Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
ponedjeljak, 31.08.2009.
Molitva za humor
Daruj mi dobru probavu, Gospodine, pa i nešto za probavu. Daruj mi tjelesno zdravlje, zajedno s potrebnim smislom da ga što bolje sačuvam. Daruj mi svetu dušu, Gospodine, koja u oku zadržava ono što je dobro i čisto, kako se na pogled grijeha ne bi prestrašila, nego našla sredstvo da stvari opet sredi. Daruj mi dušu kojoj je dosada tuđa, koja ne pozna mrmljanja, ni uzdisanja, ni tužbe, i ne dopušta da se odviše brinem za ovo nešto koje se šepuri, a koje se naziva 'Ja'. Gospodine, daruj mi smisao za humor. Daj mi milost da razumijem šalu, kako bih upoznao malo sreće u životu - i od nje dijelio drugima. Amen.
Sv. Toma More
petak, 28.08.2009.
Sv. Augustin
Što si dakle, Bože moj? Što si ako ne Gospodin Bog? Tko je, naime, Gospodin osim Gospodina? Ili tko je Bog osim Boga našega? (Ps 18,32).
Svevišnji, predobri, premoćni, svemogući; najmilosrdniji i najpravedniji; najskriveniji i najočitiji; najljepši i najjači! Ti si stalan i nedokučiv; nepromjenljiv, a sve mijenjaš; nikad nov, nikad star, a sve obnavljaš i u starost dovodiš oholice da i ne opaze (Job 9,5); uvijek djeluješ i uvijek miruješ; skupljaš, a ništa ne trebaš; nosiš, ispunjaš i zaštićuješ; stvaraš, uzdržavaš i usavršuješ; tražiš, premda ti ništa ne nedostaje. Ljubiš, ali se ne raspaljuješ; revnuješ, ali si bez straha; kaješ se, ali te ne boli; srdiš se, ali ostaješ miran; mijenjaš svoja djela, ali ne mijenjaš svoje odluke; uzimaš što nađeš, a nikada nisi izgubio; nikada nisi oskudan, a veseliš se dobitku; nikada nisi lakom, a tražiš kamate. Dajemo ti, da bi nam bio dužnik, a tko ima išta što nije tvoje? Vraćaš dugove, a nikome nisi dužan; otpuštaš dugove, a ništa ne gubiš.
A što sam rekao, Bože moj, živote moj, slasti moja sveta? Ili što kaže netko kad o tebi govori? Pa ipak, jao onima koji šute o tebi, kad su i govorljivi jednaki nijemima.
Sv. Augustin, "Ispovijesti"
srijeda, 26.08.2009.
Fundamentalni zakon duhovnog života
Autentična kršćanska duhovnost ne počinje s hladnom proračunatom odrednicom da se postiže vrlina za vrlinom kao što športaš postiže medalju za medaljom, nego s punokrvnom težnjom da se olakša ulazak onoj istoj ljubavi koja je ispunila Isusa i u naš život. Kada taj duh koji je posjedovao njegove misli, riječi i djela počne i nas posjedovati, tada će duhovni život početi rasti u iskrenosti a taj će isti duh postepeno postajati i princip svega što govorimo i što jesmo."
"No kako ćemo pokrenuti taj proces?" zapitao sam iznenada, "gdje i kako da počnemo?" Bio sam poput malog dječaka koji je sve zaključao i spreman je poći, a Peter je bio zaposlen nadolijevanjem ulja na vatru koju je zapalio u meni prošlog dana.
"Trebamo početi tako", nastavio je Peter, "što ćemo moliti da postanemo sposobni potpunije se ostvariti, jer mi smo potpuno nesposobni održavati čak i neku polovičnu istinu i trajne kršćanske vrline bez Kristove ljubavi. Sve dok nas ne preoblikuje Kristov duh, sve dok nas ne podupre i ne ojača njegova ljubav, ponavljat će nam se moralni padovi, naš će se duhovni život jednostavno urušavati."
Peter se iznenada zaustavio, nagnuo je glavu na jednu stranu, upro svoj pogled u jednu točku, naborao obrve, izgledalo je kao da pokušava dozvati nešto iz prošlosti.
"Jeste li možda sreli Anitu?" zapitao je.
"Ne", odgovorio sam isti čas bez razmišljanja jer nikad nisam poznavao nekoga s tim imenom.
"Samo pitam", nastavio je, "jer ona je pred pet godina došla ovamo i ostala ovdje šest mjeseci. Samo sam pomislio da ste možda, kad ste bili ovdje, negdje naletjeli na nju.
Ona nije tajila činjenicu da je bila alkoholičarka, premda je bila 'suha' već pet mjeseci. Imala je samo dvadeset šest godina kad sam je sreo, ali je u periodu od pet godina prošla patnje dovoljno za jedan cijeli život. Iza sebe je imala dva braka i život je u njoj posijao smjesu sjemenki obamrlosti i degeneracije. Bilo bi predugo ići u tu cijelu dugačku priču, no vjerujte mi, ako bi ikada itko pokušao napraviti film o njenom životu, čak i suvremeni film, cenzura bi ga dobro škarama izrezala prije nego što bi ga propustila u kinodvorane.
Na kraju se raspala od napetosti pa je u ruke uzela bocu. Popila bi po dvije do tri boce viskija dnevno. U krajnjem očajanju otišla je do mjesnog župnika u Glasgowu, no ni on joj nije mogao mnogo pomoći, bila je otišla predaleko. Jednom prilikom on ju je poveo do društva 'Anonimnih alkoholičara' u središtu grada, no ni oni joj nisu mogli pomoći i više nije otišla ponovno k njima. Na kraju je, u svojoj pomutnji, počela ucjenjivati svećenika da će otići na policiju i prijaviti ga zbog seksualnog zlostavljanja ako joj ne da piće. Izgleda da joj je to bila posljednja kap. Rođena je i odgojene u pravoj irskoj kući i čini se da ju je to što je učinila jednom svećeniku snažno udarilo. Shvatila je kako se nisko spustila. Razbila je sve boce koje su joj ležale na dohvatu ruke i počela vapiti za pomoć Anonimnim alkoholičarima.
Voditelj centra došao ju je obići dok se oporavljala ovdje na otoku. On mi je pričao kako ne postoji ništa da se nekome pruži pomoć tako dugo, dok stvari ne postanu jako loše, dok se ne stigne na dno i dok oni sami sebi ne priznaju da su alkoholičari i da su potpuno bespomoćni. Rekao mi je, kako je najgori dio njegova posla dok bespomoćno čeka i promatra osobu kako tone prema dnu.
Dao mi je i letak koji je sadržavao dvanaest koraka koje prolazi svaki alkoholičar. Ne sjećam se sviju, ali tri prva su mi ostala čvrsto u pameti.
