Što je, dakle, krivnja? Krivnja se odnosi na onaj vidik grijeha koji u nutrini grešnikove savjesti ostaje kao posljedica grešnog čina: to je »izvršeni grijeh«, »habitulni grijeh«, »grijeh u trajanju«. Drugim riječima, sam grešni čin (ontološki ili, jasnije, objektivni moment grijeha) dinamički u savjesti (= u srcu) pogađa samog počinitelja. I on zbog toga - ako je iole iskren - zna, osjeća, doživljava svoju moralnu krivnju koju izražava riječima: »peccavi - sagriješio sam« (subjektivni moment grijeha).
Drugim riječima, krivnja je upravo to novo konkretno stanje što se nakon grijeha u nutarnjoj muci, grižnji savjesti, odbačenosti od Boga... dalje potajno i u skrivenosti živi, sve do onog trenutka kad milosrdni Bog u svojoj ljubavi ponovno ne pomiri osobu sa sobom. Grešnik sam sebi ne može povratiti prijašnje stanje, ni itko od ljudi. Ali to ne može učiniti ni Bog ako se »izgubljeni sin« ne vrati na prag očinske kuće i ne pokuca da uđe. Dakako, taj »grijeh u trajanju« jest jedan od onih plodova grijeha koji mu oduzeše spokoj i zagorčiše život grešnika. On može kamuflirati, izvana pokazivati normalu, ali unutra nosi ruševine: posvetne milosti više nema, Božje ljubavi nema, mogućnosti vječnog blaženstva nema, nad njim visi Damoklov mač prijetnje »vječne smrti u paklu« (KKC 1861), ako ne dopusti Očevoj ljubavi da ga ponovno zagrli.
Osjećaj (doživljaj) krivnje. Mi smo ga već načeli. Osjećaj krivnje nije grešan čin, ni krivnja sama, nego iskustvo (doživljaj) krivnje: »...Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače... I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Gospodinom, Bogom... Gospodin, Bog, zovne čovjeka: 'Gdje si?' - reče mu. On odgovori: 'Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go pa se sakrih.' Nato mu reče: 'Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?' Čovjek odgovori: 'Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.' Gospodin, Bog, reče ženi: 'Sto si to učinila?' 'Zmija me prevarila pa sam jela', odgovori žena'« (Post 3,8-13).
Tipično ne samo za prvi par, nego za svakoga od nas nakon teška pada. Elemente osjećaja krivnje smo taknuli: »otvoriše im se oči, upoznaše da su goli«. Njihovo se stanje negativno produbljuje: »naprave sebi pregače«, »sakriju se«, »pobojah se«, »žena mi je dala«, »zmija me prevarila«.
1) Ovdje se radi o »teološki zdravom osjećaju krivnje« koji ne samo očituje svijest grijeha pred Bogom - u strahu od kazne, u bježanju (i od sebe i od Boga i od ljudi), nego i priznanju svoje negativne slobodne odluke jer grešnik prihvaća pred Bogom vlastitu odgovornost. Istina, on se pokušava ispričavati: »žena mi je dala«, »zmija me prevarila«, čime ipak ne niječe svoj slobodan pristanak na grijeh.
U tom kontekstu pomislimo na današnjega krštena grešnika: bježi od Boga, nerijetko i od ljudi, zatvara se u sama sebe, više se ne moli, Božja riječ ga prekorava, nema inicijative, nema žara, hini dobro raspoloženje, traži isprike u sloganima... Raskoljnikov, glavni junak romana Zločin i kazna Dostojevskoga, ubojstvom one nedužne starice izgubio je svu ljudskost, sav spokoj, sve normalno, a strašna grižnja savjesti ga po tisućiti put pita: »Kako si to mogao učiniti? Zašto...« I ona mlada intelektualka koju sam slušao na međunarodnom kongresu o obitelji u Londonu 1991., kad je kroz suze govorila o svome pobačaju iz prve godine sveučilišnih studija: »Htjela sam sakriti svoj grijeh. Ubila sam svoje dijete! Strašno je to...«
2) Postoji i »teološki nezdrav osjećaj krivnje« ukoliko je nerazuman. Ali kako rasuditi između teološki »zdrava i nezdrava osjećaja«? Nije jednostavno. Ipak, postoje neki kriteriji raspoznavanja: ako je »pretjeran« i nakon ozbiljna obraćenja i ozbiljne pokore, ako je popraćen patološkim učincima (trajna nesanica, nepravilno reagiranje u pravilnim okolnostima...), ako nastaje bez grijeha i krivnje; kad nastaje zbog neuspjeha, poniženja, frustracije, bolesti... Kao onaj koji trideset godina nakon očeve smrti još uvijek plače kad se sjeti daje onom zgodom ocu izgovorio nekoliko pogrdnih riječi...
