Daklen,
Nisam ništa baš slikao po Lyngby-u u kojemu sam živio. Svako jutro dok sam išao na posao i prolazio kroz centar, razmišljao sam kako je lijep taj gradić, nekako poseban, ima svoj centar, sav je u prirodi, a dio je Kopenhagena. Život je tu stvarno lijep. Mala sredina koja nije bučna i prenapučena, a opet je živahna, uvijek ima ljudi i nekakvih događanja. Pogled niz glavnu ulicu upravo to prikazuje...
Za vikend nismo čamili pa kućama već smo se nalazili i išli ili do centra Kopenhagena ili bi išli u centar Lyngbyja. Tu bi išli jesti (otkrili smo kineski restoran i da nude buffet, odnosno platiš 60 kruna i jedeš do iznemoglosti), šetali se naokolo, išli na sladoled i kavu i uživali u svemu što je ovo mjestašce nudilo...
Jednom smo se tako zaputili u istraživanje jezera koja okružuju Lyngby i prekrasne prirode koja prevladava cijelim krajolikom. Uzeli smo bicikle, naravno, i krenuli na put...
Dogovor za kajakarenje skovan je davnih dana i nikako da ga provedemo u akciju. Uvijek je netko imao nekakvog prećeg posla ili zbog kojekakvih obaveza ljudi nisu mogli doći. Napokon smo se dogovorili da ćemo taj vikend se skupiti i otići na kajakarenje. U domu koji je bio udaljen od mog kojih 5 minuta nalazili su se kajaci koje smo maogli dobiti besplatno jer su pripadali studentima. Taj je dom baš na jezeru i blizu je svih tih kajakarskih i veslačkih klubova i studenti koji u njemu žive bave se sportovima na vodi.
Arno i Tony su otkrivali čari prevrnutog kajaka, a mi smo umairali od mijeha. U jednom trenutku je turistički brod koji plovi po jezeru došao skoz do njih i ponudio im pomoć, ali dečki su sami uspjeli dotegliti kajak do obale. Kroz lopoč i travurinu, naravno...
Onda je došla Jana i zamolila nas da se provoza s nama u kajaku na što smo Kamil i ja pozdravili velikim osmijehom. Da stvar bude još bolja, Jana se odlučila malo posunčati...
Cijelo je događanje završilo neizostavnim roštiljem kojeg smo svi isčekivali jer je kajakarenje bilo naporno pa je sve to trebalo zaokružiti finom hranom i pivama...
Napokon je došao i taj dan, veliki dan za danski IAESTE. Izlet na Bornholm je dohađaj godine i svi koji se nađu u Danskoj u to vrijeme moraju pohoditi taj događaj jer je to po riječima organizatora, susret koji se ne propušta. Dakle put je već unaprijed bio isplaniran manje-više do detalja, podijeljene su bile knjižice s detaljnim opisom što očekivati, što ponijeti i što ne ponijeti i tako to. Plan je bio ukrcati se na trajekt koji inače plovi za Poljsku i nakon 5-6 sati vožnje doći na otok Bornholm, biser Baltičkog mora, rentati bicikle i biciklima u tri dana obići otok. Zvuči poprilično jednostavno... Kako mi je prirastao srcu moj mili i dragi bicikl, odlučio sam ga povesti sa sobom na ovo epsko putovanje. Našli smo se u četvrtak popodne u Kopenhagenu, potrpali u kombi bicikle koje smo odlučili ponijeti sa sobom, ukrcali se na s-tog (laka gradska željenica) i krenuli sve do Koge-a gdje nas je čekao trajekt. Svi smo bili uzbuđeni i dobro raspoloženi, a kad smo došli u trajekt, morali smo čekati sat vremena da krenemo. Atmosfera se lagano zagrijavala, sve to uz podršku Tuborga i Calsberga. Naime, nosili smo 18 kašeta piva...
Nakoncijelovečernje zezancije na brodu skužili smo da se još uvijek nismo s mijesta pomaknuli pa smo odlučili istražiti trajekt i preseliti zabavu na otvoreno...
