Autentična kršćanska duhovnost ne počinje s hladnom proračunatom odrednicom da se postiže vrlina za vrlinom kao što športaš postiže medalju za medaljom, nego s punokrvnom težnjom da se olakša ulazak onoj istoj ljubavi koja je ispunila Isusa i u naš život. Kada taj duh koji je posjedovao njegove misli, riječi i djela počne i nas posjedovati, tada će duhovni život početi rasti u iskrenosti a taj će isti duh postepeno postajati i princip svega što govorimo i što jesmo."
"No kako ćemo pokrenuti taj proces?" zapitao sam iznenada, "gdje i kako da počnemo?" Bio sam poput malog dječaka koji je sve zaključao i spreman je poći, a Peter je bio zaposlen nadolijevanjem ulja na vatru koju je zapalio u meni prošlog dana.
"Trebamo početi tako", nastavio je Peter, "što ćemo moliti da postanemo sposobni potpunije se ostvariti, jer mi smo potpuno nesposobni održavati čak i neku polovičnu istinu i trajne kršćanske vrline bez Kristove ljubavi. Sve dok nas ne preoblikuje Kristov duh, sve dok nas ne podupre i ne ojača njegova ljubav, ponavljat će nam se moralni padovi, naš će se duhovni život jednostavno urušavati."
Peter se iznenada zaustavio, nagnuo je glavu na jednu stranu, upro svoj pogled u jednu točku, naborao obrve, izgledalo je kao da pokušava dozvati nešto iz prošlosti.
"Jeste li možda sreli Anitu?" zapitao je.
"Ne", odgovorio sam isti čas bez razmišljanja jer nikad nisam poznavao nekoga s tim imenom.
"Samo pitam", nastavio je, "jer ona je pred pet godina došla ovamo i ostala ovdje šest mjeseci. Samo sam pomislio da ste možda, kad ste bili ovdje, negdje naletjeli na nju.
Ona nije tajila činjenicu da je bila alkoholičarka, premda je bila 'suha' već pet mjeseci. Imala je samo dvadeset šest godina kad sam je sreo, ali je u periodu od pet godina prošla patnje dovoljno za jedan cijeli život. Iza sebe je imala dva braka i život je u njoj posijao smjesu sjemenki obamrlosti i degeneracije. Bilo bi predugo ići u tu cijelu dugačku priču, no vjerujte mi, ako bi ikada itko pokušao napraviti film o njenom životu, čak i suvremeni film, cenzura bi ga dobro škarama izrezala prije nego što bi ga propustila u kinodvorane.
Na kraju se raspala od napetosti pa je u ruke uzela bocu. Popila bi po dvije do tri boce viskija dnevno. U krajnjem očajanju otišla je do mjesnog župnika u Glasgowu, no ni on joj nije mogao mnogo pomoći, bila je otišla predaleko. Jednom prilikom on ju je poveo do društva 'Anonimnih alkoholičara' u središtu grada, no ni oni joj nisu mogli pomoći i više nije otišla ponovno k njima. Na kraju je, u svojoj pomutnji, počela ucjenjivati svećenika da će otići na policiju i prijaviti ga zbog seksualnog zlostavljanja ako joj ne da piće. Izgleda da joj je to bila posljednja kap. Rođena je i odgojene u pravoj irskoj kući i čini se da ju je to što je učinila jednom svećeniku snažno udarilo. Shvatila je kako se nisko spustila. Razbila je sve boce koje su joj ležale na dohvatu ruke i počela vapiti za pomoć Anonimnim alkoholičarima.
Voditelj centra došao ju je obići dok se oporavljala ovdje na otoku. On mi je pričao kako ne postoji ništa da se nekome pruži pomoć tako dugo, dok stvari ne postanu jako loše, dok se ne stigne na dno i dok oni sami sebi ne priznaju da su alkoholičari i da su potpuno bespomoćni. Rekao mi je, kako je najgori dio njegova posla dok bespomoćno čeka i promatra osobu kako tone prema dnu.
Dao mi je i letak koji je sadržavao dvanaest koraka koje prolazi svaki alkoholičar. Ne sjećam se sviju, ali tri prva su mi ostala čvrsto u pameti.
Broj jedan: moraju prihvatiti da su bespomoćni, da si sami ne mogu pomoći i da je njihov život postao nemoguć. Broj dva: moraju početi vjerovati da postoji snaga veća od njihove koja će im pomoći da ostvare svoje ozdravljenje. I broj tri: moraju svoje živote okrenuti prema Bogu 'kao da ga razumiju'. Koliko se još mogu sjetiti, svi ostali koraci su samo povećavali i naglašavali potrebu gledanja iskreno i pošteno na svoje prošle grijehe pokušavajući prekinuti s onima koji su ih do toga doveli i uzrokovali im tako mnogo patnje.
U to me je vrijeme to veoma potreslo jer Anitina poteškoća, kao i poteškoće svih alkoholičara, je samo dramatično uveličana slika sviju nas. Činjenica, što naše opasno loše stanje nije tako snažno vidljivo, je sumnjiv blagoslov. Kad ga ne bi bilo, to bi nas u najmanju ruku natjeralo da se bez predugog zadržavanja osvrnemo i da se pogledamo ogoljeni od svih laži i uobrazilje, da se suočimo s tvrdom realnošću. Tada bi možda stigli i do trenutka odluke kako na neki kukavički način možemo sve izbjeći odabirući život površnosti, jedva preživljavajući na površini čovječjeg iskustva.
Tamo više nema novog početka, nema obnove života bilo kao pojedinac, bilo u skupini ili zajednici, tako dugo dok ne budemo sposobni vidjeti i prihvatiti svoju vlastitu nedostatnost i prošle pogreške. Jednom kad to počnemo uočavati, kad iskusimo i prihvatimo slabost, tek tada ćemo početi cijeniti fundamentalni zakon duhovnog života; točnije, naučit ćemo da ne možemo načiniti ni jedan korak naprijed bez Boga, ni jedan jedini. Evanđelje ne kaže: 'bez mene nećete biti sposobni doći daleko', nego kaže 'bez mene nećete stići nikuda, bez mene nema ničega!'"
Peter je naglasio posljednju riječ - ničega - zamahujući svojim rukama ispred svog tijela s dlanovima ispruženim i paralelnim sa zemljom zemlji kako bi s tom određenom gestom prikazao znak konačnosti. Nije se zaustavio u izlaganju, pustio je da ta točka potone a on je smjesta nastavio čim je uhvatio dah.
"U stvari......", rekao je, "budimo pošteni. Mi to jednostavno ne vjerujemo, osim kao puki akademski teološki izričaj koji upravo užasno poništavamo u svom svakodnevnom životu. U praksi se do iscrpljenja tučemo spužvom po prsima, a onda propadnemo pred televizorom.
Vidite, kad bismo mi to stvarno vjerovali, mi bismo vapili tražeći Božju pomoć, mi bismo odlazili k njemu, mi bismo našli vremena da mu se otvorimo tražeći pomoć, mi bismo sigurno oslobodili u svojim životima dio svog vremena za molitvu. Kad čovjek u svom dnevnom ritmu pronađe mjesto i vrijeme za molitvu, to je praktično znak da je iskreno prihvatio svoju vlastitu slabost, znak njegova potpunog povjerenja u Božju snagu koju je u punoj snazi našao u svojoj slabosti."
David Torkington, "Pustinjak"
Post je objavljen 26.08.2009. u 08:45 sati.