subota, 29.04.2006.
Mufloni nikad ne spavaju
muflon m (G muflona) zool. divlja ovca (Ovis musimom, obični muflon) ovan ima posebno cijenjene povijene rogove
Danas mi je bio posebno stresan dan. Ali sad sam dobro. Gotovo mi dođe da prekinem pisati, da isključim komp, zatvorim oči i oslušnem tišinu. Jer kratko će trajati. K. mi je danas savjetovala da kupim čepiće za uši, ali ja sam rekla da ću kupiti sačmaricu. Za zastrašivanje i potencijalnu interventnu akciju. Jer ovako više ne ide.
Za one neupućene, iznad mene i moga djagog živi krdo muflona: Tata Iruda ti Irudova Muflon, Mama Muflonka u Klompama i dva mala Wannabe Muflona plus treći Muflon odnosno Muflonka na putu (jadno ništanesluteće dijete, pardon, muflon). Budući da su prirodna staništa muflona brdskog i planinskog tipa, nije teško zamisliti da je obitelj Muflona u stanu od 120 kvadrata na prvom katu četverokatnice poprilično, jelte, neprilagođena. Trude se oni uklopiti, ali znate kako je, uvijek nešto. Jutros su se morali obući i spremiti za posao, odnosno školu. Topot 16 nogu stvara popriličnu gužvu u stanu, a četkanje guste dlake i poliranje rogova da i ne spominjem. Zato se moraju ustati ranije. I ja sam morala, pa nije bio bed. Kad sam mislila da sam ih čula kako sjedaju u auto (Tata Muflon spretno balansira svojim papcima: jedan na volan, jedan na mjenjač, a preostala dva uobičajena kvačilo-kočnica-gas rutina), odem skuhati nesicu i uključujem komp, te čitam blogove prije bacanja na prijevode.
Milina. Tišina. Dobro. Vrijeme je da se krene. Slažem si fotokopije na pretrpan stol - prevodim nekakav priručnik metodičko-didaktičkog tipa, bilingual education - nije teško, al a)žena ne zna pisati b)ima toga u p.m. puno, trebat će mi više da pročitam i korigiram na kraju nego da prevedem. I krenem ja. I ide dobro, puno bolje nego sinoć, jutro je pametnije od večeri. Al neš kako oćeš, nego kako može: Idila je potrajala ravno 20 minuta, kadno se začu topot. Pa iz kuhinje u dnevni, pa u sobu, pa u kupaonicu. Seoba muflona. Izgleda da se nisu svi odvezli. Aj dobro. Razvalim glazbu, al neće moći - titlati još i mogu s manjom koncentracijom, al ove kilometarske rečenice kužiti i prevoditi, no way! Pa smanjim glazbu. Pa se kao malo smirilo. Pa ja opet prevodim, dobro...
Razlika između language competence i language proficiency, apsolvirano. Spoken language, written language, sign language, nekako se sve fino uklopilo. Radim pauzu za ručak - kuham si juhicu i pade mi na pamet da su možda i mufloni na pojilu, jer ne čujem ih...
Ofkors, sve što je lijepo tek je uvod u novu strahotu. Počelo je s bukom na stubištu (uobičajena pojava, jer u našoj zgradi ne žive samo mufloni, već i par drugih pasmina ovce i nekoliko vrlo vulgaris species primjeraka. Možete si zamisliti da svojim kopitima i papcima teško mogu izvesti jednostavan čin zatvaranja vrata da se ne zatrese cijela zgrada, da bleje jedni drugima ispod prozora kao ono nedavno kad bijahu na istome brdu, a mladunčad umjesto na igralište šalju da skaču pod prozorom da su bliže tati i mami, jer kvart je pun zlih divljih životinja koje vrebaju mlado meso. E, da, buka na stubištu... Potrajalo je malo dulje, a topot i glasno blejanje bijahu popraćeni zvukovima kakve bi u svijetu ljudi proizvelo šlepanje namještaja na kat. Ne pitajte me što su mufloni nosili, bilo me strah pogledati kroz špijunku. Bum, tras, meeeee, topot po stropu, bum, tras, topot, meeeee ispod prozora.
