Tko završi čitanje knjige Ribnjak Siloam, gdje Dino Segre, vrlo poznat po pseudonimu Pitigrilli (Torino, 1893.-1975.), pripovijeda kako je i gdje došlo do njegova susreta s Bogom, iz dna duše mora priznati: Bože, zaista si dobar s onima koji te traže! Pitigrilli je godinama tražio. I našao je. Nakon toga povlači iz optjecaja zadnje primjerke svojih knjiga: Kokain, Povreda stida, Pojas čistoće i drugih.
Kada govori o svome obraćenju, svjestan je da govori o stvarima koje ga nadilaze, o kojima može samo tepati.
Otac mu je bio bezbožac. Od njega je toliko puta čuo: Boga nema, Isus je isto što i Garibaldi, religije su puka trgovina, a svećenici komični lakrdijaši.
Kao mladić mučio se pitanjem zla u svijetu. Nezadovoljan odgovorima propovjednika reče: »Ne, vjera ne uvjerava!« I dao se na čitanje Voltairea, Renana, Maxa Nordaua. Ali ta poplava riječi, kako će kasnije priznati, nije uspjela isprati otrov koji su mu uštrcali filozofi Volney, Haeckel, Buchner i Spencer. Pitao se zašto oni koje je zamolio da ga srede nisu rabili zamamne, opojne i halucinantne riječi Anatola Francea ili Salomona Reinacha. Katolički svećenici govorili su prejednostavno. Nisu ga mogli zanijeti. Pitigrilli je tražio, ali na mutnim i zagađenim izvorima. Bio je prepun tašta nadimanja i oholosti, kako će se kasnije optužiti. Nije tražio ponizno. Zanosio ga je govor »mudrosti ovoga svijeta«. U dvadesetoj godini »bio sam i ja sin svijeta, sin tame i sijač zabluda... Da sam primio drukčiji odgoj«, melankolično izjavljuje, »bio bih sačuvan od svojih zastranjenja«.
Tako zaveden, pisao je knjigu za knjigom. Mladež ih je gutala. Neke su prevedene čak na šesnaest jezika. Kasnije će ovako ocijeniti svoje djelo: »Usvojio sam formule sinova tame koji su me zaveli, i publika me je slijedila... Ja sam jednostavno opisivao pokvareno društvo.« Međutim je upao u teozofističke krugove, u magiju i u spiritizam. Vrlo su ga zanimali razni gurui - posjetitelji iz Indije i njihovo učenje. Zatrovao se okultizmom Schopenhauera i Swedenborga. Zanimale su ga radiestezija i pendolizam, što će kasnije nazvati, možda preoštro, »posljednjim stupnjem gluposti i degradacije«.
Nevjerojatno, ali istinito. Do Boga dolazi posve apsurdnim načinom. Ondje gdje drugi Boga gube, on ga nalazi. Naišao je na neku neobičnu ženu - spiritističkoga medija - koja bi prije zazivanja duhova molila Boga da smije dozvati mrtve. Pošao je na jednu njezinu seansu. Bilo je više prisutnih, ali ona nije nikoga poznavala. O njemu je mislila da je neki komičar. Pitigrilli opisuje sve točno: »Sjela je za stol pred bijelim listovima papira s nekoliko olovaka. Nakon nadahnute molitve da smije stupiti u vezu s mrtvima zapala je u trans i počela pisati neke općenite fraze, kojih se ne sjećam, ali njihov mi se sadržaj učinio otprilike jednak onome što sam ga slušao i čitao tijekom dvadeset godina na svim seansama. Zato sam se udaljio od stola misleći: obične brbljarije. No jedva sam imao vremena da u sebi zaključim: jedno razočaranje više, kada onaj koji je iza medijevih leđa pratio pisanje pročita naglas: 'Posebno se obraćam tebi.' Zatim pročita moje ime i niz savjeta, opomena, predbacivanja, detaljnih opisa moje osobe, podulje aluzije na osobe iz jednoga moga zaboravljenog romana u kojemu sam bio opisao sama sebe, zatim na prizore iz moga života poznate samo meni. Upravio sam precizna pitanja i dobio točne odgovore. Nastavila je ozbiljno opisujući moje krize, nišaneći na moje mogućnosti, udarajući teškim izrazima na moja zastranjenja.«
Pitigrilli je pogođen do dna srca. Ne vjeruje sam sebi. Obilazi i pita druge medije i, začudo, svi su se gotovo navlas slagali. To je nešto posve novo. Tako što nije još nikada doživio na spiritističkim sjednicama. Nije li to ipak podvala? Ali kako je rastumačiti? Nije li đavolski pothvat? Možda, ali je proturječno »da ti duhovi potiču na molitvu, na ćudorednu dobrotu, na pravednost, na čuvanje od zavođenja zla duha, na služenje mise za pokoj mrtvih, na budnost od nepripravne smrti... ili da se ne dogodi smrt bez Božje milosti«. Kako to protumačiti?