Broj jedan: moraju prihvatiti da su bespomoćni, da si sami ne mogu pomoći i da je njihov život postao nemoguć. Broj dva: moraju početi vjerovati da postoji snaga veća od njihove koja će im pomoći da ostvare svoje ozdravljenje. I broj tri: moraju svoje živote okrenuti prema Bogu 'kao da ga razumiju'. Koliko se još mogu sjetiti, svi ostali koraci su samo povećavali i naglašavali potrebu gledanja iskreno i pošteno na svoje prošle grijehe pokušavajući prekinuti s onima koji su ih do toga doveli i uzrokovali im tako mnogo patnje.
U to me je vrijeme to veoma potreslo jer Anitina poteškoća, kao i poteškoće svih alkoholičara, je samo dramatično uveličana slika sviju nas. Činjenica, što naše opasno loše stanje nije tako snažno vidljivo, je sumnjiv blagoslov. Kad ga ne bi bilo, to bi nas u najmanju ruku natjeralo da se bez predugog zadržavanja osvrnemo i da se pogledamo ogoljeni od svih laži i uobrazilje, da se suočimo s tvrdom realnošću. Tada bi možda stigli i do trenutka odluke kako na neki kukavički način možemo sve izbjeći odabirući život površnosti, jedva preživljavajući na površini čovječjeg iskustva.
Tamo više nema novog početka, nema obnove života bilo kao pojedinac, bilo u skupini ili zajednici, tako dugo dok ne budemo sposobni vidjeti i prihvatiti svoju vlastitu nedostatnost i prošle pogreške. Jednom kad to počnemo uočavati, kad iskusimo i prihvatimo slabost, tek tada ćemo početi cijeniti fundamentalni zakon duhovnog života; točnije, naučit ćemo da ne možemo načiniti ni jedan korak naprijed bez Boga, ni jedan jedini. Evanđelje ne kaže: 'bez mene nećete biti sposobni doći daleko', nego kaže 'bez mene nećete stići nikuda, bez mene nema ničega!'"
Peter je naglasio posljednju riječ - ničega - zamahujući svojim rukama ispred svog tijela s dlanovima ispruženim i paralelnim sa zemljom zemlji kako bi s tom određenom gestom prikazao znak konačnosti. Nije se zaustavio u izlaganju, pustio je da ta točka potone a on je smjesta nastavio čim je uhvatio dah.
"U stvari......", rekao je, "budimo pošteni. Mi to jednostavno ne vjerujemo, osim kao puki akademski teološki izričaj koji upravo užasno poništavamo u svom svakodnevnom životu. U praksi se do iscrpljenja tučemo spužvom po prsima, a onda propadnemo pred televizorom.
Vidite, kad bismo mi to stvarno vjerovali, mi bismo vapili tražeći Božju pomoć, mi bismo odlazili k njemu, mi bismo našli vremena da mu se otvorimo tražeći pomoć, mi bismo sigurno oslobodili u svojim životima dio svog vremena za molitvu. Kad čovjek u svom dnevnom ritmu pronađe mjesto i vrijeme za molitvu, to je praktično znak da je iskreno prihvatio svoju vlastitu slabost, znak njegova potpunog povjerenja u Božju snagu koju je u punoj snazi našao u svojoj slabosti."
David Torkington, "Pustinjak"
ponedjeljak, 24.08.2009.
Praktični pelagijanizam
Devet od deset kršćana, ne, više, četrdeset devet od pedeset", ispravio se, "su praktični pelagijanci." (pelagijanizam - krivovjerje iz 5. st. koje niječe istočni grijeh i tvrdi da se čovjek spašava djelima i da za to nije potrebna milost, op. prev.)
"Semipelagijanci mislite, zar ne?" rekao sam. Najradije bih se udario po svom jeziku u tom trenutku, ali riječi su već bile izišle iz mojih usta.
"Da... semipelagijanci", odgovorio je Peter potpuno površno, čak pomalo zahvalno na moju primjedbu.
"Ono što želim reći", rekao je Peter spreman da razjasni svoje mišljenje, "mi najčešće mislimo da sami sebe možemo mijenjati i usmjeriti svoj duhovni rast ustrajno naprežući i rabeći snagu svojih mišića," ali ne možemo. Nevolja je u tome što smo opskrbljeni samo jednostranim pogledom na heroizam.
U romanima, pustolovnim pričama i u svakoj vrsti fikcije, pa čak i u istinitim životnim pričama, junaci i junakinje uvijek nam se prikazuju na isti način. Oni su osamljeni, neustrašivi pioniri, istraživači i pustolovi koji snivaju svoje snove, imaju viđenja i hvataju se u koštac s nevoljama i svojim posljednjim snagama se trude postići da njihovi snovi postanu istina i da svoju viziju pretvore u stvarnost.
Oni su najčešće neke udaljene nezavisne ličnosti, osamljenici sami sebi dovoljni. Oni su arhetipovi čovjeka koji je sam sebe ostvario. Oni nisu rođeni velikima, oni u to ne vjeruju, oni su prihvatili istinu o sebi, i čeličenjem svoje volje, očvršćivanjem svoga tijela stegom, odbijanjem da gledaju lijevo ili desno ili bilo kamo drugamo gdje bi moglo biti nešto što će ih odvratiti od njihovog jednoznačno zacrtanog cilja.
To možda može biti dovoljno za neku knjigu u popularnom izdanju, može katkada djelovati i u realnom životu ali nikada neće imati uspjeha u duhovnom životu. U duhovnosti ne postoji stvar 'uradi-sam'. Nije važno kako nešto kažeš niti koliko puta to kažeš, svi se mi kuhamo u istom loncu. Svi mi mislimo da mi to možemo sami učiniti.
Osoba redovno počinje tako da oduševljeno izvlači svoje unutarnje izvore 'čvrsto stišćući zube i duboko dišući', kako bi sva svoja nastojanja uzela u vlastite ruke. Pritom nije važno kako žustro to ona pokušava, kako optimistično vježba svoje mentalne mišiće i kako čvrsto stišće svoje šake, neuspjeh je samo stvar vremena. U tom pothvatu i najčvršći čovjek neminovno ide prema neuspjehu.
Iznimno ratoborni i tvrdoglavi guraju stvari do krajnjih granica prije negoli se raspuknu u depresiji, samosažaljenju ili očajanju. Većina ipak potraži kompromis ranije jer predosjeti neuspjeh. Prije negoli on dođe, oni oprezno izbjegavajući ponizno prihvaćanje i suočavanja sa svojom vlastitom slabošću, snizuju svoje ideale i odgađaju nastavak za neko sutra kad će prihvatiti potrebne korake za koje osjećaju da su nužni. Ušutkavaju svoju savjest snovima o sutrašnjem novom početku kad će ponovno, iskreno početi ali i sve ponovno uzeti u svoje ruke sabirući se za novi početak.