Mislim si, dobro, ajde, životinjski su instinkti ipak životinjski (i instinkti), nije im lako, ne bih se ni ja odmah snašla da me prebace na Sardiniju, Korziku ili na Brijune. Smirit će se. Moš mislit. Ništa od dvojezičnog obrazovanja, previše sam živčana, ne mogu raditi. Koliko sam god jutros uz kavu bila sretna što radim od doma, toliko sam sada proklinjala posao, kvart, stan i Darwinovu teoriju. Djagi predloži mali odmor, i ja se odmah smirim. Ali ne zadugo. Novi rekord: u 30 min probudila sam se i zaspala 7 puta. Luda, luda, luda! (da nemam averziju prema smajlićima, sad bih tu stavila onoga koji lupa glavom u zid!).
Promišljam opcije: Razgovor? Pokušala, više puta. Ja njima: Znate, radim, a i spavati bih htjela, nemamo isti raspored, shvaćam da je mladunčad zaigrana, ali mogli biste isto malo smanjiti topot... Oni meni: Bleeee-Bleeeeee-Bleeee. Čepići za uši? Ne štite od vibracija. Sačmarica? Komplicirano. Trovanje travnjaka na kojem krdo obično pase? Potencijalna opasnost za ljude iz kvarta. Policija? Da, i šta da im kažem? Da u najvećem stanu u zgradi obitava krdo poludivljih životinja, inače simpatičnih, ali samo kad ih vidite da pasu dalje od vas? Da, probajte vi nazvati postaju i to im reći, good luck!
Kad se uključio neki aparat koji je podsjećao na usisavač (ne znam ekvivalent u muflonskom svijetu), nismo više mogli izdržati. Ja sam dobila fleke, naelektrizirana je frizura postala još neposlušnija, a djagi je okolo prostačio (ne mogu ga citirati, pobunili bi se prijatelji životinja). Izašli smo na kavu. Sjajna odluka. Na povratku sam kod kvartovskih lihvara kupila pola kile rajčice za 25 kn (sve je završilo u smeću - ni mozzarela ni maslinovo ulje nisu ih spasili) i novo kiosk-izdanje Slavenke Drakulić (nisam kulturna snobovkinja niti elitistica, ali malo sam se zamislila). Kad smo se vratili, gotovo nepromijenjena situacija u zgradi gotovo nam više uopće nije smetala. Prvih sat vremena.
Ah, ta hrpa papira na mome stolu jedva da se smanjila. A vikend je. Kao. Danas me zvali za neku simultanku u ponedjeljak i dvaput pitali jel sigurno mogu. Zašto ne bih mogla? Pa praznik je... Da, vama možda, meni je praznik dan kad mi malo manje zvoni mobitel i kad je manja gužva u prometu, i to je to. Al zato je meni praznik kad vama nije! Zato ja utorkom ujutro idem u šoping, srijedom na Jarun, a četvrtkom u Graz. A katkad ustanem u 9 ili 10 kad je vama radni dan. I živim ispod krda muflona koje i sad, dok vam pišem, u 1.10 h čujem kako frkću. Glavno da je dinamično!
Update iliti ažuriranje gornjeg posta pod radnim naslovom Kad mufloni utihnu:
Završavam prvo poglavlje A closer look: Developing Literacy, koje zauzima ravno četvrtinu knjige. Najviše me živcira što je žena spomenula mali milijun autora i autorica koje sve redom zove po prezimenu. I kako da ja sad znam je li he ili she (Internet nula pomaže, sve su to imena učitelja iz područnih škola švedskih i danskih sela). Katkad joj se omakne pa spomene ime, onda ja to lijepo u glosar zabilježim: Svartholm je Kristina, a Serna je Irene. A između gluhi i Gluhi postoji razlika.
Ali zato je već sat i pol grobna tišina. Pijuckam Chianti i razmišljam što ću sutra, a djagi, samoprozvani Kanibal Lektor, sjedi za svojim kompom i pretražuje sajtove s izolacijskim materijalima i pojačanjima za protuprovalna vrata. Još tri stranice i odoh u krevet. Silenzio sancto, ili kako se to već kaže, al znate na što mislim.
- 23:50 - Dodaj komentar
(6) - Print
- #
srijeda, 26.04.2006.
Mea culpa
Dakle, katkad su mi brži konji nego samari. Skačem pred rudo. Skočim prije negoli kažem hop. Pišem kritički i cinično nastrojene postove prije negoli provjerim sve izvore i potvrdim da imam pravo, odnosno krivo. U svom postu od 19. 4., Minus za Iskon (neću stavljati link, scrolajte malo dolje, molim), optužila sam ih da nemaju prevoditelje i da izvade prvi rječnički ekvivalent i prikelje ga u kontekstu glavnih vijesti. Spustite li se još malo niže, vidjet ćete da ima još ljudi koji su mislili da imam pravo i da ne postoji nikakva etiketa, već diskografska kuća. Sve do danas, kad se jedna čitateljica (još malo niže) sablaznila nad mojim neznanjem aka neinformiranošću.
