Veritatis splendor https://blog.dnevnik.hr/timotej
petak, 26.06.2009.
O krivnji i kajanju
Što je, dakle, krivnja? Krivnja se odnosi na onaj vidik grijeha koji u nutrini grešnikove savjesti ostaje kao posljedica grešnog čina: to je »izvršeni grijeh«, »habitulni grijeh«, »grijeh u trajanju«. Drugim riječima, sam grešni čin (ontološki ili, jasnije, objektivni moment grijeha) dinamički u savjesti (= u srcu) pogađa samog počinitelja. I on zbog toga - ako je iole iskren - zna, osjeća, doživljava svoju moralnu krivnju koju izražava riječima: »peccavi - sagriješio sam« (subjektivni moment grijeha).
Drugim riječima, krivnja je upravo to novo konkretno stanje što se nakon grijeha u nutarnjoj muci, grižnji savjesti, odbačenosti od Boga... dalje potajno i u skrivenosti živi, sve do onog trenutka kad milosrdni Bog u svojoj ljubavi ponovno ne pomiri osobu sa sobom. Grešnik sam sebi ne može povratiti prijašnje stanje, ni itko od ljudi. Ali to ne može učiniti ni Bog ako se »izgubljeni sin« ne vrati na prag očinske kuće i ne pokuca da uđe. Dakako, taj »grijeh u trajanju« jest jedan od onih plodova grijeha koji mu oduzeše spokoj i zagorčiše život grešnika. On može kamuflirati, izvana pokazivati normalu, ali unutra nosi ruševine: posvetne milosti više nema, Božje ljubavi nema, mogućnosti vječnog blaženstva nema, nad njim visi Damoklov mač prijetnje »vječne smrti u paklu« (KKC 1861), ako ne dopusti Očevoj ljubavi da ga ponovno zagrli.
Osjećaj (doživljaj) krivnje. Mi smo ga već načeli. Osjećaj krivnje nije grešan čin, ni krivnja sama, nego iskustvo (doživljaj) krivnje: »...Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače... I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Gospodinom, Bogom... Gospodin, Bog, zovne čovjeka: 'Gdje si?' - reče mu. On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go pa se sakrih.' Nato mu reče: 'Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?' Čovjek odgovori: 'Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.' Gospodin, Bog, reče ženi: 'Sto si to učinila?' 'Zmija me prevarila pa sam jela', odgovori žena'« (Post 3,8-13).
Tipično ne samo za prvi par, nego za svakoga od nas nakon teška pada. Elemente osjećaja krivnje smo taknuli: »otvoriše im se oči, upoznaše da su goli«. Njihovo se stanje negativno produbljuje: »naprave sebi pregače«, »sakriju se«, »pobojah se«, »žena mi je dala«, »zmija me prevarila«.
1) Ovdje se radi o »teološki zdravom osjećaju krivnje« koji ne samo očituje svijest grijeha pred Bogom - u strahu od kazne, u bježanju (i od sebe i od Boga i od ljudi), nego i priznanju svoje negativne slobodne odluke jer grešnik prihvaća pred Bogom vlastitu odgovornost. Istina, on se pokušava ispričavati: »žena mi je dala«, »zmija me prevarila«, čime ipak ne niječe svoj slobodan pristanak na grijeh.
U tom kontekstu pomislimo na današnjega krštena grešnika: bježi od Boga, nerijetko i od ljudi, zatvara se u sama sebe, više se ne moli, Božja riječ ga prekorava, nema inicijative, nema žara, hini dobro raspoloženje, traži isprike u sloganima... Raskoljnikov, glavni junak romana Zločin i kazna Dostojevskoga, ubojstvom one nedužne starice izgubio je svu ljudskost, sav spokoj, sve normalno, a strašna grižnja savjesti ga po tisućiti put pita: »Kako si to mogao učiniti? Zašto...« I ona mlada intelektualka koju sam slušao na međunarodnom kongresu o obitelji u Londonu 1991., kad je kroz suze govorila o svome pobačaju iz prve godine sveučilišnih studija: »Htjela sam sakriti svoj grijeh. Ubila sam svoje dijete! Strašno je to...«
2) Postoji i »teološki nezdrav osjećaj krivnje« ukoliko je nerazuman. Ali kako rasuditi između teološki »zdrava i nezdrava osjećaja«? Nije jednostavno. Ipak, postoje neki kriteriji raspoznavanja: ako je »pretjeran« i nakon ozbiljna obraćenja i ozbiljne pokore, ako je popraćen patološkim učincima (trajna nesanica, nepravilno reagiranje u pravilnim okolnostima...), ako nastaje bez grijeha i krivnje; kad nastaje zbog neuspjeha, poniženja, frustracije, bolesti... Kao onaj koji trideset godina nakon očeve smrti još uvijek plače kad se sjeti daje onom zgodom ocu izgovorio nekoliko pogrdnih riječi...
3) Susreli smo se i sa »zdravim psihološkim osjećajem krivnje« kad se on živi i podnosi u »psihološki otvorenu sustavu«, kako kažu, tj. u altruizmu i zauzimanju za drugoga. Nakon pomanjkanja prema njemu, gravitacijska točka nisam »ja«, zatvaranjem u sebe, stavljanjem drugoga na optuženičku klupu i izricanjem teških objeda i osuda, nego u zaboravu na sebe, a okrenutosti prema njegovu »ti«, nastojim ga razumjeti, opravdati, prijeći preko uvrede ili nesporazuma kao da se ništa nije ni dogodilo: naši su odnosi kao i prije, pače pročišćeniji i čvršći. Nama kršćanima u konfliktnim slučajevima mora proraditi svijest o primjeni kreposti ljubavi: »Što bi uradio i kako bi se ponio Isus?« U svim slučajevima nastojala je tako postupati blažena Majka Terezija iz Kalkute.
4) Susreli smo se i s »nezdravim psihološkim osjećajem krivnje«, tj. s onim osobama koje ostaju i žive u svome »psihološki zatvorenu sustavu«, isključivo okrenute svome »ja«, osjećaju tjeskobe, straha, frustracije, nesigurnosti u sebe, pretjerano prekoravanje sebe i plakanje nad sobom što se to »meni moglo dogoditi«. Slično kao ono psihološko neplodno kajanje Jude u Pasionskoj igri u Oberamergau u Bavarskoj, kojoj sam prisustvovao jubilarne dvijetisućite godine. Neki će mi prizori ostati u pamćenju čitava života: tako Juda i Petar.
Dva primjera kajanja: naravno - nadnaravno. Juda je postavio Isusu zamku: »ili sada ili nikada«, mislio je. Isus neće dopustiti da ga uhvate. Učinit će čudo i izbaviti Izrael od rimskog jarma. Ali Juda se u računu prevario: »Kad Juda, njegov izdajica, vidje daje Isus osuđen, pokaja se«, tako nas izvješćuje Matej, »i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: 'Sagriješili predavši krv nedužnu!' Odgovoriše: 'Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!' i bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi« (Mt 27,3-5). Matej kaže: »Pokaja se.« Juda se prekorava, psihološki se kaje, ali ne dolazi do molitve, do vrhunaravnog kajanja, da bi uzdigao dušu Bogu i zamolio oproštenje koje bi sigurno dobio.
Petar, koji se i zakletvom odrekao Isusa, pošto se oglasio pijetao, »spomenu se riječi koju mu Isus reče: 'Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.' I izađe te gorko zaplaka« (Mt 26,74-75). A Ivan, gledajući iz prikrajka Petra kako se odriče Isusa, bio je potresen i brisao suze: »Dakle, i Petar?« Ali Petrovo kajanje razdiralo je srce. To je vrhunaravno kajanje. To je žarka molitva upravljena Gospodinu zalivena pokajničkim suzama. Sjetio sam se one legende koja kaže da je Petar kao papa u Rimu svake noći na glas pijetla ustajao i oplakivao svoj oprošteni grijeh. Rimljani su ga, navodno, čuli kako jeca.
U svakom slučaju, ta su dva kajanja tako tipična za razliku o kojoj govorimo: psihološki osjećaj krivnje - teološki doživljaj krivnje. Juda je o sebi zdvojio i nije uzdigao dušu Bogu; ostao je zatvoren u sebe. Petar se kao pokajnik vratio Bogu. Juda se vješa jer nije mogao podnijeti svoj neuspjeh i sramotu, proigrao je život, nije našao poniznosti da se vrati među kolege apostole. Petar, naprotiv, ponižen pred svojim kolegama, poučen gorkim iskustvom, počima iznova. I Uskrsli mu se javlja, Uskrs li ga potvrđuje kao »stijenu« Crkve, kao prvaka apostola, prvoga papu (Iv 21,15-23).
Eto, što znači razlika između prava i neprava kajanja, između vrhunaravnog i psihološkog osjećaja krivnje! Ali danas se govori i o novom obliku, o tzv. »egzistencijalnoj krivnji«. Protiv nje nastupaju psihologije, dubinska psihologija, psihoanaliza i psihoterapija. Sve one nastoje protumačiti taj osjećaj krivnje kao uvjetovan, kobno određen (»determiniran«) biološkim, psihičkim, društvenim i inim čimbenicima, koji je napokon posljedica atavizma, ambijenta i slično. Želi se na svaki način dokazati: čovjek u stvari nije grešan, nego je bolestan; treba ga ozdraviti od krivnje.
Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
ponedjeljak, 22.06.2009.
Dvije vrste grešnika
U osnovi postoje dvije skupine grešnika: oni koje se obično takvima drži - osobe koje kradu, koje čine zlo, koje se oslanjaju na bogatstva, osobe koje se prepuštaju tjelesnim strastima, koje se srde, piju, tuku, ubijaju... To su oni koje nalazimo na početku poglavlja, okupljene oko Krista, koji su se stisnuti uza nj da ga slušaju, možda da ga dotaknu ili da makar dotaknu rub njegove haljine. Oni su upoznali noć zla, samoću i duboko poniženje koje grijeh uzrokuje u čovjeku. Grešnici ove vrste često postanu iscrpljeni vlastitim grijehom, više ne podnose ni same sebe. Ako grijeh može biti privlačan, biti u grijehu guši. Griješi se jer se želi dobiti, pokazati, osjetiti nešto. No svaki put nakon grijeha srce je sve skučenije. Ponovno se upada u grijeh nadajući se, kao Eva, da ćemo prije ili poslije ubrati plod koji će nas učiniti sličnima Bogu. Očekujemo da će nam taj plod otvoriti oči da vidimo kao što vidi Bog, da budemo kao on. No svaki put se razočaramo; plod nije onaj pravi, nego otrov koji ostavlja gorak okus. Razumijemo tako zašto su upravo ove osobe okupljene oko Krista. Onaj tko je iskusio noć grijeha očekuje zoru kao što izgubljeni u pustinji očekuje vodu. A Krist je bio nazvan »prijateljem grešnika« (usp. Mt 11,19; Lk 7,34-35). On je prodirao u njihovu samoću, razbijao njihove duge noći, blagovao s njima i govorio da je upravo radi njih došao: radi bolesnih, ne radi zdravih.
Postoji i druga skupina grešnika: oni koji su uvjereni da nisu takvi, koji se drže pravednicima, koji ne osjećaju u srcu životnu potrebu za obraćenjem. To su osobe koje se osjećaju sređenima, koje su zagospodarile čak i Bogom, koje su ga svele na neku vrstu zakona, rituala, običaja. Držeći se zakona, živeći prema unaprijed određenom klišeju, vjeruju da su pravedne i drže se ovlaštenima suditi sve prema svojoj tobožnjoj savršenosti. To su osobe koje misle da su dobre, da su u zajedništvu sa svima, s Bogom također, ali u stvarnosti su apsolutno same, zatvorene u svoj način mišljenja i svoju narcisoidnu psihu. One misle da upravljaju Bogom svojom vrlinom. U stvarnosti su zakon prilagodile svojoj mani, zadovoljavanju vlastite volje, postajući tako kadre slijediti je; i tu svoju manu nazivaju vrlinom, štoviše religioznom vrlinom. Zapravo su od vlastite sebičnosti načinile idola s religioznom etiketom. Nema gore zatvorenosti u čovjeku od one lažne religioznosti, kad ide za vlastitom voljom uvjeren da slijedi Božju volju, kad obdržava zakon koji je sam načinio, ali u uvjerenju da ga je Bog dao, podupirući možda vlastito licemjerstvo razlozima prilagođavanja, racionalnim opravdanjima, utjecajnim prijateljstvima, čak i pobožnim mislima. To su osobe koje nalazimo na početku poglavlja i koje mrmljaju izdaleka, optužujući Krista da prima grešnike i blaguje s njima. Oni su ti kojima Krist upućuje tri prispodobe o milosrđu. Oni su upravo ti koje pastir ostavlja u pustinji da bi potražio izgubljenu ovcu.
Vidimo tako u prvim dvama redcima ocrtanu ljudsku stvarnost obilježenu grijehom. U ovim dvama pogledima na grijeh može se prepoznati svaki čovjek.
M.I. Rupnik, "Bacio mu se oko vrata - lectio divina prispodobe o milosrdnom ocu"
petak, 19.06.2009.
Presveto Srce Isusovo
Štovanje Srca Isusova nalazi se u središtu biblijske poruke. Pripada otajstvu svetoga trodnevlja. Stavlja pred nas živi prizor Kristove otvorene rane na boku, iz koje izviru krv i voda. To je biblijska ikona štovanja Srca Isusova u kršćanstvu. Sv. Bonaventura piše: Tjelesna rana ukazuje na duhovnu ranu (...). Kroz tu vidljivu ranu promatramo nevidljivu ranu ljubavi. Svaki pobožan čovjek koji uzima u ruke sliku Srca Isusova čuje blag poziv: Zagledaj se u moje ranjeno Srce okrunjeno trnovom krunom, koje plamti raspetom ljubavlju. U meditaciji ćemo razumjeti da je u tome otvorenom Srcu, koje neprestano krvari, skriven istodobno predmet i motiv ljubavi. Drugim riječima: Ljubav vapi za ljubavlju, a Žrtva poziva na žrtvu. Rađa se pitanje: zašto? Tko je ranio to Srce puno ljubavi? To smo učinili mi - svojim grijesima. Naši grijesi su žalosna stvarnost i velika nepravda. Oni su zamršeno silaženje s pravoga puta. Oni su kaos, koji udaljuje čovjeka od Boga i drugoga čovjeka. Upravo radi toga Isus je dopustio da mu Srce bude smrtno ranjeno, da popravi kaos stvoren ljudskim grijesima i da u svakome čovjeku stvori novo i čisto srce, odnosno da obnovi ljudsku savjest.
Isus Krist je dao zadovoljštinu za sve ljudske grijehe, dobrovoljno položivši svoj život kao žrtvu sve do smrti. Na taj način postao je za nas mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje. Kristov čin otkupljenja je najsavršenija i nesebična ljubav. Ljubav koja daje zadovoljštinu. Isus je, zastupajući nas, žrtvovao sama sebe. Primio je na sebe grijehe svega svijeta i svih nas. Učinio je to da nas opravda i da se zauzme za zločince. Isusova naknada za sve grješnike je preobilna. Kristovo otkupiteljsko trpljenje ima univerzalnu vrijednost jer je Božji Sin, a njegovu trpljenju radi Crkve i svijeta ništa ne nedostaje. Ipak, Krist nije samo Glava Crkve. On je Glava i Tijelo kojemu svi mi pripadamo i prema tome trebamo sudjelovati u patnjama svoga Spasitelja (H. Urs von Balthasar). Kristove patnje trebaju zračiti iz nas. To je razlog zbog kojega nas Krist poziva da prihvatimo njegov teret na sebe i učimo od njega požrtvovno nošenje križa. Pio XI je rekao: Neophodno je da svi ljudi daju zadovoljštinu Bogu za vlastite i tuđe grijehe, ali uvijek u zajedništvu s Isusom, vječnim i najsavršenijim Svećenikom. Po zadovoljštini sjedinjeni smo s našim Gospodinom u otkupljenju, a najbolji primjer je Presveta Djevica Marija koja nosi titulu Suotkupiteljice. Svatko je od nas pozvan da nosi udio u Kristovoj zadovoljštini. Pomireni s Bogom i braćom, u zajedništvu s Kristom, moći ćemo popraviti svoju prošlost i biti sposobni nanovo uvesti harmoniju, koja je grijehom narušena. Djelo otkupljenja je univerzalnoga: egzistencijalnoga i osobnog karaktera. Ono traži osoban angažman apostola i mučenika, odnosno na otajstven način sjedinjenje s Isusovom mukom. Drugim riječima, djelo otkupljenja traži sudjelovanje u Kristovoj zadovoljštini iz ljubavi. Sv. Pavao je ovu istinu proživljavao veoma duboko. Vjerovao je da su njegovi okovi i trpljenja udio u Kristovim patnjama - za Tijelo njegovo, koje je Crkva.
Tajna otkupljenja grijeha u biti ovisi o tome što sam Isus produljuje svoje trpljenje, kroz naše dragovoljno trpljenje. On sam trpi u nama za cijelu Crkvu. To je način na koji se izgrađuje Kristovo Mistično Tijelo. Zadovoljština je, dakle, središte povijesti spasenja. To je otajstvo Isusa Krista, koje se dovršava kroz vrijeme u Presvetoj euharistiji. Jer Euharistija nam omogućuje uvođenje harmonije u svijet. Ona je suradnja Boga i čovjeka. Onaj koji daje zadovoljštinu i uvodi harmoniju jest Isus koji djeluje po Duhu Svetomu, no, s druge strane, potreban je i ljudski čimbenik, odnosno potrebni su obraćenje i pokora (J. Leclerq). Tajna Mističnoga Tijela leži u tome što Kristova žrtva osposobljava njegove učenike da nadopunjaju nedostatke drugih ljudi. Time svi članovi imaju udio u zaslugama i molitvama drugih članova. U sjedinjenju s Gospodinovom žrtvom jedni kršćani mogu pomagati drugima. Čovjek koji ljubi Boga može ispravljati nedostatke nastale tuđim grijesima i propustima. Može drugima izmoliti potrebne milosti. Na toj ideji zastupanja utvrđena je kršćanska praksa. To je praksa zadovoljštine iz ljubavi. Sukladno s njom gorljivi kršćani čine pokoru za sebe i ostale grješnike, nadoknađuju Bogu posvemašnju nezahvalnost i ravnodušnost. Otajstvo otkupljenja grijeha je društvenoga karaktera, ono je dobrovoljna žrtva i dar. Zahvaljujući toj žrtvi, uronjenoj u Kristovu žrtvu, dopunja se ono što nedostaje Kristovoj muci. Ovi "nedostaci" su bolna iskustva kršćana, odnosno cijeloga Mističnog Tijela. To je neobično lijepa i pozitivna ideja koja se zasniva na solidarnosti i ljubavi prema Srcu Isusovu. Ljudski motiv ovoga djela je Kristova ljubav prema Bogu. Ova sposobnost je Božji dar čovjeku. Po Božjoj milosti kršćanska ljubav postaje uzvišenija i savršena. Postaje nadnaravnom ljubavlju zadovoljštine, razlivena na druge ljude.