Nevjerojatno je, kako neka neugodna istina o samome sebi može biti zabavna kad se stigne do krajnjih granica i kad se nesvjesno bez zlobe oslobodimo. Mislim da je element iznenađenja veoma važan za postizanje takvog učinka. To je kao kad bi iznenada bili suočeni, sa slikom svog vlastitog ljutitog lica kojeg smo nenadano ugledati u staklu izloga nekog dućana. Taj izraz lica ne laže i savršeno nas odražava upravo u tom trenutku. Ako nas takav znak ne uzbudi, tada smo ili slijepi ili smo već napola mrtvi."
Nisam mogao a da se ne nasmijem. "Smijete se", rekao je Peter, lagano iznenađen mojom reakcijom.
"Smijem se samom sebi", rekao sam nastojeći ga umiriti, "ono što ste rekli, potaknulo je iznenada nešto u mom sjećanju. Sjetio sam se svojih dana provedenih u novicijatu." Nastavio sam se smijati otvoreno i ponizno, sve iskrenije kako su mi sjećanja navirala u svijest.
"Sjetio sam se", nastavio sam, "kako sam pri kraju svog prvog mjeseca boravka, odlučio postati svetac. Nakon svega, mislio sam, to je i razlog zašto sam ovdje. Prišao sam toj stvari potpuno profesionalno. Proučio sam sve dostupne naputke i stvorio vlastitu strategiju. Ne želeći biti previše ambiciozan, smatrao sam da treba polagano prolaziti kroz taj posao i blagonaklono sam si ostavio cijelu godinu da završim taj proces posvećenja. Dogodilo se da se kraj, tog hvale vrijednog pothvata, poklopio s dolaskom mojih roditelja na kraju školske godine za moje privremene zavjete. Oni su stigli potpuno nepripremljeni, nevino očekujući susret sa svojim prvorođencem, a zatekli su svojeg zabludjelog potomka. Obiteljske karakteristike su uglavnom nestale a našli su nekog novo oblikovanog čovjeka.
Moj plan je uključivao zahtjev da svaki mjesec razvijem po jednu vrlinu. Sjećam se da sam najvažnije vrline podijelio na jedanaest skupina i odlučio svaki mjesec usvojiti po jednu vrlinu. Ispod svakog mjeseca u kalendaru sam napisao odabranu vrlinu. Bio sam veoma zadovoljan sam sobom kad bih u pola mjeseca svladao zacrtanu vrlinu i kad bih prešao na sljedeću, no smjerno sam i dalje prakticirao one vrline koje sam već bio usvojio. Sjećam se da sam počeo s poniznošću jer sam u knjizi koju sam upravo čitao pronašao da je to majka svih vrlina. Studeni je bio predviđen za poslušnost, prosinac za dobrotvornost i tako redom.
Nesrećom nešto sam krivo predvidio pa nisam uspio to i potpuno dovršiti. U stvari, nikada nisam ni dovršio. Pokušavao sam nastavljati s naporom, čak i podvostručujući ih u svojoj prvoj godini studija, no uskoro sam shvatio da je 'opreznost vredniji dio junaštva' pa sam najprije nevoljko snizio svoje ciljeve, za što sam krivio djelomično svoj studij, a sebi sam stalno obećavao neki novi početak, bez snižavanja zahtjeva, u nekoj budućnosti. Od tada sam vjeran tom obećanju i obnavljam ga redovno, najmanje jednom tjedno." Peter se smijao glasno kad sam mu objasnio duhovnu gimnastiku svojeg prvog oduševljenja. Rekao mi je kako je i on kad je bio u gimnaziji pisao nekom karmelićaninu i zamolio ga da mu pošalje 'košulju od kostrijeti'. Fratar mu je odgovorio i objasnio kako bi mu bilo drago da može udovoljiti tom hvalevrijednom zahtjevu, ali prema starim samostanskim tradicijama, takve se košulje tkaju od vlastite kose kad se napravi tonzura, pa me je zamolio da mu je, kad je odrežem, pošaljem poštom.
Obojica smo se nasmijali karmelićanskom smislu za šalu. Peter je jednostavno uživao u šali i nije se skanjivao da se smije punim glasom. "Vidite li sada što mislim?" Peter je upao čim nam je smijeh utihnuo. Ponovno je bio ozbiljan. "Svi mi mislimo da to možemo sami učiniti. Ljudi još uvijek tako i rade. Ipak ne mislim da je moderna uzrečica 'uradi sam' ista i kod nas." "Ali što drugo možemo raditi u međuvremenu?" zapitao sam kao da su nas obojicu protekle godine jednako jasno naučile što nam je činiti.
Protekle su godine možda za Petera bile škola mudrosti, no ja još uvijek nisam bio naučio lekciju. Tek sam počeo uviđati svoje pogreške, pa sam nakon kratke pauze dodao: "Što drugo možemo uraditi?" "Pa", nastavio je Peter, "jedina stvar koju možemo učiniti jeste ta da progutamo svoj ponos i prihvatimo istinu koja ispred nas stoji poput ogoljelog drveta, točnije, da sami ne možemo ništa učiniti. Ako nam način na koji pravimo zbrku u svojim vlastitim životima nije dovoljan da nas privoli to prihvatiti, tada će nam pogled na druge ljude, uvid u njihovu prošlost pokazati kako smo dobili umišljenu svinjsku glavu. Mislim da nam evanđelje jasno i glasno govori i stalno to ponavlja: 'ti sam ne možeš, ali ja mogu, samo ako mi dopustiš'. Ako je Ninina ljubav mogla okrenuti Johnov život naglavačke, što tek može učiniti Božja ljubav nama?"
"To mi sve zvuči malo previše kao udobni kvijetizam (smjer u duhovnosti - ne raditi ništa, op. prev.), i nastavio sam, "imam dojam kao da sve što mi je činiti jeste sjediti cijele dane poput duhovnog lijenčine i čekati da mi Bog sve učini." "A, ne! Uopće ne!" odgovorio je Peter. "Hajde recite onom zemljoradniku da je lijenčina, jer provodi dane i tjedne pripremajući zemlju, okopavajući i bacajući gnojivo, orući je nanovo i nanovo da bi je pripremio za sijanje sjemenja. Vjerojatno bi vas mrko pogledao. Ako mu žetva bude dobra, može biti siguran u dvije stvari. Prvo, da to nema ništa s njim, i drugo da je za sve on sam zaslužan. Drugim riječima, sjeme je samo sebi dovoljno. Ono sazrijeva unutar sebe svojom dinamikom i iz njega će se proizvesti urod zobi, polje puno zrelog klasja. No ipak bez rada čovjeka, bez kopanja i prekopavanja zemlje, žetve uopće ne bi bilo." "A sada", nastavio je Peter, ističući analogiju i da bi izbjegao svako nerazumijevanje, "Božja ljubav će automatski rasti i razvijati se u nama, poput sjemena. Ona će se na kraju proširiti na svaki dio našeg bića dok nas potpuno ne preuzme. I to će se događati nepogrešivo samo ako smo pripremili zemlju, uklonili s nje sve što sprečava puni rast ljubavi."