I onda sam učinila ono što sam morala i prije posta od 19.4.: upisala pojam diskografska etiketa u Google. I dobila cca 200 stranica s tom sintagmom (kad bih promijenila padež, bilo bi ih još i više). I zamislila se.
Ovim se putem ispričavam Iskonu i minusu koji sam im dala (iako vjerojatno nisu pretrpjeli nikakvu duševnu bol niti financijski gubitak zbog toga), budući da nisu jedini koji diskografsku kuću zovu etiketom! Pojam očigledno postoji i rabi se, ali pitanje je njegova podrijetla i točnosti, jer mnogo se toga piše i govori, a baš nije u skladu s normama, ifjunouvotajmin. Imam par svojih teorija i o porijeklu etikete, ali s obzirom na sadašnje stanje stvari, bolje da se poklopim ušima i šutim! Hop!
- 23:31 - Dodaj komentar
(8) - Print
- #
ponedjeljak, 24.04.2006.
Passage to Libya
I nisam baš ažurna kad se radi o komentiranju friških vijesti, ali kako to baš na ovom blogu nije jako bitno, evo nečeg što mi je prije tri dana zaokupilo pozornost: Hrvatica pobjegla od muža iz Libije sa sedmoro djece Zaokupilo mi je pozornost, velim, ali nimalo me nije iznenadilo, a ispripovijedat ću vam i zašto. Čitam u zadnje vrijeme i sjajnog Slobsa u Iraku (hvala na preporuci, Ana!) pa nailazim na neke paralele... Enivej, idemo ab ovo, nema kod mene in medias res. Ne morate sve danas pročitati, ostavite štogod i za sutra, jer imam filing da će biti duuuuugačko štivo...
Ljeto 2004. g. Moja draga K. 'na projektu', što znači da radi za internešnl firmu koja radi s turbo poznatim časopisima (onima koji se uglavnom ne prodaju na kioscima, ali ima ih u Algoritmu za 50 + kuna). Nakon egzotičnih lokacija tipa Etiopije i Sahalina, na red je došla i, u geografskom smislu, nešto pristupačnija sjeverna Afrika. Tripoli, Libija. Vidiš, vidiš. I padne ostatku K.-ine klike na pamet (što će reći jednoj A. i jednoj N. i yours truly T.W.) da bi se tu dalo nešto iskombinirati. Već smo to probale i bilo je fenomenalno: K. odradi svoja 2-3 mjeseca, a pred zatvaranje projekta, kad je vremena više i posla, uvjetno rečeno, manje, curke iz Zagreb dolete pobrati vrhnje, što će reći: vrhunski tretman u hotelu s 5 zvjezdica s najluksuznijim sadržajima uz nezaobilazan welness tretman, kavalire koje je K. već prije smotala i koji jedva čekaju da dođe još takvih kao što je ona da ih provedu okolo, pokažu znamenitosti i poplaćaju pića, večere i izlaske.
Zamislite reakcije mojih bližnjih kad sam objavila svoje planove za kolovoz! Nije da već nisu bili naviknuti na uvrnute lokacije (o tome u nekom od sljedećih postova), ali Libijom sam, navodno, nadmašila samu sebe. 'Kud ćeš tamo, ćerce, rat je!' 'U Liberiji, bako, ne u Libiji!' 'Svejedno, stoj ti lipo doma.' Pripreme su bile zabavne - prvo pokušaj da iskamčimo vizu (N. je sve to obavila, pod budnim okom agenata u libijskoj ambasadi). Pa smo morale prevesti putovnice na arapski i to su nam lijepo prikeljili unutra, pa me sad svaki put kad idem u Graz u šoping provjeravaju 5 min više od prosječnih nesuspektnih Hrvata.
