Marketing
Divna Danska (ma i Švedska)...
Evo mene opet...
Dakle, vratio se ja iz Švedske, bilo divno, krasno, nezaboravno. Liječio se i prisjećao kako je lijepo bilo. Prepričavali smo zgode još tjednima, a Šveđanke nam nikako iz glave nisu izlazile. Bilo kako bilo, približavalo se vrijeme prijamnih ispita u Danskoj i kako čuh, to je posebno veselo vrijeme za cijelu Dansku. Brucoši koji su upisali fakultet oblače posebne kapice, trpaju se u kamione iz kojih trešti muzika i ukrašeni su granjem i balonima i takvi onda putuju po Kopenhagenu, trube, pjevaju, mašu i vesele se. Naravno da ne bacaju brašno ili zaljevaju ljude nego im mašu, viču nešto u prolazu, a ljudi uvijek veselo odgovaraju i uživaju u njihovoj mladenačkoj nestašnosti.
U periodu od tjedan dana, mladi ljudi počinju hodati po ulicama s tim kapicama koje mene podsjećaju na mornarske kapice. Na početku nisam znao o čemu se radi i mislio sam da je to neka nova moda i da neobično puno mladih ljudi uživa u svojim novim mornarskim kapicama. Kako sam živio u neznanju prvih par dana tog događanja, dogodila mi se mala "neugoda" na poslu. Svaki četvrtak imamo doručak s odjelom. Došao sam dolje na klopicu, a jedna žena je išla od čovjeka do čovjeka pokazujući sliku na fotiću. Nakon nekog vremena došla je do mene i pokazala mi sliku. Na slici je bio neki mladić s velikim osmjehom i svojom mornarskom kapicom. "To je bilo jučer!", ponosno je konstatirala žena. Ja sam na to odgovorio: "Oh, postao je mornar?!", na što me je ona čudno pogledala i rekla: "Ne, student." Zemljo otvori se!
Cijeli su tjedan rijeke novopečenih brucoša bauljali ulicama u kamionima i zabavljali se i baš ih je bilo lijepo za gledati. Bar znaš da ti neće doletiti vreća brašna u facu...
Jedan vikend smo Chris i ja odlučili skoknuti do Roskilde-a. To je grad u kojem se održava najveći festival u Danskoj kojeg posjeti i 70 000 ljudi. Chris je radio tamo pa je morao otići po ulaznicu, majcu, upute i sl... Došli smo na glavnu stanicu i ukrcali se na vlak na dva kata...
Vožnja traje nekih dvadesetak minuta, vlak je brz, udoban, nečujan, savršen. Kako smo bili na katu, uspio sam malo škicnuti krajolik. Priroda i društvo. Najljepri sklad čovjeka i prirode koji sam ikada vidio. Nisam nažalost ništa slikao jer je vlak jurio, kiša padala a vidljivost bila slaba.
Kad smo se iskrcali u Roskilde-u, kiša je prestala pa je postalo sparno. Roskilde je mali gradić u središtu Zeelanda (otok na kojem je Kopenhagen), ali je na obali mora jer se nalazi na kraju dubokog fjorda. Najveća katedrala u Danskoj se nalazi u Roskilde-u, ali nismo mogli ući u nju jer se renovira.
Naravno, naletili smo na hrpu "mornara" koji su slavili upis na fax. Popratio slikama...
Kroz Roskilde prolazi glavna ulica koja je pješaka zona i puna trgovina, kafića, restorana i pekara. Pošto je bila subota, a meni je pao šećer u krvi, odlučio sam posjetiti jednu od tih pekara i probati te njihove famozne tortice s jagodama. U pozadini glavna ulica...
Šetnja ti gradom prava je uživancija. Kuće i zgrade su uređene, skoro je cijeli grad pješačka zona...
Odlučili smo se spustiti do fjorda pogledati što ima i skoknuti do vikinškog muzeja i vidjeti vikinške brodove. Na putu do fjorda...
Sam fjord podsjećao me je na neko veliko jezero. Nije bilo kao u Švedskoj jer je sve ravno, a izlaz fjorda na mora naravno nisam vidio jer je fjord nekakvih četrdesetak kilometara dugačak i zakrivljen...