"A što je potrebno da se dobro pripremimo za rast ljubavi u sebi?" "Odgovor na to je vrlo jednostavan", Peter je odgovorio bez razmišljanja, "treba naučiti moliti. Samo pomoću molitve možemo doći u dodir s božjom ljubavlju da počnemo stjecati iskustvo njenog ulaženja u naš život. Nitko ne može osjetiti da je voljen i nakon toga ostati isti." "Ali, što je sa mnom?" zapitao sam. Bilo je u tom mom pitanju jedva zamjetljiva nota samosažaljenja jer ja to dosada nisam iskusio. Bilo je to prvi put da sam postavio jedno osobno pitanje. "Kroz proteklih dvadeset godina znao sam da me Bog voli, no u meni se ništa nije promijenilo. Ostao sam uvijek isti, stari ja", završio sam s gorčinom. "E, pa ja o tome ništa ne znam", odgovorio je Peter, "znam samo da postoji razlika između znanja da si voljen i iskustva da si voljen. Samo znanje nije dovoljno. Znanje neće nikada nikoga promijeniti, odlučno i trajno, ali iskustvo hoće, samo ako je iskustvo bilo dovoljno duboko i trajalo dovoljno dugo."
David Torkington, "Pustinjak"
utorak, 18.08.2009.
Jedno neobično obraćenje
Tko završi čitanje knjige Ribnjak Siloam, gdje Dino Segre, vrlo poznat po pseudonimu Pitigrilli (Torino, 1893.-1975.), pripovijeda kako je i gdje došlo do njegova susreta s Bogom, iz dna duše mora priznati: Bože, zaista si dobar s onima koji te traže! Pitigrilli je godinama tražio. I našao je. Nakon toga povlači iz optjecaja zadnje primjerke svojih knjiga: Kokain, Povreda stida, Pojas čistoće i drugih.
Kada govori o svome obraćenju, svjestan je da govori o stvarima koje ga nadilaze, o kojima može samo tepati.
Otac mu je bio bezbožac. Od njega je toliko puta čuo: Boga nema, Isus je isto što i Garibaldi, religije su puka trgovina, a svećenici komični lakrdijaši.
Kao mladić mučio se pitanjem zla u svijetu. Nezadovoljan odgovorima propovjednika reče: »Ne, vjera ne uvjerava!« I dao se na čitanje Voltairea, Renana, Maxa Nordaua. Ali ta poplava riječi, kako će kasnije priznati, nije uspjela isprati otrov koji su mu uštrcali filozofi Volney, Haeckel, Buchner i Spencer. Pitao se zašto oni koje je zamolio da ga srede nisu rabili zamamne, opojne i halucinantne riječi Anatola Francea ili Salomona Reinacha. Katolički svećenici govorili su prejednostavno. Nisu ga mogli zanijeti. Pitigrilli je tražio, ali na mutnim i zagađenim izvorima. Bio je prepun tašta nadimanja i oholosti, kako će se kasnije optužiti. Nije tražio ponizno. Zanosio ga je govor »mudrosti ovoga svijeta«. U dvadesetoj godini »bio sam i ja sin svijeta, sin tame i sijač zabluda... Da sam primio drukčiji odgoj«, melankolično izjavljuje, »bio bih sačuvan od svojih zastranjenja«.
Tako zaveden, pisao je knjigu za knjigom. Mladež ih je gutala. Neke su prevedene čak na šesnaest jezika. Kasnije će ovako ocijeniti svoje djelo: »Usvojio sam formule sinova tame koji su me zaveli, i publika me je slijedila... Ja sam jednostavno opisivao pokvareno društvo.« Međutim je upao u teozofističke krugove, u magiju i u spiritizam. Vrlo su ga zanimali razni gurui - posjetitelji iz Indije i njihovo učenje. Zatrovao se okultizmom Schopenhauera i Swedenborga. Zanimale su ga radiestezija i pendolizam, što će kasnije nazvati, možda preoštro, »posljednjim stupnjem gluposti i degradacije«.
Nevjerojatno, ali istinito. Do Boga dolazi posve apsurdnim načinom. Ondje gdje drugi Boga gube, on ga nalazi. Naišao je na neku neobičnu ženu - spiritističkoga medija - koja bi prije zazivanja duhova molila Boga da smije dozvati mrtve. Pošao je na jednu njezinu seansu. Bilo je više prisutnih, ali ona nije nikoga poznavala. O njemu je mislila da je neki komičar. Pitigrilli opisuje sve točno: »Sjela je za stol pred bijelim listovima papira s nekoliko olovaka. Nakon nadahnute molitve da smije stupiti u vezu s mrtvima zapala je u trans i počela pisati neke općenite fraze, kojih se ne sjećam, ali njihov mi se sadržaj učinio otprilike jednak onome što sam ga slušao i čitao tijekom dvadeset godina na svim seansama. Zato sam se udaljio od stola misleći: obične brbljarije. No jedva sam imao vremena da u sebi zaključim: jedno razočaranje više, kada onaj koji je iza medijevih leđa pratio pisanje pročita naglas: 'Posebno se obraćam tebi.' Zatim pročita moje ime i niz savjeta, opomena, predbacivanja, detaljnih opisa moje osobe, podulje aluzije na osobe iz jednoga moga zaboravljenog romana u kojemu sam bio opisao sama sebe, zatim na prizore iz moga života poznate samo meni. Upravio sam precizna pitanja i dobio točne odgovore. Nastavila je ozbiljno opisujući moje krize, nišaneći na moje mogućnosti, udarajući teškim izrazima na moja zastranjenja.«
Pitigrilli je pogođen do dna srca. Ne vjeruje sam sebi. Obilazi i pita druge medije i, začudo, svi su se gotovo navlas slagali. To je nešto posve novo. Tako što nije još nikada doživio na spiritističkim sjednicama. Nije li to ipak podvala? Ali kako je rastumačiti? Nije li đavolski pothvat? Možda, ali je proturječno »da ti duhovi potiču na molitvu, na ćudorednu dobrotu, na pravednost, na čuvanje od zavođenja zla duha, na služenje mise za pokoj mrtvih, na budnost od nepripravne smrti... ili da se ne dogodi smrt bez Božje milosti«. Kako to protumačiti?
