kada se upali zeleno, odjedanput iza tebe nasrne gomila biciklista i nije ti jasno od kud sad svi ti bajkeri.
Nakon centra brzo je uslijedilo predgrade. prekrasne kucice u nizu napravljene od cigle, postavljene na blagim brdascima koji dominiraju krajolikom. Fascinantno je zapravo to sto ujutro kad sam se probudio, a bilo je 7, sunce je bilo visoko na nebu, kao da je 10 sati. Ujutro nema krmeljenja u krevetu jer jos nije dan ili sunce nije izaslo, svi su orni i spremni za akciju (cak i ja) i svi su od ranog jutra na nogama, ovaj, biciklu. Sunce zalazi dosta kasno, cak je u 10 jos nekakav polumracak. Zeznut je taj sjever, ali prekrasan
Nakon nekakvih sat vremena hoda i kuhanja na "jutarnjem" suncu, došao sam do DTUa. To je prekrasno ogromno zdanje učenickih soba, predavaonica, laboratorija i praktikuma. Cijela ta uređenost, sistematičnost, praktičnost i veličina ostavili su me gotovo bez daha. Što je najboje, cijeli je taj kompleks u Šumi tako da je zrak nevejrojatno cist.
Našao sam glavnu zgradu koja je ooogromna, našao pravi ulaz i uputio se unutra. Malo sam lunjao po zgradi i štošta toga vidio. Imaju prekrasno unutrasnje dvorište s bazenčićima i kojekakvim kipićima, ogromnu menzu, studentsku kuću, mislim, nešto nevjerojatno! Bar za naše pojmove.
Našao sam ured i tamo me dočekala Britta. Britta je tajnica danskog IAESTEa s kojom sam se dopisivao zadnjih mjesec dana. Cijelo sam vrijeme mislio da je to studentica, ali je nakraju ispalo de je to starije gospođa koja stvarno tamo radi! U našem IAESTEu rade samo studenti, barem koliko ja znam.
Uglavnom, čim sam ušao, pitala me je: "Are you Janes?" Ali Janes kao američko ime James! A što da joj kažem? Rekao sam joj da jesam i lijepo smo popricali o svemu. Saznao sam da moram sam otići u Kopenhagen i obaviti sve sam u Uredu za iseljenike. A ured radi do 12. Super! Ali, valjda će netko doći po mene sutra da me odvede na posao. I taj dio puta, kako doći od doma do posla, mi je objasnjavala dobrih 15ak minuta. Neka, barem se trudila. Danci i karte... Ne bas dobri prijatelji.
Pješice natrag do centra Lyngby-ja, sjeo na vlak i pravac Kopenhagen! Izašao sam na nekoj stanici na kojoj nisam nikad prije izašao (koja je kao blize Imigracijskom Uredu), i zaputio se u pravcu Imigracijskog ureda. Usred grada se nalaze jezera oko kojih ljudi obično trče, ili se šeću, odmaraju i sl. Put me je poveo preko jednog od tih jezera. Moram priznati da je jako lijepo kada usred grada imaš veliku vodenu površinu.
Našao Imigracijski ured, a kad unutra milijardu ljudi! Četvrtak, petak, subota i nadjelja su bili neradni dani pa ih se sajtilo mali milijun. Kada sam dobio broj za red, doživio sam živčani slom. 309! Katastrofa! A bili su tek na 130. U 12 se vrata zatvaraju pa ne možeš izaći van nego maoraš čekati s još hrpetinom ljudi. A kakvih je tamo ljudi bilo! Iz svih krajeva svijeta. I naših sam čuo.
Sjeo sam i čekao da se red za informacije smanji. Pokraj mene je sjela neka žena koja je pričala s kolegicom. Izgledala je Azijski, Malezija, Filipini, tako nešto, a u govoru se prebacivala bez meni nekog poznatog razloga s engleskog na neki drugi jezik kojeg nisam razumio. Iz Engleskog dijela sam razumio da je jako pobožna i da moli svaki dan i koješta. Nakon nekog vremena njezina kolegica je otišla do šaltera pa smo sad nas dvoje započeli razgovor. Saznao sam da se zove Mae [Mei], da je s Filipina, da je htjela studirati kemijsko inženjerstvo, ali nije imala novaca i da svi jeznin prijatelji koji su to završili, sada rade u CocaColi na Filipinima. Oboje živimo u Lyngby-ju. Pokušavala je objasniti gdje točno živi, ali ja nisam znao. Nakon toga me je tražila moj broj mobitela!
What the @#/&!
I don't have danish cell phone number.
Otišao sam u red za informaciije i kada sam napokon došao na red, draga teta mi je rekla da trebam samo otići do šaltera 9. Super! Na šalteru 9 sam isto čekao tri gladne godine i kada sam došao na red, lik me je tražio sliku. Kakva sad slika! Rekao je da obično piše na papiru kojem sam mu predao. Na tom papiru nije ništa pisalo. Pitao sam ga jel bih se mogao sad slikati pa doći, a on mi je rekao da oni rade još pola sata i nek dođem sutra.
Sve to čekanje za ništa!
Otišao sam doma mrzovoljan, gladan, izmučen od nedostatka sna...
Dobio sam mail od nekog dečka po imenu Dan Jensen, da će sutra ujuto doći po mene i da će me odvesti na posao. Nadam se da će sutra biti bolje.