U neko doba smo svi pozaspali ili na podu trajekta (koji je zapravo bio mekani i ugodan tepih?!?) ili po stolicama umorni od bančenja, zezancije i isčekivanja. Ujutro, oko 5, iz razglasa su pustili pjesmu Bornholm za buđenje. Pjesma je bila očaj blagi i ličila je na pjesmice iz nekakvih prapotopnih reklama. Svi smo imali neobuzdanu želju ubiti razglas. Na obzoru se pokazao Bornholm i grad luka Ronne u koju smo trebali uploviti.
Iskrcali su nas van onako umorne, neispavane i nesvjesne sebe samih i okoline pa smo se uputili na obližnje parkiralište gdje smo doručkovali i čekali da se rent-a-bike otvori. Ja sam svoju 'pilu' sa sobom ponio pa sam zatezao prtljagu da ne bih putem stvari kupio. U 7 se rent-a-bike otvorio i ubrzo su svi dobili svoje bicikle i lagano smo se uputili na, kako su to organizatori nazvali, događaj sezone. Izašli smo iz grada i zašli u prirodu, u polja s kravama, u šume i blage padine. Zanimljivo je što ljudi tamo sade trešnje kao živicu pa smo svako malo stali i pobrstili dotičnu...
I dok si rekao keks već smo stigli do prvog stajališta, malog seoceta Vestermarie u kojem se nalazi crkvica koju smo odlučili posjetiti.
Nastavili smo dalje s izletom i putovali spektakularnom prirodom. Nije bilo automobila i ljudi, samo priroda, tu i tamo koje seoce i životinje. Stali smo na jednom brdašcu na kojem smo napravili mali odmor i nakojem se nalazi vidikovac.
Nakon toga smo išli pješice u razgledavanje prirode i poznate doline jeke...
Maria testira da li funkcionira jeka... a svi mi skočili od straha kada se ona proderala...
Nastavili put i malo zastali kod ruševina nekakvog zamka kojeg su nedavno iskopali...
Kasno popodne smo stigli u mjesto u kojem smo podigli šatore i spremili za noćenje. Biciklima smo odlučili posjetiti obližnju plažu i vidjeti čega ima...
Dvije mlade dame hodaju obučene kroz vodu i lagano čavrljaju... da...
Ujutro smo krenuli dalje na put i zaustavili se u mjestu u kojem smo odlučili provesti malo više vremena. To mjestašce je umjetnička kolonija gdje žive i rade umjetnici i prodaju svoje radove. Najcjenjenije je baltičko staklo od kojeg se izrađuju svakojaki nakit i predmeti. Posjetili smo i najpoznatiju trgovinu/radionicu u kojoj imaju peć i direktno pred očima oblikuju staklo...
Na tržnici se moglo naći zaista svega i svačega...
...ali smo ipak završili u lokalnoj pivnici na degustiranju pive...
neko američko pivo, očigledno ne tako dobro...
A za ručak, dimljena haringa...
Nakon probavljanja ručka opet su nas potjerali dalje i tako sve dok nismo stigli do mjesta Gudhjem, što znači božja šupa... Tu smo malo dolazili sebi na nekoj travi, a onda smo se spustili do "centra" gdje smo tamanili palačinke...
...ovo je inače seosko dvorište...
Ostatak dana smo manijakalno pedalirali do mjesta gdje smo trebali spavati. Došli do kampa, razapeli šatore, ja otvorio Maraskino koji sam donio iz lijepe naše, nacugali se svi i bili žalosni što nemam još maraskina...
Zadnji dan izleta i svi su bili već umorni i jedva smo čekali da se vratimo natrag do grada gdje nam je trajekt... Ujutro smo se dovezli do obližnjeg svjetionika s kojeg je pucao fenomenalan pogled.
Posjetili smo i dvorac koji je bio u blizini...
Kasnije popodne stigli smo u Ronne, luku iz koje isplovljava trajekt za Kopenhagen. 3 dana i 125 km, prekrasno iskusustvo, zbližavanje s ljudima iz svih dijelova svijeta, razgledavanje povijesnih ruševina...
... i naravno neizostavne, second degree plasma burn...
Bijaše prekrasno i neponovljivo iskustvo, fizički vrlo iscrpljujuće ali zato inspirirajuće.