U svojim Ispovijestima pod naslovom Ribnjak Siloam reći će: »Ako sam bio upao i u najteže zablude..., teolozi će mi oprostiti, Crkva će me opomenuti, a Bog će me odriješiti... Stari moji prigovori raspršili su se poput magle na suncu... U dan kada sam uzvjerovao u Boga, moje se umovanje srušilo bez boli samo od sebe kao da nikada nisam drukčije ni mislio. Shvatio sam da knjige matematike i fizike nisu drugo doli prijenos božanske mudrosti u brojke, a fizički zakoni da su od vijeka do vijeka skladno i nepromjenjivo izvođenje Njegove Volje, koja je bila savršena već onda kada je u fiat lux - neka bude svjetlo, svemir dobio život.«
Pitigrilli vjernik? Prijatelji su mu se smijali. Kolega Mario Mariani u jednome članku piše: »Katolik Pitigrilli za mene je do sada najlažnija ličnost koju je Pitigrilli ikada izmislio.« Ali obraćenje je bilo iskreno, temeljito i nepokolebljivo, iako sam priznaje da nije u sebi još sve nadvladao, da se u njemu još uvijek podižu uragani pobune. »Shvatio sam da se istina ne nalazi u crnilu knjiga, nego u našoj duši, i da se do najuzvišenije Objave može doći polazeći od najjednostavnijih i bezbojnih riječi, samo ako smo primili dar prihvaćanja.« Navodi skromne riječi biskupa iz Lugana, Angela Jelaminija, koji mu reče: »Molite se Gospi, ona je tako dobra!«
»U drugo doba«, priznaje obraćenik, »ove dvije fraze ne bi imale nikakva učinka. Odonda se molim Gospi i iskusio sam njezin čudesan zagovor.«
Zanimljivo je kako pravo kajanje, skrušenost, istinsko obraćenje čini čovjeka malenim i jednostavnim. Taj naduveni pisac, teški i mnogostruki zavoditelj mladeži, sada moli krunicu, obavlja prve petke. Muči ga još uvijek ljudski obzir pa na izrugivanje svoga bivšeg kolege jetko odgovara spisom Čudesna avantura: »Da, Mariani, ja vjerujem u Boga, vjerujem u prekogrobni život duše, vjerujem u moć molitve, vjerujem u zajedništvo svetih, a do tih uvjerenja nisam došao kako ti u elementarnu siromaštvu svoje mašte zamišljaš. Kada ispovjedim kako sam to postigao, vidjet ćeš da nije išlo tako kako ti to govoriš.« Naime, Pitigrillijeve Ispovijesti i Ribnjak Siloam nisu još bile objelodanjene.
Slično drugim obraćenicima, i Pitigrilli kaže: »Prije moje krize govorio sam sebi: kada bi se jednoga dana dogodilo da uzvjerujem, ne bih mogao više živjeti svakidašnji život sa svojim malim zadjevicama, intrigama, zapletajima. U dan kada bih uzvjerovao, govorio sam, povukao bih se u neku pustinju da samo na Boga mislim jer ta misao ne može ostaviti mjesta više nikakvoj drugoj misli. U svojoj neurednoj želji da uzvjerujem pitao sam se da li oni koji kažu da vjeruju zaista vjeruju. Kako mogu, pitao sam sebe, biti prožet jednom tako silnom istinom, a ipak čitati novine, birati sebi kravatu, zanimati se za nogometne utakmice? Danas razumijem da je sve to moguće i onome koji intenzivno vjeruje u Boga. A moje protivljenje onome što nije savršeno ostatak je moje stare nostalgije za savršenstvom.«
Tako je u svojoj knjizi Ribnjak Siloam i Pitigrilli mogao reći sa slijepcem od rođenja kome Isus kalom pomaza oči i posla ga da se opere u ribnjaku Siloamu: »Odoh, dakle, oprah se i progledah« (Iv 9,10). Eto, i u Pitigrillijevu, kao i svakome pravom obraćenju, psihološki opažamo dva vidika: osjećaj konflikta ili krize što razdire čovjeka - a može potrajati i godinama - te neodoljivu žeđu za sjedinjenjem s Bogom. S druge strane, Bog stpljivo čeka svaku ljudsku osobu - »neće smrti grešnika« - na samo njemu poznatoj i od vijeka određenoj točci vremena i prostora da ga privede svome Srcu i da ga spasi.
p. Ivan Fuček, "Bogoštovlje i molitva"
subota, 15.08.2009.
Uznesenje Blažene Djevice Marije
1. Po Presvetoj je Djevici Isus Krist došao na svijet; također po Njoj treba kraljevati na svijetu.
2. Marija je živjela životom sasvim skromnim; zato je Duh Sveti i Crkva nazivlju Alma Mater - Majka skromna i tajna. Njezina je poniznost bila tako duboka da je ništa na zemlji nije jače i trajnije privlačilo doli skrivati se samoj sebi i svakom stvoru, da bude poznata jedino Bogu.
3. Bog je slušao njezine molitve kojima ga je molila da je sakrije, osiromaši i ponizi, te ju je rado sakrio pogledu skoro svakog ljudskog stvorenja u njezinu začeću, u njezinu životu, u njezinim tajnama, i njezinu uskrsnuću i uznesenju. Ni sami njezini roditelji nisu je poznavali; i anđeli su često pitali jedni druge: Tko je ta? Jer im ju je Svevišnji skrivao; ili ako im je i otkrio koju njezinu odliku, ipak im je neizmjerno više toga skrivao.
4. Bog Otac je privolio da Ona za svoga života ne učini nikakva čuda, bar takvo koje bi zadivilo svijet, premda joj je bio dao moć činjenja čudesa. Bog Sin je privolio da Ona skoro ni ne otvori svoja usta, iako joj je bio saopćio svoju mudrost. Duh Sveti je privolio da njegovi apostoli i evanđelisti o njoj reknu sasvim malo, i to samo toliko koliko bijaše potrebno za upoznavanje Isusa Krista, premda je Ona bila njegova vjerna zaručnica.
5. Marija je izvrsno remek-djelo Svevišnjega, koji je za se zadržao spoznaju o njoj i vlasništvo nad njom. Marija je divna Majka Sina, koji ju je drage volje ponizio i sakrio u njezinu životu, da pogoduje njezinoj poniznosti, dajući joj naziv žena (Iv 2, 4; 19, 26) kao kakvoj tuđinki, iako ju je u svom srcu cijenio i ljubio više nego sve anđele i ljude. Marija je vjerna Zaručnica Duha Svetoga i zapečaćeni studenac (usp. Pj 4, 12) kamo može ući samo On. Marija je svetište i počivalište Presvetoga Trojstva gdje se Bog nalazi na divniji i božanstveniji način, nego na ijednom drugom mjestu svemira, ne izuzevši njegovo boravište nad kerubinima i serafinima; niti je dopušteno ikomu stvoru, ne znam koliko on bio čist, unići tamo bez velike povlastice.
6. Izjavljujem sa svecima, božanska je Marija zemaljski raj novoga Adama, gdje se On utjelovio po Duhu Svetom, da tu učini nečuvena čudesa. Ona je veliki divni Božji svijet gdje ima neizrecivih ljepota i bogatstava. Ona je Veličanstvo Svevišnjega gdje je On sakrio, kao u svome krilu, svoga jedinoga Sina i s njime sve što ima najodličnijega i najdragocjenijega. Oh! Oh! Koliko li je ovaj svemogući Bog učinio velikih i otajstvenih stvari u ovom divnom stvoru, tako da je i Ona sama, u svoj svojoj dubokoj poniznosti, prisiljena izjaviti: Velika mi djela učini Svesilni (Lk 1,49).