Čovjek koji izgara ljubavlju zadovoljštine posebno je izabran i ljubljen od Boga te vođen Duhom Svetim. Njegova ljubav je uistinu sinovska, požrtvovna i nesebična. Primjer te ljubavi je sv. Pavao, koji piše iz tamnice: "Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas - i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama - za Tijelo njegovo, koje je Crkva." Božje Srce nam s radošću dopušta uključiti se u djelo otkupljenja. Božja je providnost označila svakome čovjeku određenu mjeru trpljenja radi naknade. Na taj način Bog nam je već unaprijed dao dioništvo u otajstvu spasenja svijeta. Prihvaćamo li taj Božji poziv? Svatko tko iskrena srca prihvaća ovaj providonosni Božji plan postaje alter Christus (drugi Krist). Život radi zadovoljštine za grijehe svijeta u biti je nasljedovanje trpećega Srca Isusova. Najlakše to mogu razumjeti kontemplativne osobe. Svetoj Lutgardi (XIII. st.) Isus - otkrivajući ranu svoga Srca - reče: "Pogledaj i od sada kontempliraj to što moraš voljeti i razlog zbog kojega moraš voljeti." Odgovorila je: "Neka tako bude, Gospodine, ali samo ako uliješ u moje srce ljubav svoga Srca." Tako je dovršena mistična izmjena srdaca. Također smo pozvani na sjedinjenje srca s Isusovim Srcem. Postoje mnogi načini zajedništva s Kristom u ljubavi zadovoljštine. Tome služe dobrovoljni načini pokore, otkupiteljska molitva i udio u Kristovoj muci. Ne smijemo gubiti vrijeme u neprihvaćanju svakodnevnih trpljenja ili zauzeti stav pasivnosti i gorčine. Umjesto toga, potrebno je velikodušno prihvaćanje svakodnevnih briga: poniženja, ljudskih sudova, nepravda, pa čak i progona. U konačnici, dobrovoljno prihvatiti smrt. Svi načini zadovoljštine, primjerene osobnome životu i zvanju, uvijek traže potpuno povjerenje u Božju volju.
Otkupitelj je Crkvi povjerio misiju zadovoljštine i otkupiteljski duh. Stoga su apostoli učili vjernike radovati se što su dionici u Kristovim patnjama, ali i sami su se znali radovati. Ideja ljubavi zadovoljštine stara je koliko i Crkva. Susrećemo je kod otaca pustinje, a posebno kod monaha. U srednjemu je vijeku bila posebno živa kod mnogih svetaca i svetica. Isticale su se u tome sv. Lutgarda, sv. Matilda, sv. Gertruda i druge. U XV. i XVI. stoljeću štovanje Srca Isusova prošireno je na cijelu Crkvu. Štovanje je postiglo svoj vrhunac u XVII. stoljeću kada se Krist objavio sv. Mariji Margareti Alacoque. Ova velika apostolka Srca Isusova predala se Kristu u potpunosti. Zaželjela je također imati križ unutar svoga srca. Posebnim ljubiteljem misije zadovoljštine bio je sv. otac Pio, koji je želio biti raspet na križ zajedno s Kristom. Svojim primjerom posvješćuje milijunima kršćana da i oni mogu imati poseban udio u djelu spasenja svijeta.
Živimo u trećemu tisućljeću kršćanstva. Jedan od važnijih principa: duc in altum (izvezi na pučinu) trebao bi biti obnova duha zadovoljštine u kršćana. U današnjemu svijetu mnogi kršćani gube svijest grijeha. Gotovo su posvuda prisutne ravnodušnost, hladnoća i zaborav Boga. Cijelo društvo i mnogi narodi žive kao da Bog uopće ne postoji. Stoga je neophodno "buđenje" katolika i rasprostranjenje poslanja u okvirima posadašnjenja Spasiteljeve muke i pokorničke prakse, osobne kao i društvene. Danas su potrebni ljudi: svećenici, redovnici i redovnice, laici, bolesni i zdravi, stari i mladi, koji bi pred Božjim Licem izgovarali i vapili: "Gospodine, smiluj se", za svoje, tuđe i grijehe svijeta. Srce Isusovo, hvaljeno i slavljeno dovijeka, neće više trpjeti. Sada je red na nama. Svoje molitve i trpljenja trebamo sjediniti s Kristovim trpljenjem i postati raspoloživi za djelo spasenja svijeta.
p. Jozef Bakalarz, "Duhovnost Srca Isusova"
srijeda, 17.06.2009.
Opasnost od nadnaravnih fenomena
Nadnaravni utisci u pamćenju obično su duhovnim osobama također velika prigoda da padnu u kakvu oholost i taštinu, ako im daju važnost i ako do njih drže. Jer, kao što je bez te mane onaj koji nema rečenih stvari, jer u sebi ne vidi čime bi se mogao oholiti, tako naprotiv onaj koji ih ima uvijek ima spremnu prigodu da se može smatrati nečim velikim, videći da je obdaren ovim nadnaravnim saopćenjima. Zaista, koliko god ih duhovni ljudi mogu pripisati samo Bogu te mu po dužnosti zahvaljuju, pače se smatraju da su ih nedostojni, ipak obično ostaje u njihovu duhu stanovita skrivena samodopadnost i visoko mišljenje koliko obzirom na stvar toliko i obzirom na sebe, iz čega se, a da oni to i ne opažaju, rađa u njima velika duhovna oholost.
To bi oni, ipak, mogli jasno opažati po negodovanju što ga iskazuju u postupku prema onome koji ne hvali njihov duh i ne cijeni milosti što ih oni imaju; kao i iz zavisti koja ih grize kad misle ili čuju reći da i drugi dobivaju one iste darove ili još vrijednije. Sve se to rađa iz skrivene samodopadnosti i oholosti, a oni se ne mogu uvjeriti da su u nju uronjeni sve do očiju. Oni misle da je dosta imati stanovitu spoznaju o vlastitoj bijedi, a da se može istodobno biti puni tajne samodopadnosti i uživati više u svojem duhu i svojim duhovnim dobrima negoli duhu i dobrima drugih; poput farizeja koji je zahvaljivao Bogu što nije kao i ostali ljudi i što ima ove ili one kreposti, u čemu je imao samozadovoljstvo i preuzetnost; a ovi, premda to formalno ne govore kao farizej, imaju to stalno u duhu. Štoviše, neki postaju tako oholi, da su gori od đavla. Kad u sebi opažaju neke utiske, kako im se čini, pobožne i slatke osjećaje prema Bogu, ostaju više nego zadovoljni te smatraju da su posve blizu Bogu, a drugi koji ih nemaju da su mnogo niži od njih, pa ih stoga preziru, kao što je farizej prezirao carinika.
Da izbjegnu ovoj štetnoj kugi, ogavnoj u očima Božjim, treba da razmisle dvije stvari. Prvo, da se krepost ne sastoji u doživljajima i osjećajima prema Bogu, koliko god bili visoki, niti u bilo kojoj stvari ove vrsti, što bi je mogli u sebi doživjeti; nego, naprotiv, u onom što oni u sebi ne osjećaju, to jest u velikoj poniznosti, u čvrstom i učinkovitom preziranju sebe i svih svojih stvari, i u tom da se uživa što i drugi imaju o nama isto nisko mišljenje, i da nikad ne želimo da nešto vrijedimo u očima drugih.
Drugo što moraju razmisliti jest, da sva nebeska viđenja, objavljenja i osjećaji, i što god drugo ikada mogu zamisliti, ne vrijedi toliko, koliko vrijedi najmanji čin poniznosti. Ova krepost je učinkovita kao ljubav, koja ne cijeni svoje stvari i ne skrbi se za njih, ne misli loše nego samo o sebi, niti o sebi misli išta dobra, nego to misli o drugima. Ne smiju se, dakle, nadimati u oholosti zbog svojih nadnaravnih utisaka, nego neka ih nastoje zaboraviti da mogu uživati slobodu duha.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
nedjelja, 14.06.2009.
