translator goes berserk

ponedjeljak, 24.04.2006.

Passage to Libya

I nisam baš ažurna kad se radi o komentiranju friških vijesti, ali kako to baš na ovom blogu nije jako bitno, evo nečeg što mi je prije tri dana zaokupilo pozornost: Hrvatica pobjegla od muža iz Libije sa sedmoro djece Zaokupilo mi je pozornost, velim, ali nimalo me nije iznenadilo, a ispripovijedat ću vam i zašto. Čitam u zadnje vrijeme i sjajnog Slobsa u Iraku (hvala na preporuci, Ana!) pa nailazim na neke paralele... Enivej, idemo ab ovo, nema kod mene in medias res. Ne morate sve danas pročitati, ostavite štogod i za sutra, jer imam filing da će biti duuuuugačko štivo...
Ljeto 2004. g. Moja draga K. 'na projektu', što znači da radi za internešnl firmu koja radi s turbo poznatim časopisima (onima koji se uglavnom ne prodaju na kioscima, ali ima ih u Algoritmu za 50 + kuna). Nakon egzotičnih lokacija tipa Etiopije i Sahalina, na red je došla i, u geografskom smislu, nešto pristupačnija sjeverna Afrika. Tripoli, Libija. Vidiš, vidiš. I padne ostatku K.-ine klike na pamet (što će reći jednoj A. i jednoj N. i yours truly T.W.) da bi se tu dalo nešto iskombinirati. Već smo to probale i bilo je fenomenalno: K. odradi svoja 2-3 mjeseca, a pred zatvaranje projekta, kad je vremena više i posla, uvjetno rečeno, manje, curke iz Zagreb dolete pobrati vrhnje, što će reći: vrhunski tretman u hotelu s 5 zvjezdica s najluksuznijim sadržajima uz nezaobilazan welness tretman, kavalire koje je K. već prije smotala i koji jedva čekaju da dođe još takvih kao što je ona da ih provedu okolo, pokažu znamenitosti i poplaćaju pića, večere i izlaske.
Zamislite reakcije mojih bližnjih kad sam objavila svoje planove za kolovoz! Nije da već nisu bili naviknuti na uvrnute lokacije (o tome u nekom od sljedećih postova), ali Libijom sam, navodno, nadmašila samu sebe. 'Kud ćeš tamo, ćerce, rat je!' 'U Liberiji, bako, ne u Libiji!' 'Svejedno, stoj ti lipo doma.' Pripreme su bile zabavne - prvo pokušaj da iskamčimo vizu (N. je sve to obavila, pod budnim okom agenata u libijskoj ambasadi). Pa smo morale prevesti putovnice na arapski i to su nam lijepo prikeljili unutra, pa me sad svaki put kad idem u Graz u šoping provjeravaju 5 min više od prosječnih nesuspektnih Hrvata.
K. nam je iz Libije poslala ozbiljne upute kako i što ponijeti, prvenstveno od odjeće. Naime, ništa na bretele ili ne daj bože dekoltirano ili sačuvaj majko božja da se vidi trbuh ili leđa ili noga iznad pola lista. U kolovozu. Na +40 u Hrvatskoj i +70 u Tripoliju. I krenem ja vidjeti imam li što takvoga u ormaru. Niente. Nada. Nula. Ajmo u šoping. Ma kakvi - pa gdje ću usred ljeta naći odjevne predmete koji zadovoljavaju zadane kriterije? Na kraju sam kupila par lanenih stvari, ali nije baš ni to bilo to, pokazalo se poslije. (U Tripoliju smo svaki dan prije izlaska među ljude - čitaj: muškarce, ovdje i u ostatku teksta - nas tri imale 'islamski žiri' - K. bi nas postrojila i rekla: prekratko, preprozirno, viri trbuh, može samo u hotelu i slično. Zajebavale smo se s tim na mrtvo ime, ali, vjerujte mi, već je nakon tjedan dana zajebancija prerasla u osjećaj nelagode i bunt protiv silnih represivnih navada. I sve je u toj zemlji bilo tako: Najprije uzbuđenje pred put, očaranost gradom iz zraka, doslovce onako kako sam zamišljala Šeherezadine pejzaže. Pa vreli noćni znak kad smo napustile aerodrom. Pa prekrasan i luksuzan hotel, Bab Africa, u srcu grada, u kojem nas čeka room service i sve ostale services.
A sve svijetli ko Betlehem, rasvjeta ona stadionska, 100 m stupa i šest grana reflektorki - energentima se tu ne oskudijeva! A pogled s prozora ujutro, na Sredozemno more, s dvadeset i nekog kata, a sunce prži li ga prži. Idila. Dijelom, doista. A nakon reda idile, red razjapljenih čeljusti i pitanja A kako mi sad to ne možemo? A zašto ne možemo razgledavati grad ujutro? Zato što nemamo mušku pratnju. Pa što onda? Opasno je. Bijele žene svih nijansi pramenova, ruževa i najčednije poluljetne odjeće koju su u Hrvatskoj mogle pronaći izazvale bi burne reakcije. Bile smo prisiljene cijele vruće afričke dane provoditi uz hotelski bazen (da samo znate s kakvom sam se divnom preplanulom puti vratila doma!), uz hladna pića, club sendviče i cigarete. To je bilo jedino mjesto gdje smo smjele odjenuti bikini - to i jedna skrovita plaža izvan grada, peta i jedina s koje nas nisu otjerali s objašnjenjem da ćemo uvrijediti obitelji koje tu dolaze budemo li se kupali 'u tome' - jadni, mislili su da ćemo se kupati u majicama kratkih rukava i lanenim hlačama, i već im je i to bilo skandalozno. Došavši na plažu, shvatile smo zašto: muškarci ko muškarci, u boksericama ili slip kupaćima, s trbusima i bez, dečkići te curice koje još nisu dobile mengu nesputane i bez dress coda, a jadne žene na plaži u punoj ratnoj spremi, s feredžama i omotane glave, a jedine što im se vidi su ruke od gležnja i oči, jer ništa toliko ne izaziva vraga u muškarcu ko ženska noga ili komad kože kad proviri u javnosti. I nije to sve - one se u tome i kupaju! Plutaju jadne ko s loše rastvorenim padobranom, a neke čak i rone!
