Marketing
There's no place like home...
... zaključila je Dorothy kad je zaglavila na geografski nespecificiranoj lokaciji (da nije u ovim našim krajevima?!), a ja sad evo, spokojna i prepuna želudca, razmišljam o prpošnoj Judy Garland i preslatkim ruby red shoes, i kako se ničeg tragičnog iz te priče ne sjećam. Malo me frustrirala loša ilustracija bez kolora na korici izdanja Biblioteke Vjeverica, a i ono Frank L. Baum - kakav sad L, pobogu? Ni danas ne znam, ali znam da se rečenica iz moga naslova alias Dorothyina mantra, može dvostruko shvatiti.
Sjedim upravo na podu svoje stare sobe u starom mjestu svoga prebivališta, kamo sam na Uskrs doletjela iz sadašnjeg prebivališta. ADSL-a nemam, veza je spora, fali mi još bratu bratu 5 metara kabla do najbližeg zgodnog stola i stolca, ali zato mi pogled kroz prozor nadomješta sve te nezgodnosti: zelenilo, zadnje zrake sunca, sve totalno stresfri - u ovom se gradu nitko ne sekira. I baš je dobro tako. I ni ja se ne sekiram što hrpetina posla čeka da ja odradim svoje produžene blagdane. Zgromit će me kad se vratim u svoju zagrebačku svakodnevicu. Ali u duhu ovdašnjih navada, rekla sam, o tom po tom.
A moram još nešto podijeliti s vama - zvijezda sam u svojoj ulici! Susjedi su totalno oduševljeni kako vide moje ime na 3 sekunde na telki pod onim 'Prevela i prilagodila', a katkad mi čuju i glas. Već godinama čekaju da mi se i lice pojavi, a ja im nemam srca objašnjavati da sam ja bila i ostala žena iza zastora (ili kako li se već zvaše onaj što se pravio da je čarobnjak iz Oza, a ono bila samo igra svjetlo-sjena). Pa nek čekaju. U međuvremenu, dijelim autograme. Onima koji me se još sjećaju.
Nakon subotnje proslave Uskrsa, koja se do moje 16. g. događala u crkvi na ponoćki, a od 16. pa do danas mjesto događaja je lokalna birtija, ostala sam bez glasa. I sad cijučem i pištim i ne odgovaram na telefonske pozive, gutam vrući limun i med koji mi spravlja mama zajedno s još nekim domaćim ljekarijama i pišem smsove, mailove i blog. Razmišljam koju bih jezičnu zanimljivost mogla ubaciti, ali kralješnica me pravo fino pokočila, jer turski sjed s laptopom u krilu (čiji je ventilator na dnu, ne sa strane) nije baš najopcija za dugotrajno tipkanje i mudre misli. Zato vam šaljem pozdrav s juga i čitamo se sa starog mjesta za par dana!
Post je objavljen 17.04.2006. u 19:17 sati.