Odreći se sebe
Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8,34-35)
O, tko bi mogao sada učiniti da se shvati, osjeti i izvrši ono što je sadržano u ovoj visokoj nauci odricanja sebe, da bi duhovne osobe vidjele koliko je način, kojega im se treba držati, različit od onoga kako ga mnogi shvaćaju. Ne malo njih, zaista, misli da je dosta nešto povučenosti i obnove života; drugi se zadovoljavaju da na neki način vrše kreposti, pribivaju molitvi i obavljaju mrtvenja, ali ne dolaze do savršenog duhovnog siromaštva, odricanja ili čistoće (što je isto), što nam Gospodin savjetuje, jer još hrane i odijevaju svoju narav duhovnim utjehama i osjećajima, mjesto da je liše svega i da joj sve uskrate radi Božje ljubavi. Također misle da je dosta mrtviti narav, te je ne pročišćuju i ne mrtve u duhovnom posjedovanju. Stoga se događa, kad im se predlaže nešto solidno i savršeno, kao što je odricanje svakog užitka i ugodnosti u Bogu, kad se ostane u suhoći, u boli, u tjeskobama (u čemu se sastoji pravi duhovni križ i Kristova lišenost u siromaštvu duha), bježe od svega toga kao od smrti, te u Bogu traže samo slatkoće i ugodna i slasna saopćenja: a to zaista nije odricanje samih sebe niti lišenost duha, nego radije duhovna preuzetnost. Tako duhovno postaju neprijatelji križa Kristova, jer pravi duh traži gorčinu radije negoli slatkoću; više je sklon trpljenju negoli utjehi, više tomu da se odreče svih dobara radi Božje ljubavi, negoli tomu da ih posjeduje. Više ljubi suhoću i muke negoli slatka saopćenja, znajući da je jedno te isto slijediti Krista i odreći se sebe; a posve je drugo tražiti sebe u Bogu, što se veoma protivi ljubavi. Tražiti sebe u Bogu znači tražiti božanska milovanja i utjehe; a tražiti samoga Boga znači željeti ne samo biti lišen takvih povlastica, nego biti sklon i odabirati, radi ljubavi Kristove, sve što je moguće teže i bolnije, bilo od Boga bilo od svijeta; to je prava ljubav Božja. (...)
Htio bih uvjeriti duhovne ljude da se ovaj Božji put ne sastoji od množine razmatranja i drugih pobožnih i slasnih vježbi, premda je sve to na neki način potrebno početnicima, nego se sastoji u stvari koja je jedina potrebna, a to je istinski se odreći samih sebe, u nutrini i u vanjštini, prigrljujući srcem trpjeti radi Krista, poništavajući se u svemu. U toj se jedinoj vježbi ostvaruje i nalazi dobro svih drugih vježbi, i još mnogo više; a ako kod drugih vježbi nema ove, koja je temelj i korijen kreposti, svaki drugi način djelovanja vrijedi kao njihanje na granama, bez pravog napretka, mada se tu uživala i najviša saopćenja poput anđeoskih. Napreduje se samo nasljedovanjem Krista, koji je put, istina i život: i nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu, kako on sam kaže kod svetog Ivana (usp. Iv 14,5). I na drugom mjestu: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se (usp. Iv 10,9). I tako svaki duh koji bi htio hodati putem slatkoća i lagodnosti, a klonio bi se nasljedovanja Krista, smatram sumnjivim i lošim.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
subota, 13.06.2009.
Sv. Antun Padovanski
Sv. Antune, uzoru velike svetosti, pomozi mi da živim pravim kršćanskim životom, vjeran milosti i obećanjima svoga krštenja.
Ti dobro znaš kolike me poteškoće i pogibli okružuju. Jačaj me da ih požrtvovno svladavam i da uvijek spremno svjedočim svoju vjeru. Isprosi mi da Boga ljubim iznad svega i da trajno prihvaćam njegovu svetu volju - i onda kada to od mene zahtijeva žrtvu i odricanje. Daj mi da iskreno i velikodušno ljubim i svoju braću, da se nikada ne zatvorim u sebe već da služim svomu bližnjemu, da tješim žalosne i pritječem u pomoć siromašnima.
Zagovaraj me i jačaj svojim primjerom kako bih mogao živjeti i umrijeti u milosti i prijateljstvu Božjem. Amen.
četvrtak, 11.06.2009.
Tijelovo - svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Ta spoznaja "on je tu, on cijel, i on ostaje tu" u srednjemu je vijeku s posve novim intenzitetom sinula cijelom kršćanstvu. U tome je bitno i odlučno sudjelovalo produbljivanje teološkoga mišljenja, ali još važnije od produbljivanja mišljenja bijaše novo snažno iskustvo svetaca, što se napose razvilo u franjevačkome pokretu te u novoj evangelizaciji braće propovjednika. Nije tu posrijedi nikakvo srednjovjekovno krivo poimanje nastranoga mišljenja, nego se iskustvom svetaca - potpomognuto i prosvijetljeno promišljanjem teologa - otkriva nova protežnica kršćanske zbiljnosti koja je istodobno u najintimnijem kontinuitetu s dotada vjerovanim. Ponovimo još jedanput: Produbljena vjerska svijest biva zahvaćena spoznajom: U preobraženome liku jest Gospodin i on ostaje u njemu nazočan. Gdje se to iskusi sa svim žilicama vlastitoga srca, razuma i osjetila, nezaobilaziva i neizbježiva jest i posljedica: Potrebno je stvoriti za tu nazočnost dolično mjesto i prostor. Tako se postupno oblikuje tabernakul koji sve više i više, te potom trajno zauzima ono mjesto koje je nekoć pripadalo "Zavjetnome kovčegu" (koji je u međuvremenu iščeznuo). Jer u stvarnosti se sada u tabernakulu ostvaruje dokraja ono zbog čega je nekoć postojao Zavjetni kovčeg. On je mjesto "Presvetoga". On je šator Božji, Božje prijestolje, budući da je on među nama. Njegova nazočnost odsada zbiljski boravi među nama - ništa manje u najsirotijoj seoskoj crkvici negoli u velikoj prvostolnici. Premda iščekujemo konačni hram tek negdje u završnici, kad svijet postane Novi Jeruzalem, - ono pak na što je smjerao Hram u Jeruzalemu, ovdje je na najviši mogući način zbiljska nazočnost. Novi Jeruzalem je anticipiran, u poniznosti i malenosti obličja kruha.
I nek sada nitko ne kaže: Euharistija je za jelo, a ne za promatranje. Ona nije nikakav "obični kruh" što su i najstarije predaje neprestano naglašavale. Blagovati euharistiju - a to smo upravo rekli - jest duhovni proces koji zahvaća cijela čovjeka. Njega "blagovati" znači njemu se klanjati! Njega "blagovati" znači pustiti ga u sebe tako da se moje vlastito ja preobrazi i otvori velikome mi te da svi budemo samo "jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,27). Time klanjanje nije u opreci prema pričesti, nije ni pored nje, nego pričest dosiže svoju dubinu tek ako je nosi i obujmljuje snažno klanjanje. Euharistijska nazočnost u tabernakulu ne znači neko drugo poimanje euharistije, mimo ili protiv euharistijske žrtve, već predstavlja njezino puno ozbiljenje. Ta nazočnost rezultira time da u Crkvi imamo uvijek euharistiju. Nikada crkva ne postaje mrtvim prostorom, nego je ona uvijek prožeta Gospodnjom nazočnošću koja proizlazi iz euharistijskoga slavlja, uvodi ga u nj te nam omogućuje da imamo trajno udjela u kozmičkoj euharistiji. Tko to od vjernika nije iskusio? Crkva je bez euharistijske nazočnosti u stanovitome smislu mrtva, makar ona i pozivala na molitvu. A crkva u kojoj pred tabernakulom gori vječno svjetlo, živi trajno, uvijek je više od kamenoga zdanja: U njoj me Gospodin neprestano očekuje, poziva me, želi mene samoga učiniti "euharistijskim" čovjekom. Na taj me način on sam priprema za euharistiju, na taj me način on sam pokreće prema sebi, prema svome ponovnome dolasku.
J. Ratzinger, "Duh liturgije"
utorak, 09.06.2009.
Obraćenje
Kao što teški/smrtni grijeh nije izoliran čin bez možda tihe, a vrlo burne povijesti koja prethodi i posljedica koje ga prate, udarajući na sržnost osobe sa svim njenim odnosima, tako ni obraćenje nije izoliran nenadan čin, a ni zbroj religiozno-moralno-duhovnih čina, nego postupan proces, nerijetko popraćen »protuudarcima«. Taj proces, koji zovemo obraćenje, sa psihološko-religiozno-moralno-duhovnog stajališta, redovito je vrlo težak i mučan. Ali, pošto jednom ozbiljno započne, zahvaća svu osobu u svim vidicima njena života i rada.
Naslućujemo da obraćenje nije jednako za sve. Razlikujemo barem četiri vrste.
1. Ima u povijesti Crkve slavnih obraćenika koji su, rekli bismo, posebno povlašteni nekim iznenadnim trenutačnim »udarcem« Božje milosti. Kod njih, bar izvana gledano, nije moguće identificirati stupnjevitost postupka, ni prethodnoga povijesnog procesa, nego se radi o iznimnu, ponekad dramatičnu događaju koji zapanjuje. Pomislimo na munjevito obraćenje sv. Pavla, P. Claudela, A. Frossarda, P. Ginhaca, A. M. Ratisbonna...; kad Bog, sjedne strane, iznenada u jasnom svjetlu pokaže potpunu bijedu dosadašnjega vlastitog lažnog života, a s druge, u istom svjetlu, daje neočekivanu spoznaju pravog života i prave istine. Ali i kod takvih slavnih obraćenika nerijetko je takav povlašteni »udarac« milosti samo početak da potom, sukladno dobivenoj milosti, slijedi povijest osobne izgradnje; redovito će to biti duga i teška borba sa samim sobom jer se narav, vična drugom životu, snažno opire novosti.