3) Susreli smo se i sa »zdravim psihološkim osjećajem krivnje« kad se on živi i podnosi u »psihološki otvorenu sustavu«, kako kažu, tj. u altruizmu i zauzimanju za drugoga. Nakon pomanjkanja prema njemu, gravitacijska točka nisam »ja«, zatvaranjem u sebe, stavljanjem drugoga na optuženičku klupu i izricanjem teških objeda i osuda, nego u zaboravu na sebe, a okrenutosti prema njegovu »ti«, nastojim ga razumjeti, opravdati, prijeći preko uvrede ili nesporazuma kao da se ništa nije ni dogodilo: naši su odnosi kao i prije, pače pročišćeniji i čvršći. Nama kršćanima u konfliktnim slučajevima mora proraditi svijest o primjeni kreposti ljubavi: »Što bi uradio i kako bi se ponio Isus?« U svim slučajevima nastojala je tako postupati blažena Majka Terezija iz Kalkute.
4) Susreli smo se i s »nezdravim psihološkim osjećajem krivnje«, tj. s onim osobama koje ostaju i žive u svome »psihološki zatvorenu sustavu«, isključivo okrenute svome »ja«, osjećaju tjeskobe, straha, frustracije, nesigurnosti u sebe, pretjerano prekoravanje sebe i plakanje nad sobom što se to »meni moglo dogoditi«. Slično kao ono psihološko neplodno kajanje Jude u Pasionskoj igri u Oberamergau u Bavarskoj, kojoj sam prisustvovao jubilarne dvijetisućite godine. Neki će mi prizori ostati u pamćenju čitava života: tako Juda i Petar.
Dva primjera kajanja: naravno - nadnaravno. Juda je postavio Isusu zamku: »ili sada ili nikada«, mislio je. Isus neće dopustiti da ga uhvate. Učinit će čudo i izbaviti Izrael od rimskog jarma. Ali Juda se u računu prevario: »Kad Juda, njegov izdajica, vidje daje Isus osuđen, pokaja se«, tako nas izvješćuje Matej, »i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: 'Sagriješili predavši krv nedužnu!' Odgovoriše: 'Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!' i bacivši srebrnjake u Hram, ode te se objesi« (Mt 27,3-5). Matej kaže: »Pokaja se.« Juda se prekorava, psihološki se kaje, ali ne dolazi do molitve, do vrhunaravnog kajanja, da bi uzdigao dušu Bogu i zamolio oproštenje koje bi sigurno dobio.
Petar, koji se i zakletvom odrekao Isusa, pošto se oglasio pijetao, »spomenu se riječi koju mu Isus reče: 'Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti.' I izađe te gorko zaplaka« (Mt 26,74-75). A Ivan, gledajući iz prikrajka Petra kako se odriče Isusa, bio je potresen i brisao suze: »Dakle, i Petar?« Ali Petrovo kajanje razdiralo je srce. To je vrhunaravno kajanje. To je žarka molitva upravljena Gospodinu zalivena pokajničkim suzama. Sjetio sam se one legende koja kaže da je Petar kao papa u Rimu svake noći na glas pijetla ustajao i oplakivao svoj oprošteni grijeh. Rimljani su ga, navodno, čuli kako jeca.
U svakom slučaju, ta su dva kajanja tako tipična za razliku o kojoj govorimo: psihološki osjećaj krivnje - teološki doživljaj krivnje. Juda je o sebi zdvojio i nije uzdigao dušu Bogu; ostao je zatvoren u sebe. Petar se kao pokajnik vratio Bogu. Juda se vješa jer nije mogao podnijeti svoj neuspjeh i sramotu, proigrao je život, nije našao poniznosti da se vrati među kolege apostole. Petar, naprotiv, ponižen pred svojim kolegama, poučen gorkim iskustvom, počima iznova. I Uskrsli mu se javlja, Uskrs li ga potvrđuje kao »stijenu« Crkve, kao prvaka apostola, prvoga papu (Iv 21,15-23).
Eto, što znači razlika između prava i neprava kajanja, između vrhunaravnog i psihološkog osjećaja krivnje! Ali danas se govori i o novom obliku, o tzv. »egzistencijalnoj krivnji«. Protiv nje nastupaju psihologije, dubinska psihologija, psihoanaliza i psihoterapija. Sve one nastoje protumačiti taj osjećaj krivnje kao uvjetovan, kobno određen (»determiniran«) biološkim, psihičkim, društvenim i inim čimbenicima, koji je napokon posljedica atavizma, ambijenta i slično. Želi se na svaki način dokazati: čovjek u stvari nije grešan, nego je bolestan; treba ga ozdraviti od krivnje.
Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
Post je objavljen 26.06.2009. u 17:30 sati.