K. nam je iz Libije poslala ozbiljne upute kako i što ponijeti, prvenstveno od odjeće. Naime, ništa na bretele ili ne daj bože dekoltirano ili sačuvaj majko božja da se vidi trbuh ili leđa ili noga iznad pola lista. U kolovozu. Na +40 u Hrvatskoj i +70 u Tripoliju. I krenem ja vidjeti imam li što takvoga u ormaru. Niente. Nada. Nula. Ajmo u šoping. Ma kakvi - pa gdje ću usred ljeta naći odjevne predmete koji zadovoljavaju zadane kriterije? Na kraju sam kupila par lanenih stvari, ali nije baš ni to bilo to, pokazalo se poslije. (U Tripoliju smo svaki dan prije izlaska među ljude - čitaj: muškarce, ovdje i u ostatku teksta - nas tri imale 'islamski žiri' - K. bi nas postrojila i rekla: prekratko, preprozirno, viri trbuh, može samo u hotelu i slično. Zajebavale smo se s tim na mrtvo ime, ali, vjerujte mi, već je nakon tjedan dana zajebancija prerasla u osjećaj nelagode i bunt protiv silnih represivnih navada. I sve je u toj zemlji bilo tako: Najprije uzbuđenje pred put, očaranost gradom iz zraka, doslovce onako kako sam zamišljala Šeherezadine pejzaže. Pa vreli noćni znak kad smo napustile aerodrom. Pa prekrasan i luksuzan hotel, Bab Africa, u srcu grada, u kojem nas čeka room service i sve ostale services.
A sve svijetli ko Betlehem, rasvjeta ona stadionska, 100 m stupa i šest grana reflektorki - energentima se tu ne oskudijeva! A pogled s prozora ujutro, na Sredozemno more, s dvadeset i nekog kata, a sunce prži li ga prži. Idila. Dijelom, doista. A nakon reda idile, red razjapljenih čeljusti i pitanja A kako mi sad to ne možemo? A zašto ne možemo razgledavati grad ujutro? Zato što nemamo mušku pratnju. Pa što onda? Opasno je. Bijele žene svih nijansi pramenova, ruževa i najčednije poluljetne odjeće koju su u Hrvatskoj mogle pronaći izazvale bi burne reakcije. Bile smo prisiljene cijele vruće afričke dane provoditi uz hotelski bazen (da samo znate s kakvom sam se divnom preplanulom puti vratila doma!), uz hladna pića, club sendviče i cigarete. To je bilo jedino mjesto gdje smo smjele odjenuti bikini - to i jedna skrovita plaža izvan grada, peta i jedina s koje nas nisu otjerali s objašnjenjem da ćemo uvrijediti obitelji koje tu dolaze budemo li se kupali 'u tome' - jadni, mislili su da ćemo se kupati u majicama kratkih rukava i lanenim hlačama, i već im je i to bilo skandalozno. Došavši na plažu, shvatile smo zašto: muškarci ko muškarci, u boksericama ili slip kupaćima, s trbusima i bez, dečkići te curice koje još nisu dobile mengu nesputane i bez dress coda, a jadne žene na plaži u punoj ratnoj spremi, s feredžama i omotane glave, a jedine što im se vidi su ruke od gležnja i oči, jer ništa toliko ne izaziva vraga u muškarcu ko ženska noga ili komad kože kad proviri u javnosti. I nije to sve - one se u tome i kupaju! Plutaju jadne ko s loše rastvorenim padobranom, a neke čak i rone!
Uz obvezatnu mušku pratnju, naravno, obišle smo atraktivne lokacije izvan grada: Leptis Magnu i Sabrathu , zaštićene lokalitete sa sjajno očuvanim ostacima iz rimskog doma i hrpom libijskog smeća iz 2004. g. Gotovo netaknuta arena uz predivno more i brdo PET ambalaže i uporabljenog papira. Nikakva graja niti gužva jedne Atene, Istambula ili Madrida, nema turista koji napadaju i klikaju fotoaparatima - 4-5 ljudi osim nas, i to je to. Sreli smo dvije Libijke koje su nas stidljivo zaustavile i pitale mogu li se slikati s nama. Vjerojatno su to odnijele doma svojim kćerima da im pokažu razvratne Europljanke.
Za muški dio populacije bile smo prava senzacija - to trube, to viču, to pjevaju za nama, razjapljenih usta gledaju u uske traperice (jebi ga, ne može bit i dugo i široko!), a testosteron kipi li ga kipi. Nigdje nisam osjetila takvu seksualnu napetost kao u toj zemlji - svi ti silni tabui, potlačenost žena, milijun pravila, represivan državni aparat i stroga religija samo potenciraju one bazične i najniže strasti. Zamislite zemlju bez kina, kazališta, tiskovina (osim propisanih i pomno pregledanih, u kojima se SAD otvoreno naziva 'the aggressor'), u kojoj je alkohol zabranjen, reklame ne postoje, a jedino što se na jumbo plakatu može vidjeti jest Moamer Gadafi, the Leader, u tisuću i jednoj pozi i varijantama od barokne do popartovske s rejbankama. A kad je faca, mora se priznat - G kao Karizma!
