translator goes berserk

subota, 29.04.2006.

Mufloni nikad ne spavaju

Danas mi je bio posebno stresan dan. Ali sad sam dobro. Gotovo mi dođe da prekinem pisati, da isključim komp, zatvorim oči i oslušnem tišinu. Jer kratko će trajati. K. mi je danas savjetovala da kupim čepiće za uši, ali ja sam rekla da ću kupiti sačmaricu. Za zastrašivanje i potencijalnu interventnu akciju. Jer ovako više ne ide.

Za one neupućene, iznad mene i moga djagog živi krdo muflona: Tata Iruda ti Irudova Muflon, Mama Muflonka u Klompama i dva mala Wannabe Muflona plus treći Muflon odnosno Muflonka na putu (jadno ništanesluteće dijete, pardon, muflon). Budući da su prirodna staništa muflona brdskog i planinskog tipa, nije teško zamisliti da je obitelj Muflona u stanu od 120 kvadrata na prvom katu četverokatnice poprilično, jelte, neprilagođena. Trude se oni uklopiti, ali znate kako je, uvijek nešto. Jutros su se morali obući i spremiti za posao, odnosno školu. Topot 16 nogu stvara popriličnu gužvu u stanu, a četkanje guste dlake i poliranje rogova da i ne spominjem. Zato se moraju ustati ranije. I ja sam morala, pa nije bio bed. Kad sam mislila da sam ih čula kako sjedaju u auto (Tata Muflon spretno balansira svojim papcima: jedan na volan, jedan na mjenjač, a preostala dva uobičajena kvačilo-kočnica-gas rutina), odem skuhati nesicu i uključujem komp, te čitam blogove prije bacanja na prijevode.

Milina. Tišina. Dobro. Vrijeme je da se krene. Slažem si fotokopije na pretrpan stol - prevodim nekakav priručnik metodičko-didaktičkog tipa, bilingual education - nije teško, al a)žena ne zna pisati b)ima toga u p.m. puno, trebat će mi više da pročitam i korigiram na kraju nego da prevedem. I krenem ja. I ide dobro, puno bolje nego sinoć, jutro je pametnije od večeri. Al neš kako oćeš, nego kako može: Idila je potrajala ravno 20 minuta, kadno se začu topot. Pa iz kuhinje u dnevni, pa u sobu, pa u kupaonicu. Seoba muflona. Izgleda da se nisu svi odvezli. Aj dobro. Razvalim glazbu, al neće moći - titlati još i mogu s manjom koncentracijom, al ove kilometarske rečenice kužiti i prevoditi, no way! Pa smanjim glazbu. Pa se kao malo smirilo. Pa ja opet prevodim, dobro...
Razlika između language competence i language proficiency, apsolvirano. Spoken language, written language, sign language, nekako se sve fino uklopilo. Radim pauzu za ručak - kuham si juhicu i pade mi na pamet da su možda i mufloni na pojilu, jer ne čujem ih...

Ofkors, sve što je lijepo tek je uvod u novu strahotu. Počelo je s bukom na stubištu (uobičajena pojava, jer u našoj zgradi ne žive samo mufloni, već i par drugih pasmina ovce i nekoliko vrlo vulgaris species primjeraka. Možete si zamisliti da svojim kopitima i papcima teško mogu izvesti jednostavan čin zatvaranja vrata da se ne zatrese cijela zgrada, da bleje jedni drugima ispod prozora kao ono nedavno kad bijahu na istome brdu, a mladunčad umjesto na igralište šalju da skaču pod prozorom da su bliže tati i mami, jer kvart je pun zlih divljih životinja koje vrebaju mlado meso. E, da, buka na stubištu... Potrajalo je malo dulje, a topot i glasno blejanje bijahu popraćeni zvukovima kakve bi u svijetu ljudi proizvelo šlepanje namještaja na kat. Ne pitajte me što su mufloni nosili, bilo me strah pogledati kroz špijunku. Bum, tras, meeeee, topot po stropu, bum, tras, topot, meeeee ispod prozora.