Sv. Ljudevit Marija Montfortski, "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji"
petak, 14.08.2009.
Sv. Maksimilijan Kolbe
Vojska Bezgrešne! Ime koje neobično zvuči, a koje je jednoga dana odjeknulo u tvojim ušima. Možda si pomislio na neki pokret koji se tvrdoglavo bavi nemogućim poslovima, ili na skupinu tradicionalistâ koji strastveno nastoje očuvati nešto neodrživo.
Tebi, koji si vojnik, sigurno se dogodilo da si ugledao smješak koji se javlja na licu sugovornika na tu riječ; da si dijelom skupine koja se diči tim imenom. “Vojska” je izraz koji upućuje na snažne motive: vojuje se za stranke, za javne udruge, za ideologije i poradi njih.
Danas nitko više ne želi svoj osobni identitet žrtvovati za onaj skupine, ma kakve ona bila provenijencije. Rijetki prihvaćaju zadatak koji uporno zahtijeva dragocjene trenutke predviđene za idol što ga predstavlja privatni život. Udruga koja se nazivlje “vojskom” čini se osuđenom na neaktualnost.
Tebi, koji svoje iskustvo vjere živiš u VB, mora biti jasna kako će te neaktualnost često pratiti, i to ne samo u “laičkim” krugovima. Kada ti se postavi pitanje zašto takvo ime, podsjeti najprije sebe, a onda i druge (ako ti Gospodin dadne tu milost) na jednu vrlo jednostavnu činjenicu: i za Evanđelje bi se u tom smislu moglo reći da je “neaktualno”, ali se njegovi zahtjevi ne ispunjavaju povremenim i slučaju prepuštenim činima. Kršćanin jest i uvijek ostaje osoba koja se ne da na takav način odrediti aktualnim trenutkom: on na drugi način doživljava život, skuplja blago na onim nevidljivim mjestima što ih predstavljaju Srce i Grudi Oca Nebeskog.
Pozor, međutim: neaktualno ne želi reći neshvatljivo! Skupina kršćana ne može nikada postati subkulturom, ambijentom u kojem se njeguje zatvoreni identitet, ne možemo biti osobe koje govore jezikom što ga drugi ne razumiju. Vojska je neaktualna ne stoga što bi bila tajno društvo, već stoga što želi biti poslušna Gospodinu Isusu, Utjelovljenom i Uskrslom, bez pridržaja, te s velikim žarom.
Biti ćeš uistinu vojnik onda kada pristaneš na borbu s vlastitim egoizmom, s prikrivenim istočnim grijehom, te s partikularizmom koji se krije u tvome srcu. Biti ćeš vojnik kada ćeš se svojom inteligencijom i svojom voljom služiti da budeš bezazlen poput goluba i lukav poput zmije. Biti ćeš vojnik kada shvatiš kako Kraljestvo Božje pripada “silovitima” iz Evanđelja. Biti ćeš vojnik kada stekneš iskustvo što znači spasonosni umor zagrljaja Gospodina skončanog na Križu.
Vojnik si ne stoga što se protiv nekoga boriš, već stoga što prihvaćaš “okladu” koja te pokreće i ne daje ti počinka: čitati povijest očima Božjim. Vojnik si, na kraju krajeva, kako bi naučio snažno vjerovati kako Bog ljubi život u svim njegovim oblicima, čak i onim najbjednijim, te kako je Otac odabrao lude svijeta da posrami mudre i slabe svijeta da posrami jake. Vojnik si jer se boriš sve dok Ljubav ne stvori nešto čudesno i sasvim nepredvidivo. Naposljetku, bit ćeš vojnik kada se jednom zauvijek predaš Milosti, jer u konačnici vrijedi tvrdnja kako je kršćanin osoba ranjena Božjom dobrotom… A to je neizmjerno neaktualno, nepopularno…
“Evo, naš je zadatak ovdje vrlo jednostavan: truditi se čitav dan, ubijati se od posla, biti držan gotovo za luđaka od bližnjih, te, iscrpljen, umrijeti za Bezgrešnu … Nije li to uistinu lijep životni ideal?” (o. Kolbe)
(iz Pravila života Vojske Bezgrešne)
utorak, 11.08.2009.
Prva tama
Osoba se sada susreće s prvom teškom borbom u duhovnome životu, nakon buđenja. Zahtijeva se da se prione uz Boga u tami. Sve više jača svijest kako nedostaje snage za nastaviti: tijelo, sebeljublje, pa čak i duša, vape: "Ne možemo više!"
U Dijalogu svete Katarine Genovske, tijelo i sebeljublje žale se svojoj suputnici, duši, u sljedećem tragikomičnom odlomku. Duša progovara sebeljublju:
Ipak znadem kako na ovome svijetu
nema hrane koja bi se svidjela i tebi i meni.
Nebo, gdje je za me hrana,
ostavismo daleko iza sebe.
Hoću li ikada pronaći put natrag?
Onaj dan kada se zadovoljismo
svjetovnim užitcima,
Bog nam je zatvorio vrata,
prepustivši nas na milost i nemilost strastima.
Zbunjeni i gotovo očajni, obraćamo mu se sada
radi onoga što od njega možemo dobiti,
a ne iz čiste ljubavi, kako bi on to volio.
Kada promislim što sam izgubila slijedeći tebe,
gotovo očajavam.
Zaslužujem posve da me prezru Bog,
ti, pakao i svijet.
Slijedeći tebe, za kojega sam smatrala kako ćeš mi
pomoći u potrebama,
postadoh stvar ovoga svijeta.
Nikada nisam pronašla mir koji sam tražila,
posjedujući sve za čime sam čeznula na zemlji;
a tvoje su strasti i užitci samo povećali
moj nemir.
Svejedno, ustrajah u svojoj pomutnji,
nadajući se kako će svjetovna budućnost
utažiti moju čežnju.
Pristajući uz želje Tijela, pod
krinkom nužde -
pojma što vodi izravno k onome
nuždi prekomjerja -
u kratko se vrijeme zapletoh u grijeh.
Postadoh suha i teška, predmet ovoga svijeta.
Prigrlih strasti i hranu Tijela i Sebeljublja;
a ti, Sebeljublje,
tako me snažno veza uza se i Tijelo
te se gotovo uguših.
U mojoj sljepoći, kao jedino mi dobro osta
grizodušje, ali ne potraja dugo.
Nastavih se gubiti u stvarima koje mi
donošahu sram,
i dok sam se tako sve više i više udaljavala od Boga,
jednako je tako rasla i moja nesreća.
Uzdisah od čežnje, ne znajući što tražim -
a to bijaše poticaj, slutnja Boga
koja mi po naravi pripadaše.
Bog, Sve Dobro, ne napušta
svojih stvorova.
Često im šalje znak, ili riječ,
koji će čovjeku - ako ih posluša - pomoći,
a ako ih odbije, bit će mu još gore.