Uz obalu vodi šetnica s lijepim pogledom s jedne strane na fjord, a s druge strane na Roskilde...
Šetnica završava u marini u kojoj su usidreni brodovi, a može se naći i vikinških brodova...
Zasjeli smo se na kavu u restoran muzeja, odmarali malo i pričali o svemu i svačemu. Iznad našeg stola imali smo promatrače...
Cijeli album može se vidjeti ovdje.
Jednu subotu dogovorili smo se da ćemo otići malo voziti se biciklima i istraživati okolicu. Nitko nije bio baš previše uzbuđen osim Kamila kojem je to bio prvi put da vozi bicikl na dulje staze pa smo na kraju nas dvojca zaprašili u nepoznato. Prvo smo ručali u gradu, zatim smo se zaputili od mog doma uz jezero, pa došli do drugog jezera koje je skoro tik uz centar Lyngby-ja. Tamo ljudi ko' dreka, uživaju, šeću se ili se voze velikim brodovima što krstare po jezeru ili uživaju u živoj glazbi. Bio je nekakav bend koji js svirao charleston, pa malo rock 'n' roll, a ljudi su plesali i zabavljali se. Ako se nešto zove ugodan život, onda je to to.
Nastavili smo put i prošli pokraj crkvice pokraj koje svaki put prolazim kada idem na posao...
Put nas je vodio prema Dyrhaven-u, parku gdje se nalazi stara ljetna rezidencija kraljevske obitelji okružena ogromnim parkom. Na putu do tamo vodi cesta koja prolazi kroz preljepo naselje kuća i prekrasnih vrtova. Moram priznati da vožnja bicikla jednom rukom i slikanje drugom nije nimalo lak zadatak...
Evo, sad sam malo slikicama prenio dio načina života pa da malo pojasnim kako se živi ovdje, koji su načini razmišljanja i koje se vrednote cijene. Kao prvo, to je jedno socijalno društvo koje ima određeni set pravila u životu. Primanja su velika, ali su i porezi jako veliki i penju se s iznosom plaće tako da ne postoji velika razlika između najviše i najmanje plaće. To je društvo koje funkcionira zato što se pridržavaju pravila (koja više-manje imaju smisla) i praktički nema mita i korupcije, kao što sam pisao u prethodnom blogu, tako da sav novac koji se ubire od poreznih obveznika ima svoj smisao i ulaže se u zajedničke projekte. Ljudi ono što plaćaju, to i dobiju. Imaju jedan od najefikasnijih i najboljih prijevoznih sustava, jedno od boljih zdravstva, školstva i sve to financiraju svojim novcima, odnosno porezima. U tu svrhu ne bi ni meni bilo teško odvajati novce. Druga je priča kada znaš da tvoji teško zarađeni novci (kojih je uvijek premalo), idu nekome drugome u džep. Da razjasnimo, nisu oni bogati da ne zanju kud bi s lovom pa se razbacuju materijalnim dobrima. Raspodjela novca u njihovom društvu je skoro idealna. Naravno da ima bogatijih i manje bogatijih, ali si svi mogu priuštiti više-manje sve što požele, a nisu opterećeni nekakvim viletinama, kućerinama, autima, jahtama kao što je to slučaj u nas. Život ovdje je vrlo opušten, ali i dinamičan. Ako poželim otići na nekakav izlet, nemam nikakvih ograničenja (financijskih ili nekih drugih). Koliko sam uspio primjetiti, u Hrvatskoj ljudi rade, rade i rade, zarade da pokriju osnovne potrebe (hrana i režije) i cijelo vrijeme su u grču ili jalni ili ljuti, ne mogu si priuštiti nekakvo putovanje, ili odmor u toplicama ili što god da ih opušta jer u tome je čar života. Putovati, istraživati, odmoriti se negdje, pročitati neku dobru knjigu, obrazovati se. U čemu je poanta života ako radiš za plaćicu cijeli život a ne možeš si ni stan/kuću priuštiti, putovanje ni da ne spomenem. Izlet u susjednu županiju postaje problem...