2. Ima u povijesti Crkve izvanrednih obraćenika koji moraju proći kroz dugu i tešku borbu sa sobom, svojim porocima, svojim karakterom, svojim snažnim navezanostima na zemaljske i ugodne stvari - što je sve duboko ukorijenjeno u egzistencijalnom samoljublju čovjeka. Pomislimo koliko je težak put do »trijumfa« bio u jednoga sv. Jeronima, sv. Augustina, sv. Ignacija Loyolskog, Matta Talbota, Jacquesa i Raise Maritain... Primivši milost obraćenja, neki se za dugo nisu uspjeli osloboditi svojih zlih navika, »veriga« koje su ih sputavale, rekao bi isti Ignacije, »ostataka grijeha«, kao i opasne pasivnosti i zamora, što je sve bilo duboko uvriježeno u dubini sada obraćene osobe i s vremenom postalo njena »druga narav«. U takvim su teškoćama stasali B. Pascal, Charles de Faucauld, P. Claudel, mladi svetac Gabrijel od Prežalosne, također Maritainovi itd.
3. Ima u povijesti Crkve i trajnih obraćenika i u isto vrijeme trajnih grešnika; oni su izvan »običnoga« bilo kao grešnici, bilo kao obraćenici. Takve osobe doživljavaju visoka i niska vremena; jednom trijumfira milost, drugi put, Pavlovim rječnikom, »hamartia« = grijeh uvriježen u redovito jake strasti pa im je život redovito buran. Upravo nas njihovo iskustvo poučava o činjenici: koliko više milošću Božjom uspiju ostvarivati obraćenje, toliko su više i svjesniji da su grešnici potrebni obraćenja. Budući da obraćenje nije stvarnost postignuta jednom zauvijek kao složene knjige u urednoj biblioteci, pročišćavanje svojih misli, mašte, svoga srca, napose silovitih osjećaja ne postizava se bez dugotrajne nužne i mučne borbe.
Tipičan primjer te kategorije je F. Dostojevski - velik grešnik i velik obraćenik koji nije kamuflirao svoju životnu situaciju. O tome govore dva nesvakidašnja svjedočanstva:
1) Religijski filozof i književnik X. Tilliette, isusovac, piše u knjizi Filozofi pred Kristom: »Nije nužno govoriti o nekoj mistici Krista u Dostojevskog. Ali... nije se s nekom lakoćom i nježnom vjerom djeteta čvrsto uhvatio Krista. Krist gaje spasio od propasti. Dostojevski je provodio dane u čovjekovim plićinama. Bio je prokušan strastima koje duboko ponižavaju i koje uzdižu, poznavao je putove i labirinte ateizma i svog ortaka - socijalizma. Istraživao je sva rješenja o zagonetki čovjeka i pronašao samo jedno jedino rješenje...: Krista. Samo Krist može otkupiti i spasiti ono što bijaše izgubljeno. Istinita i prava mistika o Kristu ižaruje iz djela Dostojevskog.«
2) Filozof, propovjednik i pisac, pomoćni zagrebački biskup M. Škvorc, isusovac, svojim bogatim stilom u knjizi Vjera i nevjera o Dostojevskom ovako izjavljuje: »Dostojevski je unio u život prije negoli u spise uvjerenje da se bez Boga ništa ne razumije, ništa ne postizava, ništa ne opravdava... Povijest i budućnost se pronalaze isključivo na ispitu vjere. Čovjek dvadesetog stoljeća, veli taj gigant romana, morat će riješiti samo jedno pitanje: Može li i nadalje vjerovati? Može li vjerovati u Bogočovjeka Isusa Krista? Znači da sav svijet - jer osim ovoga mi za drugi neki svijet i ne znamo - mora na taj ispit. Svi mi. Svatko od nas. Ta će vjera morati proći kroz kušnju, kroz mrak, kroz čistilište. Vjernici će - mnogi među njima kao i Fjodor - i sami doživjeti muku nevjere, strahote ateizma. Ivan Karamazov, a s njime i sav onaj 'odred ateista' opisan u Demonima, stoji pred vjerom. Ali Aljoša, i ostali pozitivni, napose ženski pozitivni likovi, stoje pred nevjerom. U nama se talože - to bi bilo lako! - u nama se zapravo sudaraju svjetovi: otkrivenje i sunce sa zatvorom, podzemljem i mrakom.
U nama je razbojište, na kojem se uporno, na razne načine, s raznolikom silom, javlja Bog, ali isto tako i zavodnik, nesretnik, 'Dvojnik', propast. Dostojevski je problem vjere uvijek vukao u dubinu i pretvarao ga u misterij, što i jest. Nije vjera nikakva socijalna tvorevina, kao tvornička ili kulturna roba. Vjera je cjelovitost pitanja, ona čovjeka veže uz najteže i posljednje zadatke. Vjera je postavljena pred nas i u nas da nam dotumači što ostaje nakon svih učenja nejasno, da nam dade što nam nakon svih darivanja manjka. Vjera je za čovjeka samo Krist. A to znači puna i neoskvrnuta ljepota, zanosan i prebogat život. Vjera je ona atmosfera koja na zemlji stvara predvorje neba. Čovjeka uvjerava i čovjeka usrećuje, jer je združio svoj život sa životom Boga.
Dostojevski je napose u Idiotu pokazao kako oni najmanji, posljednji, pred ljudima ismijani, mogu nositi crte izabranih, svete crte vjere i ljubavi. Na njima počiva milost Božja. Zato je Dostojevski - stojeći na granicama vjere i nevjere - doživio i sam ono 'što je iza zida'. Što je na Božjoj strani. Što se može dogledati u Bogu. Za čovjeka. Za povijest. Za uređenje svijeta. To je valjda najdivniji doživljaj kad čitamo djela tog velikana. Za to mu je čovječanstvo, uza sve njegove nedosljednosti, pa možda i povijesne zablude, zahvalno.«
4. Ima, napokon, u povijesti Crkve i svagdašnjih obraćenika. Ti su u većini. Bog, koji svakom čovjeku nudi svoj Božji život, vodi inicijativu, radi u tišini, uporno nagovara, milo potiče, strpljivo otvara nova obzorja sve dok se povijesni proces pojedinca ne pretvori u susret, u zagrljaj Oca koji grli nesretno odbjegla sina/kćer što se vraća iz daleke zemlje i moli sa sveticom Edith Stein, zaštitnicom Europe: »Dopusti meni slijepoj, Gospodine, ići putovima koji su Tvoji. I onda kad ne želim razumjeti Tvoje vodstvo, Tvoje sam dijete. Ti, Otac Mudrosti, i moj si Otac. Pa kad me i kroz noć vodiš, vodiš me k sebi.« Odgovor odbjegloga/odbjegle početak je nove egzistencije. Djela koja ostvaruju »kraljevstvo« (»basileia«) Božje u srcu pokornika, a u jedinstvu (»koinonia«) zajednice, dobivaju boju nove radosti, vedra poleta, prave sreće. Doživljava se nov dar milosti, punine, svježine i mira - što znači obraćenje.
Ono sve više i dublje prodire sve do zadnjih slojeva duše i tako prožima središte - srž - osobe, čovjekovo srce, te upravlja svu opstojnost subjekta prema poniznu i iskrenu nasljedovanju Krista. Nasljedovanje se onda ostvaruje kroz vjernost u tisućama malih svagdašnjih stvari, uklonivši svaku neautentičnost kao površnost, namještenost, dvostrukost, farizejstvo... Uvijek pod vodstvom Duha Svetoga, koji je jedina pokretna snaga, događa se u svakom obliku obraćenja istinska obnova, stvarna osobna preobrazba. Tu preobrazbu pojedinac proširuje na svoju obitelj, na crkvenu zajednicu, na strukture društva, na kulturu, na znanost, umjetnost, tehniku, ekonomiju, politiku... On sve gleda drugim očima, u njemu sve postaje novo... To je nada za svakog kršćanina i za svakog čovjeka.
Obraćenje je, dakle, moguće, ali osobno vrlo nejednako - sukladno primljenim talentima: netko pet, netko dva, netko jedan (usp. Mt 24,14-30).
Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
petak, 05.06.2009.
Jedini put
Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase...
Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati...
Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane slobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo...
Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena...
Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put...
Stjepan Lice
ponedjeljak, 01.06.2009.
Kritika utilitarizma
Sam naziv veže se s latinskim glagolom uti (»uživati«, »koristiti«), kao i s pridjevom utilis (»koristan«). U skladu s takvim podrijetlom riječi, utilitarizam u svekoliku čovjekovu djelovanju stavlja naglasak na korist. Korisno je ono što donosi ugodu, a isključuje neugodu, jer je ugoda bitni simptom čovjekove sreće. Biti sretan je, u skladu s pretpostavkama utilitarizma, isto što i živjeti ugodno. Poznato je da ugoda poprima različite likove i nijanse. Ne treba, ipak, svraćati odveć veliku pozornost na to da se jedne ugode afirmiraju kao duhovne ili više, a da se druge - primjerice, osjetilne, tjelesne, materijalne - zapostave. Za utilitarista je važna ugoda kao takva jer njegov pogled na čovjeka ne otkriva u njemu izrazitu složenost: materiju i duh, kao dva sučimbenika koji tvore jedno osobno biće koje svekoliku svoju specifičnost duguje upravo duhovnoj duši. Za utilitarista je čovjek subjekt obdaren sposobnošću mišljenja, kao i osjetilnošću. Osjetilnost ga čini ispunjenim žudnjom za ugodom i govori mu da otklanja neugodu. Sposobnost mišljenja, pak, ili razum čovjeku je dan stoga da upravlja svojim djelovanjem na način koji će mu osigurati mogući maksimum ugode uz mogući minimum neugode. Načelo maksimalizacije ugode uz istodobnu minimalizaciju neugode drži utilitarist prvotnom normom ljudske moralnosti, dodajući kako ona treba biti primjenjivana ne samo pojedinačno, egoistički, nego u skupini, u društvu. U konačnoj, dakle, svojoj formulaciji načelo korisnosti (principium utilitatis) naviješta maksimum ugode uz istodoban minimum neugode za što veći broj ljudi.