Tako u svojoj nezahvalnosti produbih svoj grijeh,
uživajući u tome te štoviše hvaleći se.
Što više milosti primah,
to sljeplja i očajnija bivah.
Da mi Bog nije došao u pomoć, bila bih propala.
Jadne li mene, tko li će me spasiti doli Bog jedini?
I tako je Bog prosvijetlio Dušu, nakon što joj je dopustio izgubiti se u uzaludnoj potrazi. Duša je shvatila svoje zablude, pogibli u koje je bila zapala, a iz kojih ju je osloboditi mogao jedino Bog. Posve svjesna u tome trenutku duhovne i tjelesne smrti koja ju je čekala te činjenice kako je postala nalik na životinju koja se dragovoljno dade voditi na klanje, Duša je bila obuzeta strahom. Obraćajući se Bogu najbolje što je znala, rekla je: "Daj mi, Gospodine, ugledati svjetlost, kako bih mogla izbjeći zamke neprijatelja."
Ova se borba može nastaviti mjesecima i godinama. Proizvoljno sam to iskustvo nazvao "prvom tamom" (umjesto prvom tamnom noći). Ovaj je potonji izraz ponešto proslavljen djelima svetoga Ivana od Križa. On se tim pojmom služi kako bi opisao iskustvo koje slijedi kasnije na duhovnome putovanju, na kraju puta prosvjetljenja. Da bismo izbjegli pomutnju, ovo ću iskustvo o kojem trenutačno raspravljamo nazvati prvom tamom. Kako proizlazi iz Dijaloga svete Katarine, ono nastupa na kraju puta pročišćenja.
p. Benedict J. Groeschel, "Psihologija duhovnog razvoja"
nedjelja, 09.08.2009.
Sv. Terezija Benedikta od Križa (Edith Stein)
O moj Bože, ispuni moju dušu svetom radošću, hrabrošću i jakošću da ti služim. Ražari svoju ljubav u meni i koračaj sa mnom ovaj komad puta koji je preda mnom. Ne vidim toliko daleko naprijed, ali kad stignem tamo gdje se sada zatvara horizont, novi predio će se otvoriti preda mnom i ja ću ga prihvatiti u miru.
subota, 08.08.2009.
O istočnom (izvornom) grijehu
Slijedeći svetog Pavla, Crkva je oduvijek naučavala da golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je »duševna smrt«. Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnog grijeha.
Katekizam postavlja i bitno pitanje o prenošenju posljedica Adamova grijeha za čovječanstvo (Peccatum originale originatum) riječima: »Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka?« I teološki jasno odgovara: »Cio je ljudski rod u Adamu 'kao jedno tijelo jednog čovjeka' (Toma Akvinski). Tim 'jedinstvom ljudskoga roda' svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnog grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku, Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva 'grijehom na analogan način', to je grijeh 'naslijeđen', a ne 'počinjen', to je stanje, a ne čin.« Zato se djeca rađaju u nužnosti stanja, ne u slobodi vlastitog čina koji još nisu kadri učiniti.
Razumljivo je stoga: »Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva 'požuda'). Krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.«
Otkupljenje i prenošenje posljedica prvog grijeha. Sotona je Adamovim grijehom zadobio stanovitu vlast nad čovjekom koji mu »robuje« (Heb 2,14), iako i dalje ostaje slobodan. »Ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala« (KKC 407). S time u vezi dobro je uočiti Ivanov izraz »grijeh svijeta« (Iv 1,29). Izraz označuje negativan utjecaj i zavodljivost ambijenta, grešna stanja manjih i većih zajednica, društvenih grešnih struktura, što su sve i uvijek plod osobnih čovjekovih grijeha. »To dramatično stanje svijeta koji 'leži sav pod vlašću Zloga' (1 Iv 5,19) čini od ljudskog života borbu. Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela već od početka svijeta, a trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo« (GS 13). (...)
Ali zašto Bog nije spriječio da prvi čovjek sagriješi? Sveti Lav Veliki odgovara: »Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koja nam je demonska zavist otela.« A sveti Toma Akvinski: »Ništa se ne protivi činjenici da je ljudska narav bila određena za uzvišeniju svrhu nakon grijeha. Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro.« Odatle riječ svetoga Pavla: »Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost« (Rim 5,20). I pjesma Exultet: »O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja!«
p. Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
petak, 07.08.2009.
Posljedice grijeha
Transcendentni odnos prema Bogu, a koji nadilazi ljudska shvaćanja, osoba koja ga je svojevoljno smrtnim grijehom srušila nije ga u stanju više povratiti svjetlom razuma, slobodnom voljom i ostalim naravnim sposobnostima. Bez milosti, izgubljene preobrazbe u novog čovjeka po sakramentu krštenja u Krista, sam bez milosne Božje prisutnosti u sebi, bez nadnaravne pomoći Duha Svetoga, u stanju grijeha, doduše, on i dalje ostaje uzdignut u vrhunaravno, ali u njemu više ne živi jer je srce grijehom ispražnjeno. Iskustvo mu je slično okovanu zatočeniku, teško paraliziranu bolesniku, osamljenu bjeguncu iz očinske kuće.
Kršćani koji imaju iskustvo da su u grijehu nisu više gorljivi kršćani, sud im je zamagljen, ne mogu autentično svjedočiti ni prenositi Krista drugima. Po njima je Crkva »grešnica« i »prostitutka«, nesposobna oduševljeno naviještati Kristovu poruku, vedro evangelizirati, prikupljati nove obraćenike, osvajati srca mladih čistoćom i ljubavlju jer čistoće srca, ljubavi (caritas) Kristove i Duha Svetoga više nema. Životni je put otežan, zadaci se s mukom tegle, plodova nema. Ništa milosnoga Božjeg čovjek u grijehu ne može »podijeliti« s drugima jer je milost proigrao: »Nemo dat quod non habet - Nitko ne može dati ono što nema«, točno rekoše mudraci.
Po drugoj strani, njegovo je vječno spasenje u ozbiljnoj opasnosti jer je na sebedarnu Božju ljubav odgovorio s »ne«; svojevoljno ju je otklonio. Time je otklonio i sebe samoga od sebe samoga, odvratio se od svoga temeljnog poziva na ljubav i da bude ljubljen, jer isti poziv nije moguće ostvariti samo s ljudskom-građanskom ljubavlju (amor), lišen vrhunaravne ljubavi Duha Svetoga (caritas). Kršćaninu-grešniku, ako iole još misli, mora biti bjelodano da je stupio na put pogubljenja, odakle sama sebe ne može spasiti. Ako sa svojim vječnim spasenjem načelno još nije obračunao, neka dalje ne manipulira jer »ne zna ni dana ni časa« kada će Gospodar doći. On još uvijek ima šansu da kao rasipni sin - povratnik dopusti milosrdnom Ocu da ga zagrli i natrag primi. (...)