Vrhunac večeri jest odlazak u neko zadimljeno mjesto (znate onu 'puši ko Turčin'? To ne vrijedi! Puši ko Libijac, vjerujte mi na riječ! To je jedini javno dozvoljeni porok - osim za žene! Koje ionako ne spadaju u javnost, pa nije bed.). Na zadimljenom se mjestu igra biljar (I am hopeless, bila i ostala), pije bezalkoholno pivo i puši Marlboro sa slikom kauboja i konja (ponijela sam kutijicu kao suvenir) na kojem na arapskom velikim crnim slovima piše 'Pušenje ubija'. Muškarci stoposto. I dječaci, koji s očevima uče kako biti pravi muškarac. Zamislite kako je zabavno bilo zapaliti cigaretu, uzeti štap i naguziti se preko stola te slušati muk u inače prilično glasnoj atmosferi. To se zove provokacija u Libiji. A korak dalje se zove zatvor ili kidaj ruku po šerijatskom zakonu.
Arapski je predivan jezik - nevjerojatno zvučan i slikovit, pismo poput zamamnih slikarija. Pozdravljanja na ulici traju 10 minuta, i to među potpunim neznancima, jer svi su oni braća, iz istog grada, mjesta ili države. Ugostit će vas s neviđenom dobrodošlicom, raširenih ruku, pokazati i dati ama baš sve, pokazati razumijevanje prema vašoj različitosti i pozdraviti sve što je drukčije. Na deset dana. Ili dok vas ne pridobiju ili nedajbože svežu uz sebe brakom. Tuđe žene mogu što hoće, ali njihova, odnosno njihove, samo što oni dopuste. Strastveni su i radikalni, kao fitilj koji tinja i lako je zamisliti što će sve pomesti kad eksplodira, kao što je eksplodiralo u priči s početka moga posta. I to je nešto što se neće promijeniti, mada se zemlja rapidno mijenja - otvara se stranim državljanima (osim Amerikacima) i stranom kapitalu, jača se infrastruktura i grade hoteli, i samo je pitanje vremena kad će, osim poslovnjaka, u Libiju pohrliti i strvinari-turisti. Mi smo to sve elegantno izvele - dođoh, vidjeh, zahvalih na pažnji i zahvalih se na pozivu da dođem opet. I do danas ne bi dale ruku u vatru da nam soba nije bila ozvučena i da naš libijski pratitelj nije znao hrvatski ili da je barem imao bubicu u uhu povezanu s mikrofončićem povezanu s nekakvim simultanim prevoditeljem.
Neki dan sam na Zrinjevcu, žureći od Glavnog prema Trgu, pogledom okrznula ponudu u staklu neke agencije: Libija, 10 dana, 11000 kn. U susjedni Tunis možete otići za 1800 kn. A cure i ja smo otišle s avionskom kartom i 100 eura u džepu i vratile se s podvojenim iskustvom netaknute zemlje kakvom je vjerojatno više nitko neće doživjeti. Ne znam jel šteta ili nije šteta. Kako za koga.
- 23:52 - Dodaj komentar
(11) - Print
- #
subota, 22.04.2006.
Mala digresija
Imala sam vam preko nekoliko stvari za ispričati - uglavnom onih koji su se događale zadnjih par godina, jerbo zadnjih par dana imam popriličan kuršlus, grlo, glava, a pomalo i želudac bijahu mi otkazali poslušnost. U petak uvečer, što će reći jučer, bila sam toliko smlavljena da sam mogla jedino piti čaj ležećke (nemojte pokušavati) i gledati Gdina i gđu Smith koje sam propustila u kinu (i nije mi žao što mi je ostalo 30 kn u džepu). Mislim, koga oni zajebavaju da se zajebavaju? Frendice su me danas pokušavale uvjeriti da je sve to šala, ali ja bih to prije definirala kao neuspjelu alegoriju divljih bračnih voda koja počiva na klimavim stupovima dvaju isklesanih tijela. Na Bradovom bi nešto i moglo počivati (imam ideju do dvije), al šta bi na njezinoj nožici obujma moje ručice i zakržljalim ramenima počivati moglo, znala ne bih.. (nisam ljubomorna bitch, ako ste to pomislili). Ucviljena Jennifer Aniston (ona jest ljubomorna bitch) jednom ju je usporedila s Golumom - i bogme, na drugi pogled... Znate ono kad o nečem razmišljate ili nešto doznate danas, a sutra posvuda nailazite na informacije koje imaju veze s tim (iako je vjerojatno samo stvar u tome da onda više zamjećujete stvari koje inače ne biste). Tako i ja naiđoh na ovo:
To se zove teret slave! (Obratite pozornost na dva od pet kolaca koji joj pridržavaju prirodne usne.)