Na prvi se pogled to načelo čini ispravnim i privlačnim. Teško je čak i zamisliti da bi ljudi mogli postupati drukčije, da bi mogli htjeti tražiti u životu pojedinca i zajednice više neugode nego ugode. Ipak, temeljitija analiza mora otkriti slabost i površnost toga načina mišljenja i takva načela za normiranje ljudskih čina. Bitna pogrješka počiva u priznavanju ugode kao jedinoga ili najvećega dobra kojemu sve ostalo u djelovanju čovjeka i ljudskoga društva treba biti podređeno. Međutim, ugoda nije jedino dobro, nije vlastita svrha čovjekova djelovanja, kako ćemo to još imati prilike utvrditi dalje u ovome djelu. Ugoda je po svojoj biti nešto nuzgredno, akcidentalno, nešto što se može pojaviti prilikom djelovanja. Po naravi stvari organiziranje djelovanja pod vidikom ugode kao isključive ili najveće svrhe u sukobu je sa strukturom koja je vlastita ljudskim činima. Naime, ja mogu htjeti ili činiti nešto s čim se veže ugoda, mogu također ne htjeti ili ne činiti nešto s čim je povezana neugoda. Mogu to čak htjeti ili ne htjeti, činiti ili ne činiti s obzirom na ugodu ili neugodu. Sve je to istina. No, nije mi dopušteno držati ugodu (u kontrastu spram neugode) kao jedinu normu djelovanja, još više je ne smijem držati za načelo na osnovi kojega odlučujem i presuđujem što je u mojim činima ili činima neke druge osobe moralno dobro, a što zlo. Poznato je, ipak, da se nerijetko ono što je istinski dobro, ono što mi nalažu moralnost i savjest, povezuje upravo s određenom neugodom i zahtijeva odustajanje od neke ugode. Ta neugoda, uostalom, baš kao i ugoda od koje u danomu slučaju odustajem, nije ono posljednje što je potrebno za moje razumsko postupanje. Osim toga, ona nije nešto što bi se moglo unaprijed odrediti u svoj punini. Ugoda i neugoda povezuju se uvijek s konkretnim činom. Ne mogu se stoga unaprijed odrediti, a osobito se ne mogu isplanirati ili čak - kako to žele utilitaristi - obračunati. Ugoda je na neki način nešto neuhvatljivo.
Moglo bi se ukazati na mnoge poteškoće i nesporazume kakve u sebi skriva utilitarizam, kako u teoriji, tako i u praksi. Zaobići ćemo, ipak, sve ostalo, kako bismo svratili pozornost samo na jednu stvar, na koju je pozornost svratio i odlučni protivnik utilitarizma kakav je bio Immanuel Kant. Njegovo ime već je bilo spomenuto u vezi s moralnim imperativom. Kant u njemu traži da osoba nikada ne bude sredstvo za svrhu, nego uvijek samo svrha u našemu postupanju. Taj zahtjev otkriva jednu od najslabijih strana utilitarizma: ako je ugoda jedino neopozivo dobro i jedina čovjekova svrha, ako ona predstavlja osnovu moralne norme u ljudskomu postupanju, onda snagom činjenica sve u tomu postupanju mora biti tretirano kao sredstvo za to dobro i tu svrhu. Dakle, i ljudska osoba - i to kako moja vlastita, tako i bilo koja druga - mora nastupati u toj ulozi. Ako prihvaćam pretpostavke utilitarizma, moram gledati na sama sebe kao na subjekt koji želi imati što više iskustava i doživljaja s pozitivnim emocionalno-afektivnim nabojem, a, istodobno, kao na objekt kojim se je moguće poslužiti za izazivanje tih iskustava i doživljaja. Na svaku pak drugu osobu izvan sebe moram, dosljedno, gledati pod istim vidikom, dakle, u kojoj je mjeri ona sredstvo za postignuće maksimuma ugode.
U tomu obliku utilitaristički duh i držanje moraju opteretiti različita područja ljudskoga života i suživota, a čini se da u posebnoj mjeri prijete upravo spolnomu području. Bit opasnosti počiva u tome što se uz utilitarističke pretpostavke ne može vidjeti na koji način zajednički život i općenje osoba različitoga spola može biti postavljeno na ravan istinske ljubavi, dakle, oslobođeno kroz ljubav i od uživanja osobe (kako u drugomu, tako i u prvomu značenju riječi »uživati«) i od postupanja s njom kao sa sredstvom za svrhu. Utilitarizam se očituje kao program dosljedna egoizma, bez ikakvih mogućnosti prelaska na autentičan altruizam. Jer kako god se u deklaracijama predstavnika toga sustava susrećemo s načelom: maksimum ugode (»sreće«) za što veći broj osoba, to načelo ipak sadrži u sebi duboko nutarnje protuslovlje. Jer ugoda je po samoj svojoj biti samo aktualno dobro i samo dotičnoga subjekta, ona nije nad-subjektno, transsubjektivno dobro. Sve dok je to dobro priznavano kao potpuna osnova moralne norme, dotle ne može biti govora o nekakvu izlaženju izvan onoga što je samo za mene dobro.
Možemo to upotpuniti samo nekakvom fikcijom, prividom altruizma. Jer, ako uz pretpostavku da je ugoda jedino dobro ja nastojim oko maksimuma ugode i za nekoga drugoga - ne isključivo za sama sebe, što bi bilo izrazit egoizam - onda ja u tomu slučaju tu ugodu ocjenjujem jedino kroz moju vlastitu ugodu; godi mi to da netko drugi ima iskustvo ugode. Ako mi, pak, to prestane pričinjati ugodu ili ako to ne proiziđe kao ishod mojega »računa sreće« (termin kojim se vrlo često služe utilitaristi), onda ugoda druge osobe prestaje za mene biti nešto obvezujuće, nešto dobro, može postati nešto što je posve zlo. Tada ću, dakle - suglasno pretpostavkama utilitarizma - težiti prema uklanjanju tuđe ugode stoga što se s njom ne veže nikakva moja vlastita ugoda ili ću, u najboljemu slučaju, biti ravnodušan prema tuđoj ugodi i ne ću se oko nje trsiti. Odatle se vrlo jasno vidi kako, uz pretpostavke utilitarizma, subjektivan stav u shvaćanju dobra (dobro = ugoda) vodi ravno prema - možda čak i nesvjesnu - egoizmu. Jedini izlaz iz toga neizbježnog egoizma postoji ako se, osim čisto subjektivnoga dobra, odnosno osim ugode, prizna objektivno dobro, koje također može povezivati osobe i u tome slučaju poprima oznake zajedničkoga dobra. To zajedničko objektivno dobro temelj je ljubavi, a kada osobe zajedno izabiru to zajedničko dobro, istodobno mu se i podređuju. Zahvaljujući tomu, međusobno se povezuju istinskim, objektivnim vezom ljubavi koji im omogućuje oslobađanje od subjektivizma kao i, u njemu nužno skrivena, egoizma. Ljubav je sjedinjenje osoba.
Takvu shvaćanju dosljedan utilitarizam može (i mora) suprotstaviti jedino nekakvo usuglašavanje egoizama koje je, dakako, sumnjivo jer, kako smo vidjeli, iz egoizma - suglasno njegovim pretpostavkama - izlaz ne postoji. Je li moguće usuglasiti različite egoizme? Je li primjerice moguće usuglasiti u spolnomu području egoizam žene i muškarca? Posve je sigurno da se to može činiti prema načelu »maksimum ugode za svaku od obje osobe«, ali ostvarenje toga načela, unatoč svemu, nikada te osobe ne izvodi iz egoizama. Egoizmi će u tome usuglašavanju i dalje ostati egoizmi, jedino što će ta dva egoizma, ženski i muški, uzajamno biti pogodni i korisni. S vremenom, kada ta pogodnost i korist završe, ne ostaje više ništa od svekolikoga suglasja. Ljubav u tome slučaju nije ništa u osobama i ništa među njima, nije objektivna stvarnost, jer nedostaje objektivno dobro koje je za nju presudno. »Ljubav« je u takvu shvaćanju spajanje egoizama koji su samo sastavljeni na taj način da se ne očituju međusobno kao nešto nelagodno, protivno obostranoj ugodi. Ljubav je po samoj biti takva shvaćanja tek privid koji treba brižno njegovati kako se ne bi otkrilo ono što se ispod njega uistinu skriva: egoizam, i to u najvećoj mjeri nezasitan, u kojemu se druga osoba iskorištava radi sebe, radi vlastitoga »maksimuma ugode«. A osoba tada jest i ostaje samo sredstvo za svrhu, kako je to ispravno primijetio Kant u svojoj kritici utilitarizma.