Dobro, pokrili smo financijske blagodati života u Danskoj. Kao što rekoh, ljudi ovdje uživaju u životu jer postoji jako dobra i kvalitetna veza između pojedinca, društva(politike) i prirode. Jedno drugo pokreće i bez međusobne potpore sve tri karike ovog lanca nema kvalitetnog života. Posao Danci svaćaju ozbiljno kada treba, ali nisu takvi radoholičari kao Njemci. Kao primjer uzet ću kompaniju u kojoj sam na praxi. Prvo, vrijeme dolaska/odlaska je klizno tako si ljudi mogu sami poriktati savoje radne navike kako im paše. Neki dolaze ranije, neki kasnije, svi moraju odraditi tjednu kvotu, a ako radiš više, plaćen si više. Nema šefa koji će te nadgledati jel radiš ili zabušavaš (oni ne zabušavaju), s vremena na vrijeme odu si u urede pa imaju sastanke pa sastanče što i kako bi bilo najbolje za ovaj ili onaj problem. Kad se radi onda se radi. Kao što rekoh nisu stopostotni radoholičari pa nekad se sastanu u nekim sobama, malo se druže i odmore. Ima jedna soba koju sam primjetio na putu za ručak i zove se "developing room". Nema stolova i stolica nego samo velike vreće s pijeskom ili čime već pa se možeš uvaliti u njih i developirati do mile volje... Kao što je sam Haldor Topsoe rekao na svojoj rođendanskoj zabavi, nije važna zarada nego ljudi, koji ovdje rade i koji kupuju njihove proizvode. Naravno, ovdje to nešto i znači i nije obećanje, ludom radovanje...
U firmu nam je došao predsjednik Španjolske i podsjetio Haldora Topsoea. Cilj mu je bio istržiti i proučiti alternativne izvore energije i njihova primjena u razvijenijim zemljama Europe (čitaj skandinavske zemlje), a kako se ova firma bavi i gorivim ćelijama, bili smo mu zanimljivi...
Glavni dodađaj dana je naravno ručak. Naša kantina više ne radi jer je ljeto i malo je ljudi pa moramo ići do druge zgrade gdje je druga kantina. Naravno, izbor hrane je i u ovoj kantini fenomenalan! Ribe, povrća, salata kakve samo zamisliti možeš i sve naravno po niskim cijenama. Oko pola dvanaest idemo na ručak, Chris i ja, a u zadnje vrijeme nam se uvijek pridruži i Maria. Otkako je završila projekt i započela novi, ima više vremena i može planirati ručak i ne mora non stop bdjeti nad pokusom. Ova kantina ima i vanjske stolove tako da se često znamo sjesti vani i ručati. To je vrijeme kada se svi sastanu i uživaju u suncu, pričaju, smiju se. Nakon ručka znaju se zavaliti u travu pokraj potoka, pa se sunčaju, leže i odmaraju uz vodu. Nije da zabušavaju, samo lagani kreativni odmor poslije ručka da probave hranu, pola sata, ne više. Nije loše?
Životni stil im se totalno razlikuje od našeg. Zarađuju dovoljno da bi se žalili na posao (većina ljudi koje znam u Hrvatskoj nisu zadovoljni poslom; niti plaćom niti radnim uvjetima). Tjelovježba i bavljenje nekim sportom je životni stil i ako se ne baviš sportom, ne trčiš, ne voziš bicikl ili si fizički spriječen ili s tobom nešto nije u redu. Po važnosti bi mogli staviti bavljenje sportom na prvo mjesto u njihovom životu. Ima jedna teta na XRDu, ima kojih šesdesetak godina i poslije posla je vidim kako se isteže i ide trčati. Ima tijelo četrdesetogodišnjakinje, vitka i tanahna (koliko može biti sa šesdesetak godina), okretna, nikad joj ne bi mogao odrediti koliko točno godina ima. 70% ljudi dolazi biciklom na posao. Ne dolaze onako turistički na biciklu polagano, imaju svi odjela za bicikliranje i trkaće bicikle, punu opremu, bicke, rukavice, naočale. Tako opremljeni svom opremom dolaze na posao punom parom, nekada i 20ak km udaljeni, tempom kojeg bih i ja nakon ova tri mjeseca treniranja vožnje bicikla teško pratio. Eto, tako vam je to. Voziš se biciklom uzbrdo, sav se uspušeš, ali si presretan jel si se popeo u četvrtoj brzini, a na samom početku je problem bila i prva brzina, a onda te prestigne bakica sa nekakvih 70 godina i 20km/h većom brzinom sva u punoj ratnoj opremi i onda se na kraju tješiš da je to zbog toga što je ona aerodinamičnija i sva ta ostala samozavaravanja...