Mislim si, dobro, ajde, životinjski su instinkti ipak životinjski (i instinkti), nije im lako, ne bih se ni ja odmah snašla da me prebace na Sardiniju, Korziku ili na Brijune. Smirit će se. Moš mislit. Ništa od dvojezičnog obrazovanja, previše sam živčana, ne mogu raditi. Koliko sam god jutros uz kavu bila sretna što radim od doma, toliko sam sada proklinjala posao, kvart, stan i Darwinovu teoriju. Djagi predloži mali odmor, i ja se odmah smirim. Ali ne zadugo. Novi rekord: u 30 min probudila sam se i zaspala 7 puta. Luda, luda, luda! (da nemam averziju prema smajlićima, sad bih tu stavila onoga koji lupa glavom u zid!).

Promišljam opcije: Razgovor? Pokušala, više puta. Ja njima: Znate, radim, a i spavati bih htjela, nemamo isti raspored, shvaćam da je mladunčad zaigrana, ali mogli biste isto malo smanjiti topot... Oni meni: Bleeee-Bleeeeee-Bleeee. Čepići za uši? Ne štite od vibracija. Sačmarica? Komplicirano. Trovanje travnjaka na kojem krdo obično pase? Potencijalna opasnost za ljude iz kvarta. Policija? Da, i šta da im kažem? Da u najvećem stanu u zgradi obitava krdo poludivljih životinja, inače simpatičnih, ali samo kad ih vidite da pasu dalje od vas? Da, probajte vi nazvati postaju i to im reći, good luck!

Kad se uključio neki aparat koji je podsjećao na usisavač (ne znam ekvivalent u muflonskom svijetu), nismo više mogli izdržati. Ja sam dobila fleke, naelektrizirana je frizura postala još neposlušnija, a djagi je okolo prostačio (ne mogu ga citirati, pobunili bi se prijatelji životinja). Izašli smo na kavu. Sjajna odluka. Na povratku sam kod kvartovskih lihvara kupila pola kile rajčice za 25 kn (sve je završilo u smeću - ni mozzarela ni maslinovo ulje nisu ih spasili) i novo kiosk-izdanje Slavenke Drakulić (nisam kulturna snobovkinja niti elitistica, ali malo sam se zamislila). Kad smo se vratili, gotovo nepromijenjena situacija u zgradi gotovo nam više uopće nije smetala. Prvih sat vremena.

Ah, ta hrpa papira na mome stolu jedva da se smanjila. A vikend je. Kao. Danas me zvali za neku simultanku u ponedjeljak i dvaput pitali jel sigurno mogu. Zašto ne bih mogla? Pa praznik je... Da, vama možda, meni je praznik dan kad mi malo manje zvoni mobitel i kad je manja gužva u prometu, i to je to. Al zato je meni praznik kad vama nije! Zato ja utorkom ujutro idem u šoping, srijedom na Jarun, a četvrtkom u Graz. A katkad ustanem u 9 ili 10 kad je vama radni dan. I živim ispod krda muflona koje i sad, dok vam pišem, u 1.10 h čujem kako frkću. Glavno da je dinamično!

Update iliti ažuriranje gornjeg posta pod radnim naslovom Kad mufloni utihnu:

Završavam prvo poglavlje A closer look: Developing Literacy, koje zauzima ravno četvrtinu knjige. Najviše me živcira što je žena spomenula mali milijun autora i autorica koje sve redom zove po prezimenu. I kako da ja sad znam je li he ili she (Internet nula pomaže, sve su to imena učitelja iz područnih škola švedskih i danskih sela). Katkad joj se omakne pa spomene ime, onda ja to lijepo u glosar zabilježim: Svartholm je Kristina, a Serna je Irene. A između gluhi i Gluhi postoji razlika.

Ali zato je već sat i pol grobna tišina. Pijuckam Chianti i razmišljam što ću sutra, a djagi, samoprozvani Kanibal Lektor, sjedi za svojim kompom i pretražuje sajtove s izolacijskim materijalima i pojačanjima za protuprovalna vrata. Još tri stranice i odoh u krevet. Silenzio sancto, ili kako se to već kaže, al znate na što mislim.