Karol Woytila, "Ljubav i odgovornost"
Sjaj istine odsijeva u svim Stvoriteljevim djelima i napose u čovjeku koji je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26): istina prosvjetljuje um i uobličuje slobodu čovjeka koji se na taj način upućuje da spozna i ljubi Gospodina. Stoga psalmist moli: "Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica!" (Ps 4, 7).
(Ivan Pavao ll)
| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (6)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (11)
Prosinac 2009 (13)
Studeni 2009 (10)
Listopad 2009 (15)
Rujan 2009 (14)
Kolovoz 2009 (14)
Srpanj 2009 (11)
Lipanj 2009 (10)
Svibanj 2009 (13)
Travanj 2009 (14)
Ožujak 2009 (11)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (11)
Prosinac 2008 (8)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (10)
Srpanj 2008 (8)
Lipanj 2008 (9)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (11)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (8)
Siječanj 2008 (23)
Prosinac 2007 (7)
Komentari da/ne?
Linkovi
CERC
Catholic Answers
Simple Catholicism
Tebe Tražim
KNI
Psalmi
103 Bog je ljubav
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k'o orlu ti se mladost obnavlja.
Gospodin čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
Milosrdan i milostiv je Gospodin,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Kako se otac smiluje dječici,
tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje.
Jer dobro zna kako smo sazdani,
spominje se da smo prašina.
Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k'o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Al' ljubav Gospodnja vječna je nad onima što ga se boje
i njegova pravda nad sinovima sinova,
nad onima što njegov Savez čuvaju
i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.
Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove,
poslušni riječi njegovoj!
Blagoslivljajte Gospodina, sve vojske njegove,
sluge njegove koje činite volju njegovu!
Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!
*
Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim,
onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85,19)
*
Pokaži mi, Gospodine, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Gospodine, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi -
radi dobrote svoje, o Gospodine!
Gospodin je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome.
Sve su staze Gospodnje istina i ljubav
za onog koji čuva Savez njegov i propise.
Pogledaj na me i smiluj se meni,
jer osamljen sam i nevoljan.
Odagnaj tjeskobe srca moga,
iz bojazni mojih izbavi me!
Vidi nevolju moju i muku
i oprosti sve grijehe moje! (Ps 25,4-10.16-18)
*
Prigni uho svoje, Gospodine, i usliši me
jer sam bijedan i ubog.
Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi;
spasi slugu svoga koji se uzda u te!
Ti si moj Bog; o Gospode, smiluj mi se
jer povazdan vapijem k tebi.
Razveseli dušu sluge svoga
jer k tebi, Gospodine, dušu uzdižem.
Jer ti si, Gospode, dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji te zazivaju. (Ps 86,1-5)
*
Vjeran je Gospodin u svim riječima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Gospodin podupire sve koji posrću
i pognute on uspravlja.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
i dobrostivo sitiš sve što živi.
Pravedan si, Gospodine, na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno. (Ps 145,13-18)
*
Učinio si dobro svom sluzi, Gospodine,
po riječi svojoj.
Nauči me razumu i znanju,
jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Prije nego bjeh ponižen, lutao sam,
ali sada tvoju čuvam riječ. (Ps 119,65-67)
*
Savršen je Zakon Gospodnji - dušu krijepi;
pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje - neuka uči;
prâva je naredba Gospodnja - srce sladi;
čista je zapovijed Gospodnja - oči prosvjetljuje;
neokaljan strah Gospodnji - ostaje svagda;
istiniti sudovi Gospodnji - svi jednako pravedni,
dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga,
slađi od meda, meda samotoka.
Sluga tvoj pomno na njih pazi,
vrlo brižno on ih čuva.
Ali tko propuste svoje da zapazi?
Od potajnih grijeha očisti me!
Od oholosti čuvaj slugu svoga
da mnome ne zavlada.
Tad ću biti neokaljan,
čist od grijeha velikoga. (Ps 19,8-14)
*
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim! (Ps 51,3-4.12-14)
*
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.
Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj! (Ps 27,1.4.8-9)
*
Tražio sam Gospodina, i on me usliša,
izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se,
da se ne postide lica vaša.
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje,
izbavlja ga iz svih tjeskoba. (Ps 34,5-7)
*
Kako li je dragocjena, Bože, dobrota tvoja,
pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju;
site se pretilinom Doma tvojega,
potocima svojih slasti ti ih napajaš.
U tebi je izvor životni,
tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo. (Ps 36,8-10)
*
Više si u srce moje ulio radosti
nego kad obilno rode pšenica i vino.
Čim legnem, odmah u miru i usnem,
jer mi samo ti, o Gospodine,
daješ miran počinak. (Ps 4,8-9)
*
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati. (Ps 62,2-3)
*
Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja spase moj;
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja! (Ps 18,2-3)
*
Hvali, dušo moja, Gospodina!
Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg.
Dok me bude, Bogu svom ću pjevati. (Ps 146,1-2)
Pregled po autorima
Razni sveci o molitvi, kušnjama, svetoj čistoći, pokori, Duhu Svetome
Liturgija Vazmenog bdijenja - Vazmeni hvalospjev
Katekizam Katoličke Crkve: Što je vjera, Božja Providnost i sablazan zla, Smrtni grijeh, Posvetna milost, O potrebi poznavanja Sv. Pisma
II. vatikanski koncil: Gaudium et spes - Dublja pitanja čovjeka i čovječanstva, Stav Crkve prema ateizmu
Sv. Augustin: Ispovijesti - Velik si, Gospodine, Kasno sam te uzljubio, Što si dakle, Bože moj?
Sv. Jeronim - O obraćenju i pokori srca
Sv. Grgur Nazijanski - Uskrs, divan početak!
Sv. Ivan Zlatousti - Vjera ljubavlju djelotvorna
Sv. Irenej Lionski: Rasprava protiv krivovjerja - Poslanje Duha Svetoga
Sv. Lav Veliki - Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!
Sv. Anzelmo: Proslogion - Želja za gledanjem Boga
Sv. Bernard iz Clairvauxa - O Marijinoj smrti i uznesenju
Sv. Franjo Asiški - Gospodine, učini me oruđem svoga mira, Prva opomena o sv. Euharistiji
Sv. Toma Akvinski - Molitva za mudro uređenje života
Sv. Franjo Saleški: Filotea - Prava pobožnost, Narav i izvrsnost pobožnosti, Odlučiti služiti Bogu, O strelovitim molitvama, Kako se treba pričešćivati, O strpljivosti, O unutarnjoj poniznosti, O blagosti prema bližnjemu, O blagosti prema sebi, O prijateljstvu
Sv. Franjo Saleški: Teotim - Sloboda i milost
Sv. Franjo Saleški: Misli - Slabost i snaga, Božja svemoguća ljubav, Sebeljublje i ljubav, Tri pravila, Duboki smisao patnje, Ostani u miru, Godišnja doba duše, Blagost i poniznost
Sv. Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe - Dušo Kristova, Uzmi, Gospodine, Pravila za raspoznavanje duhova, Pravila glede skrupulâ
Sv. Ivan od Križa: Uspon na goru Karmel - Glavne štete što ih požude nanose duši, Požude potamnjuju i zasljepljuju dušu, Evanđeoska radikalnost, Vjera je noć za dušu, Odreći se sebe, Opasnost od nadnaravnih fenomena
Sv. Ivan od Križa: Tamna noć - O pročišćavajućoj noći osjeta, O duhovnoj neumjerenosti
Sv. Ivan od Križa - Razum - dar Duha, Sjedinjenje s Bogom
Sv. Terezija Avilska: Put k savršenosti - O Božjoj blizini
Sv. Terezija Avilska - Tko ima Boga ima sve
Sv. Ljudevit Marija Montfortski: Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji - Lažni štovatelji i lažne pobožnosti, Oznake prave pobožnosti, Podložimo se Mariji, O Marijinoj poniznosti i uzvišenosti
Sv. Toma More: Kristova žalost - Bdijte i molite da ne padnete u napast!