Uz obvezatnu mušku pratnju, naravno, obišle smo atraktivne lokacije izvan grada: Leptis Magnu i Sabrathu , zaštićene lokalitete sa sjajno očuvanim ostacima iz rimskog doma i hrpom libijskog smeća iz 2004. g. Gotovo netaknuta arena uz predivno more i brdo PET ambalaže i uporabljenog papira. Nikakva graja niti gužva jedne Atene, Istambula ili Madrida, nema turista koji napadaju i klikaju fotoaparatima - 4-5 ljudi osim nas, i to je to. Sreli smo dvije Libijke koje su nas stidljivo zaustavile i pitale mogu li se slikati s nama. Vjerojatno su to odnijele doma svojim kćerima da im pokažu razvratne Europljanke.
Za muški dio populacije bile smo prava senzacija - to trube, to viču, to pjevaju za nama, razjapljenih usta gledaju u uske traperice (jebi ga, ne može bit i dugo i široko!), a testosteron kipi li ga kipi. Nigdje nisam osjetila takvu seksualnu napetost kao u toj zemlji - svi ti silni tabui, potlačenost žena, milijun pravila, represivan državni aparat i stroga religija samo potenciraju one bazične i najniže strasti. Zamislite zemlju bez kina, kazališta, tiskovina (osim propisanih i pomno pregledanih, u kojima se SAD otvoreno naziva 'the aggressor'), u kojoj je alkohol zabranjen, reklame ne postoje, a jedino što se na jumbo plakatu može vidjeti jest Moamer Gadafi, the Leader, u tisuću i jednoj pozi i varijantama od barokne do popartovske s rejbankama. A kad je faca, mora se priznat - G kao Karizma!
Vrhunac večeri jest odlazak u neko zadimljeno mjesto (znate onu 'puši ko Turčin'? To ne vrijedi! Puši ko Libijac, vjerujte mi na riječ! To je jedini javno dozvoljeni porok - osim za žene! Koje ionako ne spadaju u javnost, pa nije bed.). Na zadimljenom se mjestu igra biljar (I am hopeless, bila i ostala), pije bezalkoholno pivo i puši Marlboro sa slikom kauboja i konja (ponijela sam kutijicu kao suvenir) na kojem na arapskom velikim crnim slovima piše 'Pušenje ubija'. Muškarci stoposto. I dječaci, koji s očevima uče kako biti pravi muškarac. Zamislite kako je zabavno bilo zapaliti cigaretu, uzeti štap i naguziti se preko stola te slušati muk u inače prilično glasnoj atmosferi. To se zove provokacija u Libiji. A korak dalje se zove zatvor ili kidaj ruku po šerijatskom zakonu.
Arapski je predivan jezik - nevjerojatno zvučan i slikovit, pismo poput zamamnih slikarija. Pozdravljanja na ulici traju 10 minuta, i to među potpunim neznancima, jer svi su oni braća, iz istog grada, mjesta ili države. Ugostit će vas s neviđenom dobrodošlicom, raširenih ruku, pokazati i dati ama baš sve, pokazati razumijevanje prema vašoj različitosti i pozdraviti sve što je drukčije. Na deset dana. Ili dok vas ne pridobiju ili nedajbože svežu uz sebe brakom. Tuđe žene mogu što hoće, ali njihova, odnosno njihove, samo što oni dopuste. Strastveni su i radikalni, kao fitilj koji tinja i lako je zamisliti što će sve pomesti kad eksplodira, kao što je eksplodiralo u priči s početka moga posta. I to je nešto što se neće promijeniti, mada se zemlja rapidno mijenja - otvara se stranim državljanima (osim Amerikacima) i stranom kapitalu, jača se infrastruktura i grade hoteli, i samo je pitanje vremena kad će, osim poslovnjaka, u Libiju pohrliti i strvinari-turisti. Mi smo to sve elegantno izvele - dođoh, vidjeh, zahvalih na pažnji i zahvalih se na pozivu da dođem opet. I do danas ne bi dale ruku u vatru da nam soba nije bila ozvučena i da naš libijski pratitelj nije znao hrvatski ili da je barem imao bubicu u uhu povezanu s mikrofončićem povezanu s nekakvim simultanim prevoditeljem.
Neki dan sam na Zrinjevcu, žureći od Glavnog prema Trgu, pogledom okrznula ponudu u staklu neke agencije: Libija, 10 dana, 11000 kn. U susjedni Tunis možete otići za 1800 kn. A cure i ja smo otišle s avionskom kartom i 100 eura u džepu i vratile se s podvojenim iskustvom netaknute zemlje kakvom je vjerojatno više nitko neće doživjeti. Ne znam jel šteta ili nije šteta. Kako za koga.