Pojam slatkog sam također morao redefinirati. Budući da sam uživao relativno velike količine šećera u Hrvatskoj, morao sam se privikavati na njihove mjere puno/malo slatkog. U razgovorima o hrani puno sam puta čuo: "Ali to ti nije zdravo!" Svi jako razmišljaju o tome što jedu i kako žive. Jako me je začudilo što i mladi jako o tome razmišljaju i na to paze, što u Hrvatskoj i nije baš slučaj. Osim što paze što jedu, bave se fizičkom aktivnošću pa izgledaju bar desetak godina mlađe i puno pokretnije. Ljudi s kojima radim su u kasnim pedesetima, a izgledaju kao vitalne djevojke i mladići. Vrlo čudnovato s mog stajališta jer ne poznajem nikoga u Hrvatskoj tih godina a da je u top formi...
Oh, nadam se da ste izdržali ovu struju svijesti, imao sam puno toga za ispričati pa sam malo skrenuo s puta. Vratimo se sada na pravi put. Prošli smo kroz to divno naselje i zaputili se prema Dyrhaven-u, velikom parku u kome se nalazi stara ljetna rezidencija kraljevske obitelji, veliki travnjaci i puteljci, a jeleni pasu okolo...
Evo, imao sam sreće da sam uspio uhvatiti lijepe slike ovih krasnih životinja. Koliko rogova! Moram pohvaliti jelene što su bili toliko strpljivi i dali se slikati. Približili smo se skroz blizu i nisu se puno bunili. Jeleni, hvala vam. Nastavili smo parkom prema obali...
Došli smo do ceste koja vodi tik uz more. Ljudi moji, koje su to kuće i kućice. Bogatstva teška! Cijene negdje omanjih državica. Prekrasne kuće s pogledom na more, uređene s velikim prozorima tako da im možeš škicnut unutra i vidjeti kako im je sve namješteno. Nešto jesam uslikao, ali ne puno jer sam vozio po vrlo prometnoj cesti bez biciklističke staze...
Vrata u grmlje?...
Stali smo na jednoj plaži i malo gacali po pijesku. More je bilo prljavo jer je puhalo pa je bilo puno smeća, a i netko je kosio u blizini pa je voda bila puna trave. Nakon nekog vremena sam skužio da je more puno meduza pa sam brzo iskočio iz vode...
E to se zove aktivno poslijepodne. Napravio sam nekih dvadesetak kilometara samo u jednom smjeru. Povratak je bio bolan i dugotrajan.
cijeli album se nalazi ovdje.
Sljedeći vikend dogovorili smo se za izlet u Malmo. To je grad s druge strane kanala u Šveskoj, odmah preko puta Kopenhagena i s mostom je povezan s Danskom i glavni je grad južnog dijela Švedske. Krenuli smo vlakom iz Kopenhagena...
Vozili smo se vlakom, prošli aerodrom i južna predgrađa Kopenhagena. Most započinje na otoku udaljenom 2-3 kilometra od kopenhaške obale i nastavlja preko kanala sve do Švedske. Do otoka se dolazi tunelom, a zatim se tračnice penju na most. Sam most je u dvije etaže. Gornjom putuju automobili i ostala prijevozna sredstva, a donjom prolazi pruga, odnosno dvije jer je dvotračna etaža. S moje desne strane vidio sam farmu vjetroelektrana na moru...