Ma nisam čak ni na titlove obratila pozornost (standardno loše devedeovsko izdanje), toliko mi je bila nezanimljiva cijela ta saga.
Eh, sad mogu sama sebe ugristi za jezik - toliko glupo, toliko nezanimljivo, a napisah cijeli post o tome i već nema strukturalno-tematskog smisla uskakati s nečim o čemu htjedoh pisati inspirirana leksičko-fonteskim problemima iz posljednjeg posta drage mi blogerice zamamnih dimenzija
906090. Ostavljam to za next time. Zanijela me sjajna slika anonimne umjetnice. Za poželit u svaki dnevni boravak.
P.S. U pozadini mi trešti Porin na TV-u, te uz glazbu slušam i otrcane litanije i zahvale. Svi se zahvaljuju ovom onom lijevom desnom mami tati producentu supružnicima djeci i pratetkama. Pa kad već njih nitko nije naučio, dajte da ja vas naučim kako su mene naučili: Na nagradi treba zahvaliti, a ne se zahvaliti. Ako ste se zahvalili, znači da ste nešto odbili. Npr. Ja sam se zahvalila na pozivu van. (pa sad doma pišem blog u subotu uvečer). Evo, sad se baš Massimo zahvalio... A svejedno uzeo Porin i odnio ga kući!
- 22:10 - Dodaj komentar
(11) - Print
- #
srijeda, 19.04.2006.
Minus za Iskon
Spremam se isključiti kompjutor i pospremiti ga na spavanje, budući da skupa putujemo večeras, ali nabrzinu bacim pogled na Iskon, i to na tri udarne vijesti, i imam što vidjeti: Kralj popa nije mrtav. Mislim, tko se još uzbuđuje zbog Majkla Krejzi Džeksona - mene nešto drugo muči!
Novinari, prevoditelji, urednici spomenute web stranice - ovo vam nije prvi put da se događaju pogreške ovakve vrste: Label nije etiketa, iako je to prvo što u englesko-hrvatskom rječniku pod tim pojmom piše. To bi bila, manje-više, diskografska kuća! Što ne zvuči malo čudno 'bahrainska etiketa'? Možda su mislili da je to neki islamski specifikum?!
- 21:52 - Dodaj komentar
(9) - Print
- #
ponedjeljak, 17.04.2006.
There's no place like home...
... zaključila je Dorothy kad je zaglavila na geografski nespecificiranoj lokaciji (da nije u ovim našim krajevima?!), a ja sad evo, spokojna i prepuna želudca, razmišljam o prpošnoj Judy Garland i preslatkim ruby red shoes, i kako se ničeg tragičnog iz te priče ne sjećam. Malo me frustrirala loša ilustracija bez kolora na korici izdanja Biblioteke Vjeverica, a i ono Frank L. Baum - kakav sad L, pobogu? Ni danas ne znam, ali znam da se rečenica iz moga naslova alias Dorothyina mantra, može dvostruko shvatiti.
Sjedim upravo na podu svoje stare sobe u starom mjestu svoga prebivališta, kamo sam na Uskrs doletjela iz sadašnjeg prebivališta. ADSL-a nemam, veza je spora, fali mi još bratu bratu 5 metara kabla do najbližeg zgodnog stola i stolca, ali zato mi pogled kroz prozor nadomješta sve te nezgodnosti: zelenilo, zadnje zrake sunca, sve totalno stresfri - u ovom se gradu nitko ne sekira. I baš je dobro tako. I ni ja se ne sekiram što hrpetina posla čeka da ja odradim svoje produžene blagdane. Zgromit će me kad se vratim u svoju zagrebačku svakodnevicu. Ali u duhu ovdašnjih navada, rekla sam, o tom po tom.
A moram još nešto podijeliti s vama - zvijezda sam u svojoj ulici! Susjedi su totalno oduševljeni kako vide moje ime na 3 sekunde na telki pod onim 'Prevela i prilagodila', a katkad mi čuju i glas. Već godinama čekaju da mi se i lice pojavi, a ja im nemam srca objašnjavati da sam ja bila i ostala žena iza zastora (ili kako li se već zvaše onaj što se pravio da je čarobnjak iz Oza, a ono bila samo igra svjetlo-sjena). Pa nek čekaju. U međuvremenu, dijelim autograme. Onima koji me se još sjećaju.