U svojim Ispovijestima pod naslovom Ribnjak Siloam reći će: »Ako sam bio upao i u najteže zablude..., teolozi će mi oprostiti, Crkva će me opomenuti, a Bog će me odriješiti... Stari moji prigovori raspršili su se poput magle na suncu... U dan kada sam uzvjerovao u Boga, moje se umovanje srušilo bez boli samo od sebe kao da nikada nisam drukčije ni mislio. Shvatio sam da knjige matematike i fizike nisu drugo doli prijenos božanske mudrosti u brojke, a fizički zakoni da su od vijeka do vijeka skladno i nepromjenjivo izvođenje Njegove Volje, koja je bila savršena već onda kada je u fiat lux - neka bude svjetlo, svemir dobio život.«
Pitigrilli vjernik? Prijatelji su mu se smijali. Kolega Mario Mariani u jednome članku piše: »Katolik Pitigrilli za mene je do sada najlažnija ličnost koju je Pitigrilli ikada izmislio.« Ali obraćenje je bilo iskreno, temeljito i nepokolebljivo, iako sam priznaje da nije u sebi još sve nadvladao, da se u njemu još uvijek podižu uragani pobune. »Shvatio sam da se istina ne nalazi u crnilu knjiga, nego u našoj duši, i da se do najuzvišenije Objave može doći polazeći od najjednostavnijih i bezbojnih riječi, samo ako smo primili dar prihvaćanja.« Navodi skromne riječi biskupa iz Lugana, Angela Jelaminija, koji mu reče: »Molite se Gospi, ona je tako dobra!«
»U drugo doba«, priznaje obraćenik, »ove dvije fraze ne bi imale nikakva učinka. Odonda se molim Gospi i iskusio sam njezin čudesan zagovor.«
Zanimljivo je kako pravo kajanje, skrušenost, istinsko obraćenje čini čovjeka malenim i jednostavnim. Taj naduveni pisac, teški i mnogostruki zavoditelj mladeži, sada moli krunicu, obavlja prve petke. Muči ga još uvijek ljudski obzir pa na izrugivanje svoga bivšeg kolege jetko odgovara spisom Čudesna avantura: »Da, Mariani, ja vjerujem u Boga, vjerujem u prekogrobni život duše, vjerujem u moć molitve, vjerujem u zajedništvo svetih, a do tih uvjerenja nisam došao kako ti u elementarnu siromaštvu svoje mašte zamišljaš. Kada ispovjedim kako sam to postigao, vidjet ćeš da nije išlo tako kako ti to govoriš.« Naime, Pitigrillijeve Ispovijesti i Ribnjak Siloam nisu još bile objelodanjene.
Slično drugim obraćenicima, i Pitigrilli kaže: »Prije moje krize govorio sam sebi: kada bi se jednoga dana dogodilo da uzvjerujem, ne bih mogao više živjeti svakidašnji život sa svojim malim zadjevicama, intrigama, zapletajima. U dan kada bih uzvjerovao, govorio sam, povukao bih se u neku pustinju da samo na Boga mislim jer ta misao ne može ostaviti mjesta više nikakvoj drugoj misli. U svojoj neurednoj želji da uzvjerujem pitao sam se da li oni koji kažu da vjeruju zaista vjeruju. Kako mogu, pitao sam sebe, biti prožet jednom tako silnom istinom, a ipak čitati novine, birati sebi kravatu, zanimati se za nogometne utakmice? Danas razumijem da je sve to moguće i onome koji intenzivno vjeruje u Boga. A moje protivljenje onome što nije savršeno ostatak je moje stare nostalgije za savršenstvom.«
Tako je u svojoj knjizi Ribnjak Siloam i Pitigrilli mogao reći sa slijepcem od rođenja kome Isus kalom pomaza oči i posla ga da se opere u ribnjaku Siloamu: »Odoh, dakle, oprah se i progledah« (Iv 9,10). Eto, i u Pitigrillijevu, kao i svakome pravom obraćenju, psihološki opažamo dva vidika: osjećaj konflikta ili krize što razdire čovjeka - a može potrajati i godinama - te neodoljivu žeđu za sjedinjenjem s Bogom. S druge strane, Bog stpljivo čeka svaku ljudsku osobu - »neće smrti grešnika« - na samo njemu poznatoj i od vijeka određenoj točci vremena i prostora da ga privede svome Srcu i da ga spasi.
p. Ivan Fuček, "Bogoštovlje i molitva"
Post je objavljen 18.08.2009. u 00:15 sati.