Sv. Toma More - Molitva za humor
Sv. Mala Terezija: Povijest jedne duše - Znanost ljubavi, O ružama i tratinčicama, O slabosti i malenosti, Kušnja vjere
Sv. Ivan Marija Vianney - O svetosti, O molitvi
Sv. Faustina Kowalska: Dnevnik - Razgovor Milosrdnog Boga s grešnom i očajnom dušom, Molitva za sve koji ne poznaju Boga
Sv. Edith Stein - Sutra je novi dan, Molitva
Sv. Padre Pio - O miru
Bl. Majka Terezija - Rad i molitva, Nauči i mene ljubiti, Tko je za mene Isus, Jednostavno prihvaćanje,
Bl. Ivan Merz: Ljubav i čistoća - Vjera i sumnja, Tužno sjećanje na prvu ljubav
Bl. Ivan Merz - Misli
Bl. Charles de Foucauld - Apostolat dobrote
Bl. Edward J. M. Poppe - Molitva za poniznost
Bl. Ivan Pavao II: Veritatis splendor - Sloboda i zakon, Savjest i istina, Smrtni i laki grijeh, Univerzalnost i nepromjenjivost moralnih normi
Bl. Ivan Pavao II: Fides et ratio - Različita lica istine o čovjeku
Bl. Ivan Pavao II: Prijeći prag nade - Tako nas spašava
Bl. Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora - Prispodoba o pomirenju, Čovjekova drama
Bl. Ivan Pavao II: Ljubav i odgovornost - Kritika utilitarizma
Bl. Ivan Pavao II: Put do Krista - O savjesti i kajanju
Benedikt XVI: Deus caritas est - Eros i agape
Benedikt XVI - Kateheza o Sv. Ignaciju Antiohijskom, Svetost nije luksuz, Slika i uzor Crkve, Posljedice opravdanja po vjeri i djelovanja Duha, Korizma kao prava prigoda za duhovnu obnovu
Joseph Ratzinger: Uvod u kršćanstvo - Vjera i sumnja, O neizvjestnosti vjere, Biti kršćaninom, Svetost, Vjera nije produkt umovanja
Joseph Ratzinger: O vjeri, nadi i ljubavi - Živa vjera kao temelj nove evangelizacije, Dvije vrste pelagijanizma, O odnosu prema samome sebi, Žalost ovoga svijeta
Joseph Ratzinger: U početku stvori Bog - Bog Stvoritelj, Stvaranje čovjeka, Grijeh i otkupljenje
Joseph Ratzinger: Bog i svijet - Jadikovati kao Job?, O patnji, O susretu, Je li sve već zapisano?, Ljekovita moć ljubavi
Joseph Ratzinger: Duh liturgije - O euharistijskoj nazočnosti
Toma Kempenac: Nasljeduj Krista - Strpljivost, O nestalnosti srca, Odolijevanje kušnjama, Kad te pogode strelice riječi, Dosta je svakom danu zla njegova, O sebeljublju, Korist od protivština, Manjak svake utjehe, Kraljevski put svetoga križa
Lorenzo Scupoli: Duhovni boj - Kršćansko savršenstvo, O nepouzdanju u sebe, U čovjeku postoji više volja, O slobodi i snazi volje, Što trebamo činiti kada smo ranjeni, Đavolske lukavštine i prijevare, O izbjegavanju nemira srca
David Torkington: Pustinjak - Praktični pelagijanizam, Fundamentalni zakon duhovnog života
David Torkington: Prorok - Srce i duša molitve, Čekati u podnožju križa, O snazi oluje, Jedini put do svetosti
David Torkington: Mistik - O stadijima duhovno-molitvenog života, Na pragu tamne noći
Wilfrid Stinissen: Moj život u tvojim rukama - Božja sveprisutnost, Istinska sloboda, Darivanje i primanje
Thomas Merton: Gora sa sedam krugova - Posvetna milost, O prihvaćanju patnje
Heribert Mühlen: Uvođenje u osnovno iskustvo kršćana - Što i kako svjedočiti, Obrati se i oslobodi lažnih veza, Slijediti Krista
Anselm Grün: Unutarnji poticaji - Kao da jest
Anselm Grün: Putovi k slobodi - O propisanoj ljubavi i prisilnom jedinstvu, Parresia
Henri J. M. Nouwen: Unutarnji glas ljubavi - Priznaj svoju nemoć
brat François iz Taizé-a - Pomozi mojoj nevjeri
Franjo kard. Kuharić: S Bogom licem u lice - Čovjek je spašen, Živjeti evanđelje
Rafael kard. Merry del Val y Zulueta - Litanije poniznosti
John Henry kard. Newman: Misli o kršćanskoj vjeri - O kršćanskoj skrovitosti
Ivan Devčić: Bog i filozofija - Credo ut intelligam
Ivan Devčić - Kriza spoznaje i morala
Ivan Fuček: Grijeh i obraćenje - Gubitak osjećaja grijeha, Obraćenje, O krivnji i kajanju, Posljedice grijeha, O istočnom grijehu
Ivan Fuček: Bogoštovlje i molitva - Jedno neobično obraćenje
Karl Rahner: Iskustvo Duha - Mistika svakodnevnice
Karl Rahner: Teološki rječnik - Pakao, Strah Božji
Karl Rahner - Molitva grešnika
Karl-Heinz Weger: Uvod u teološku misao Karla Rahnera - O intelektualnom poštenju u vjeri
Jozef Bakalarz: Duhovnost Srca Isusova - O štovanju Srca Isusova
Živan Bezić: Kršćansko savršenstvo - O svrsi, sadržaju, oblicima i načinu molitve
Živan Bezić - Što je vjera?
Stjepan Doppelhammer - Uloga poniznosti u činu vjere
Benedict J. Groeschel: Psihologija duhovnog razvoja - Prva tama
Benedict J. Groeschel: Izlazak iz tame - Sretni su oni koji trpe s Kristom, Lijek koji uvijek djeluje
G.K. Chesterton: Pravovjerje - Luđak, Uzbudljiva romantika pravovjerja
C.S. Lewis: Pisma starijeg đavla mlađem - Pismo treće, Pismo osmo, Pismo četrnaesto, Pismo petnaesto, Pismo dvadesetdrugo, O razlozima ljudskog smijeha
C.S. Lewis: Mere Christianity - Proračunavanje troškova, Veliki grijeh
J.R.R. Tolkien: The Music of the Ainur
Peter Kreeft: Kršćanstvo i druge religije - Jedincatost kršćanstva
Jacques Maritain: Filozofija povijesti - Kršćanin u svijetu
Carlo Maria Martini: Pravilo kršćanskog života - U trenucima sumnje
Søren Kierkegaard: Strah i drhtanje - Idemo dalje
Søren Kierkegaard: Vježbanje u kršćanstvu - Spasiteljski poziv, I blago onom tko se ne sablazni o mene, Privuci nas k sebi
Angelo Comastri: Bog je ljubav - Zvanje, Ljubav, Krotko magare, Jacques Fesch, Benedetta Bianchi Porro
Jean-Pierre de Caussade - Tihi vodič
Antoine de Saint Exupéry - Umijeće malih koraka, Pustinja
Benedetta Bianchi Porro - Jedno dirljivo pismo
Chiara Lubich - Ne koliko, već kako
F.M. Dostojevski: Braća Karamazovi - O paklu i ognju paklenom
L.N. Tolstoj: Otac Sergije - V. poglavlje, VII. i VIII. poglavlje
François Varone: Nevolje s odsutnim Bogom - Čovjek - biće u nastajanju
Gabrielle Amorth: Izvješća rimskog egzorcista - Strah od đavla?
Phil Bloom - Uobičajena propovijed, Osvrt na uobičajenu propovijed (skidanje maske)
Mijo Nikić - O čistoći nakane u ignacijanskoj duhovnosti
Ivan Koprek - Sv. Toma Akvinski o prijateljstvu
Celestin Tomić - Agape i objava Božje ljubavi
Tomislav Ivančić - Bit kršćanske poruke, Najjače oružje, Izvor zla i patnje
Bonaventura Duda - Bit farizejstva
Jerko Fućak - Uloga vjere u spasenju
Vendelin Vošnjak - Uskrs
Zvjezdan Linić - Ljubi samoga sebe
Zlatko Sudac - Večernji susret, Duhovna obnova (video), O ispovijedi
Božidar Nagy: Lurd - susret neba i zemlje
Slavko Pavin: Sloboda za ljubav - Oče naš, Isus i grešnici
Marko Ivan Rupnik: Bacio mu se oko vrata - Dvije vrste grešnika
Ivan Sirovec: Sveci - Sv. Toma Becket, biskup i mučenik
Milan Špehar: Ne-koristan Bog - Božja šutnja
Milan Špehar: Problem Boga u djelima M. Krleže - Slika Boga kao krvnika i neprijatelja čovjeka
Milan Špehar - Odškrinuta vrata
Phil Bosmans - Voli život, Cijena sreće, Otvori se radosti života, Ljubav traži obraćenje, Ustani!, Put u sjeni križa, Susresti Boga, "Da" životu, Najteža kritika, Ljubav ima mnogo lica, Svaki dan živjeti zajedno, U ritmu mora, Moć ljubavi obnavlja
Bruno Ferrero - Utjeha, U krugu radosti, Svom snagom
Adalbert Ludwig Balling - Sretan je tko svoju sreću dijeli, Zazivam te
Luciano Fanin - Ako nekoga ispravljaš, čini to s ljubavlju
Rajmund Kupareo - Tihi svetac
Stjepan Lice - Suvišna riječ, Jedini put
Ante Grbeš: Ulomci duše - Oprostiti
Antun Matošević - Ispovijed grešnika
Vladimir Nazor - K Bogu!
Josip Pupačić - Moj Bog
Tanja Tolić - Tiranija "prave ljubavi"
Anthony de Mello - Sreća i nesreća
Zoran Vukman: Kuda ideš, Hrvatska - Niskost svijeta
Jakov Jukić: Budućnost religije - O ideologiji sekte i gnoze
Viktor Frankl: Liječnik i duša - Ugoda i radost, Smisao patnje
Oscar Wilde: San Miniato
Wilhelm Friedemann Bach - Nisi zaboravljen(a)
Rekli su o ljubavi, Ljubav prema neprijateljima, Očinska ljubav, krunica sv. Antuna, Vojska Bezgrešne, Molitva plemena Siouxa, Dva vuka, Krasna mala pričica, Tekst na brončanoj ploči čekaonice jedne bolnice u New Yorku