Nakon subotnje proslave Uskrsa, koja se do moje 16. g. događala u crkvi na ponoćki, a od 16. pa do danas mjesto događaja je lokalna birtija, ostala sam bez glasa. I sad cijučem i pištim i ne odgovaram na telefonske pozive, gutam vrući limun i med koji mi spravlja mama zajedno s još nekim domaćim ljekarijama i pišem smsove, mailove i blog. Razmišljam koju bih jezičnu zanimljivost mogla ubaciti, ali kralješnica me pravo fino pokočila, jer turski sjed s laptopom u krilu (čiji je ventilator na dnu, ne sa strane) nije baš najopcija za dugotrajno tipkanje i mudre misli. Zato vam šaljem pozdrav s juga i čitamo se sa starog mjesta za par dana!
- 19:17 - Dodaj komentar
(8) - Print
- #
srijeda, 12.04.2006.
PITANJE, AL NIJE NAGRADNO!
Tko je od vas pogrešno mislio
da je post donji moj
pokušaj neuspjeli
da pjesmicu napišem?
- 23:48 - Dodaj komentar
(10) - Print
- #
nedjelja, 09.04.2006.
Ništa vas ne smije iznenaditi
Kad idem u kino, ja sam
pomalo kao na radnom zadatku.
A kako je opće poznato da ja
mazohistički volim svoj posao,
gornja bi se konstatacija trebala
shvatiti u najpozitivnijem smislu.
Slušam, gledam i uspoređujem,
a stignem i prokomentirati.
Jučer sam bila u kinu,
ali ovaj je put bilo nešto drukčije.
Nisam imala što čitati.
Mozak mi je, avaj,
radio na samo dva kolosijeka.
Umjesto na uobičajenih sedam.
Kud svi Turci, tu i mali Mujo:
otišla i ja gledati Karaulu.
I nije samo Mujo bio ondje,
već i ostale SR-e iz SFRJ.
Svi se udružiše u produkciji,
pravo bilo lijepo vidjeti.
Kada je riječ o glazbi i filmu,
pomalo sam jugonostalgična.
Uvodna scena vojnika na počinku
i idiličnog ruralnog krajolika
nešto je stiliziranija od sličnih
pokušaja Veljka Bulajića,
ali scene seks na eks
vadi-sise-digni-suknju,
ne bi se, bogami,
ni Mira Furlan postidjela.
Tomić je moj omiljeni kolumnist
i mislim da mu najviše
leži upravo kraća forma,
ali proza mu je dušu dala
da završi na filmskom platnu.
Sudeći po dvije nedavno
snimljene uspješnice,
nisam jedina pametna
glavica koja je to zaključila.
Slikovitost i razvoj priče
itekako su tomićevski,
ali me rasplet malo šokirao.
Zaboravila sam da gledam film
Rajka Grlića, a ne Ante Tomića.
Imam osjećaj da Ante
to baš i ne bi tako riješio.
Morat ću pročitati knjigu.
Originalna knjiga nije Karaula,
kao što će sad svi misliti,
jer ljudi više idu u kina
nego što čitaju knjige.
Nažalost.
Mnogi misle i da je
Frankenstein bio čudovište.
A nije. Victor Frankenstein je
tata od čudovišta. Ali koga briga.
I tu je film za sve kriv.
Knjiga po kojoj je nastao scenarij
Karaule napisana je 2003. g.
I zove se NNNI. Ništa
nas ne smije iznenaditi.
Ekipa je sjajna.
Odahnem što postoje glumci
bolji od onih u Ljubavi u nečemu.
Iako su najbolji hrvatski
glumci u filmu Bosanci i Srbi.
Bravo za Sergeja Trifunovića
i veterana Bogdana Diklića.
Mali Toni ima potencijala,
ali malo mi je išao na živce
stalni lebdeći osmijeh
na njegovu bejbifejsu.
Moj je dečko išao
u kino zbog romana.
Najviše zbog uzrečice
poručnika Pašića vojnicima:
Jebem te u slezenu.
Kad mom dragom spomete NNNI,
njegova je reakcija sljedeća:
Ha-ha-ha jebem te u slezenu.
A mene baš zanima kako
su to preveli na engleski!
Izjava da je prevođenje nemoguće
kosi se s mojom radnom etikom.
I s prirodom moga posla.
Ali kad se o paleti psovki kod
nas i u susjednim zemljama radi,
jadan i uzak engleski asortiman
ne može nam ni primirisati.
Fuck ovo, fuck ono, a tu
i tamo go to hell, asshole.
Možda tu treba posegnuti
za angliciziranim registrom
belosvetskih emigranata u SAD-u.
A većina će psovki i pitoresknih
izraza sigurno ispasti iz titla.
Ne stane.
Ali odgovorno tvrdim da sve
što je važno u titl MORA stati.
Ima tu posla: sjesti i razmisliti
o tome što je važnije u kontekstu.
A vremena malo.
Karaula je na engleski
prevedena kao Border Post.
Naravno da je neadekvatno,
ali koja je alternativa?
Ja bih vjerojatno, da je mene
zapala zadaća krštenja filma,
razmišljala danima i noćima,
kopala po netu i rječnicima,
i na kraju stisnula zube i nesretno
napisala to Border Post.
Ma ja bih organizirala referendum,
i čak mislim da bi odaziv bio velik.
Ljudi vole kad ih se pita.
Pa i ja vas pitam: Što vi mislite?
- 14:20 - Dodaj komentar
(16) - Print
- #
utorak, 04.04.2006.
Nema perfekcionista do realista
Napola spavam, ne znam koga vraga nisam u krevetu umjesto što ćorim u kompjutor i nakon što sam odćorila svoje za danas. Nisam mislila pisati, al evo, malo o mojoj današnjoj realnosti koja baš i nije bila savršena:
1. simultani prijevod u eteru - iliti kako je narod čuo i što je trebao čuti i što nije dok sam se ja borila sa četiri glasa u svojim slušalicama od kojih je samo jedan, onaj najtiši, bio glas gosta kojeg sam trebala prevoditi. Mislim, nije bilo nešto komplicirano, ljudi njegova profila laprdaju uvijek jedno te isto, ali fizički je neizvedivo. Ovim putem molim sve svoje drage čitače da imaju obzira čak i prema naizgled najlošijim simultanim prevoditeljima na državnoj i drugim televizijama: ljudi, vi pojma nemate u kakvim mi uvjetima radimo! Sve bilo gotovo za 10 min, a imala sam cijeli dan razmišljati o svemu što sam rekla krivo, što sam preslobodno parafrazirala i gdje sam ubacila floskulu samo da nešto kažem. Rođena sam normalna, odgojena kao perfekcionistica, a u svakodnevnom se životu trudim pretvarati da sam savršena kad mi baš ono ne ide. Đe ja nađe svoj posao, nek mi neko kaže!
2. mama - viđam je više od najboljih frendica iako joj je prebivalište 500 km dalje od moga. Prohujala mi je kroz stan, skuhala i počistila sve što je stigla (iako i ja to katkad radim, časna riječ!), obavila dva do tri sastanka, oprala kosu mojim gelom za tuširanje jer nije imala naočale pri ruci. Jutros smo pile petu kavu na suncu, a sad je već doma, u svome krevetu, 500 km daleko. A mene cijeli život uči da stanem malo na jedno mjesto!
3. zli nadstanari - to su oni iznad mene, dvoje velikih zlica i dvije male zlice koji me ujutro bude, uvečer mi skaču po glavi, a popodne ne daju da slatko spajkim kako ja to baš volim. Danas su mi udarili loptom u prozor i katapultirali me u stvarnost iz najljepšeg sna.
4. papirologija - dobro, bila sam malo neredovita zadnjih mjeseci, al bogme sam se oznojila dok sam preuredila registrator! Jedan za mamu, jedan za poreznu, jedan za tatu, jedan za knjigovođu...
5. propušteni pilates - imam preko nekoliko sjajnih opravdanja: padala je kiša, još sam prehlađena i cure nisu išle.
6. skype - nekad me neki ljudi nađu i hoće exchange contact details, a ja sam stalno za kompom, a nekad mi se ne da raditi, pa onda i ja pošaljem njima svoje contact details pa mi malo pričamo. Ali to je samo nekad. Danas sam dobila četiri poruke odjedanput. I sve sam ih lijepo otkantala, neke fino, neke bogme sve osim fino.
7. stari-novi vic - Baka unuku: Sinko, kako se zove onaj Nijemac što nam stalno skriva stvari po kući? Unuk: Alzheimer, bako!
Sutra će mi biti slično - samo još više papira, administracije i stvari koje život znače. A ja bih samo malo sjela na neko stablo i čitala. Ili pisala. Ili prevodila neku knjigu, al da mi dobro plate. Kod mene utopija, a šta ima kod vas?
- 01:00 - Dodaj komentar
(15) - Print
- #
|