Strašno je to iskustvo grijeha, krivnje i kazne! Neka nitko ne misli: »učinio sam grijeh, smrtni grijeh... i dobri Bog mi je oprostio« i da je time sve završeno. Vječnu kaznu je dobri Bog tvojim kajanjem i sakramentalnim odrješenjem izbrisao, ali vremenite kazne ostaju i treba ih ispaštati. Tako svako iskustvo grijeha ima dva realna dijela: iskustvo samog čina i iskustvo posljedica čina koje slijede, nakon kojih ispaštanje može trajati čitav život, i ondje - u čistilištu.
p. Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
četvrtak, 06.08.2009.
vlč. Zlatko Sudac o ispovijedi
Od sebe počni! Evo vam prilike za to – počni od sebe i dođi na ispovijed. Taj posao ne mogu učiniti ja za tebe, nego ćeš morat sam od svoje zadnje iskrene ispovijedi, lijepo bih molio. Jer ljudi se uopće ne znaju ispovijedat’ – dođu pa govore što nisu sagriješili ili mi dođu pa mi kažu da nisu grješni… Još da ih i pohvalim!? Šta si doš’o onda? Odi kući. Tebi ne treba ispovijed! Kao, ako nemam grijeha onda sam svet. Ma nemoj! Najveći sveci su bili i otkrivali najveće prljavštine u sebi – što si bliže Bogu to imaš više grijeha! Kako, pitaš se? Pa tako. Ako uzmeš stakalce pa ga primakneš svjetlu vijeće vidjet ćeš da je malo prljavo, primakni ga električnoj žarulji pa ćeš vidjeti koliko je prljavo, primakni ga suncu čovječe! Što ti je duša bliže Bogu to ćeš više blata na staklu svoje duše vidjet! Oni koji tvrde da nemaju grijeha ti su daleko od Boga. Oni uzvišeno misle o sebi. Itekako imamo blata – ja prvi, a onda svi redom, svi. I pitam se – a sjećaš li se koliko i kada si se istinski i iskreno zadnji put ispovjedio? Uvijek znamo odbiti, uvećat ili prešutjet ili po klišeju sad je Božić pa udri na ispovijed ili je Uskrs pa ‘ajmo, idu svi idem i ja. I onda govorimo gluposti. Nisu to ispovjedi. Nekad mi bude mučno u ispovjedaonici kad slušam takve ispovjedi. Mučno. Čega se sramiš? Mene? Ja ću, da, zapamtit od tisuće vaših bedastoća, ja ću baš tebe zapamtit… Ma ne dolaziš ti radi mene. I sasvim je svejedno kod koga se svećenika ispovijedate. To je radi tvoga srca, radi tvoga spasenja. Bog je tu. Bogu dolaziš a ne meni. Da li ti uopće vjeruješ u to? Danas je sakrament ispovijedi u strašnoj krizi. U strašnoj krizi. Na zapadu gotovo da ga i nema. Zlo, zlo se danas uvuklo i uvlači se na mala vrata i u našu Crkvu. Zato vam lijepo govorim i molim vas u ime Božje, u ime Isusa Krista – ne propuštaj ovo priliku. Ne propuštaj! Ispovijed nije duhovni razgovor i to vam moram reć’. Neki mi dođu pa onda od Adama i Eve, Markove konake… Ispovijed nije duhovni razgovor! Ispovijed je – dođeš i kažeš svoje grijehe: to, to, to, to i to objektivno i jasno, bez uveličavanja i umanjivanja svoje grijehe. Svećenik te tada nešto pita, ne radi njega, jer njega zanima, radi tvoga dobra daje određeni savjet. Pokaješ se, odrješenje i ideš doma. To je sakrament ispovjedi.
sa duhovne obnove održane 2000. godine na Rabu
utorak, 04.08.2009.
Sv. Ivan Marija Vianney
Molitva je uzdignuće našeg srca k Bogu. Braćo moja, recimo bolje, molitva je slatki razgovor djeteta sa svojim Ocem, podanika sa svojim kraljem, sluge sa svojim gospodarom, prijatelja sa svojim prijateljem, povjeravajući mu svoje brige i muke. Da vam još bolje izrazim tu sreću, molitelj je siromašno stvorenje koje Bog prima u svoje ruke da ga obaspe svakim svojim blagoslovom. Što bih vam još rekao, moja braćo? U molitvi se sjedinjuje sve što je najjadnije sa svim što je najveće, najmoćnije, najsavršenije u svakom pogledu. Zar nam treba još nešto dodavati da osjetimo sreću molitve i potrebu molitve? Braćo moja, vi vidite da nam je molitva bezuvjetno potrebna, ako se želimo svidjeti Bogu i postići spasenje. Ne možemo naći sreće na zemlji bez ljubavi prema Bogu. Ne možemo Ga ljubiti bez molitve.
Poznato je kako se sotona boji onoga koji moli, jer ga gleda povezana s Bogom. I čini sve da nas spriječi u molitvi. Kad sotona želi upropastiti neku osobu, počinje joj isticati odvratnost prema molitvi.
Da, braćo moja, čim napustimo molitvu trčimo velikim koracima prema paklu. Nikad nećemo stići k dobrom Bogu ako se ne prihvatimo molitve. Da, braćo moja, dobro obavljenom molitvom zapovijedamo Nebu i zemlji, i sve će nam se pokoravati.
Nikad ne zaboravite da nam Bog svakog jutra priprema potrebne milosti da sveto provedemo dan, jer On znade sve prigode u kojima bi mogli sagriješiti, sve napasti koje sotona sprema. Ako molite na koljenima, dat će vam Bog sve milosti koje su vam potrebne da ne podlegnete napastima. Zato sotona sve čini da zanemarite molitvu, jer on znade, ako vas je dobio na početku dana, siguran je za sve ostalo... Nemojte govoriti da nemate vremena za molitvu... Nemojte se varati!
(iz knjige "Sveti župnik Arški", J.-M. de Reville)
ponedjeljak, 03.08.2009.
Privuci nas k sebi
Gospodine Isuse Kriste, mnogo je toga što bi nas natrag vuklo: pusti poslovi, isprazna zadovoljstva, brige za bezvrijedno; mnogo je toga što bi nas u malodušje vratilo: ponos koji se odveć boji da bi prihvatio pomoć, kukavna bojažljivost koja se povlači sve do u svoju propast, strah grijeha koji bježi od čistoće svetog, kao što bolest bježi od lijeka. Ali ti si ipak najjači - utoliko nas jače privuci k sebi. Mi te nazivamo spasiteljem i osloboditeljem, ti si došao na zemlju osloboditi nas svih okova kojima smo okovani, ili u koje smo sami sebe okovali, i blaženim učiniti oslobođene. To je djelo koje si izvršio i koje ćeš izvršavati sve do kraja vremena; kako si obećao - kad budeš uzdignut sa zemlje, sve ćeš privući k sebi.
S. Kierkegaard, "Vježbanje u kršćanstvu"
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku