Marketing
Tijelovo - svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Ta spoznaja "on je tu, on cijel, i on ostaje tu" u srednjemu je vijeku s posve novim intenzitetom sinula cijelom kršćanstvu. U tome je bitno i odlučno sudjelovalo produbljivanje teološkoga mišljenja, ali još važnije od produbljivanja mišljenja bijaše novo snažno iskustvo svetaca, što se napose razvilo u franjevačkome pokretu te u novoj evangelizaciji braće propovjednika. Nije tu posrijedi nikakvo srednjovjekovno krivo poimanje nastranoga mišljenja, nego se iskustvom svetaca - potpomognuto i prosvijetljeno promišljanjem teologa - otkriva nova protežnica kršćanske zbiljnosti koja je istodobno u najintimnijem kontinuitetu s dotada vjerovanim. Ponovimo još jedanput: Produbljena vjerska svijest biva zahvaćena spoznajom: U preobraženome liku jest Gospodin i on ostaje u njemu nazočan. Gdje se to iskusi sa svim žilicama vlastitoga srca, razuma i osjetila, nezaobilaziva i neizbježiva jest i posljedica: Potrebno je stvoriti za tu nazočnost dolično mjesto i prostor. Tako se postupno oblikuje tabernakul koji sve više i više, te potom trajno zauzima ono mjesto koje je nekoć pripadalo "Zavjetnome kovčegu" (koji je u međuvremenu iščeznuo). Jer u stvarnosti se sada u tabernakulu ostvaruje dokraja ono zbog čega je nekoć postojao Zavjetni kovčeg. On je mjesto "Presvetoga". On je šator Božji, Božje prijestolje, budući da je on među nama. Njegova nazočnost odsada zbiljski boravi među nama - ništa manje u najsirotijoj seoskoj crkvici negoli u velikoj prvostolnici. Premda iščekujemo konačni hram tek negdje u završnici, kad svijet postane Novi Jeruzalem, - ono pak na što je smjerao Hram u Jeruzalemu, ovdje je na najviši mogući način zbiljska nazočnost. Novi Jeruzalem je anticipiran, u poniznosti i malenosti obličja kruha.
I nek sada nitko ne kaže: Euharistija je za jelo, a ne za promatranje. Ona nije nikakav "obični kruh" što su i najstarije predaje neprestano naglašavale. Blagovati euharistiju - a to smo upravo rekli - jest duhovni proces koji zahvaća cijela čovjeka. Njega "blagovati" znači njemu se klanjati! Njega "blagovati" znači pustiti ga u sebe tako da se moje vlastito ja preobrazi i otvori velikome mi te da svi budemo samo "jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,27). Time klanjanje nije u opreci prema pričesti, nije ni pored nje, nego pričest dosiže svoju dubinu tek ako je nosi i obujmljuje snažno klanjanje. Euharistijska nazočnost u tabernakulu ne znači neko drugo poimanje euharistije, mimo ili protiv euharistijske žrtve, već predstavlja njezino puno ozbiljenje. Ta nazočnost rezultira time da u Crkvi imamo uvijek euharistiju. Nikada crkva ne postaje mrtvim prostorom, nego je ona uvijek prožeta Gospodnjom nazočnošću koja proizlazi iz euharistijskoga slavlja, uvodi ga u nj te nam omogućuje da imamo trajno udjela u kozmičkoj euharistiji. Tko to od vjernika nije iskusio? Crkva je bez euharistijske nazočnosti u stanovitome smislu mrtva, makar ona i pozivala na molitvu. A crkva u kojoj pred tabernakulom gori vječno svjetlo, živi trajno, uvijek je više od kamenoga zdanja: U njoj me Gospodin neprestano očekuje, poziva me, želi mene samoga učiniti "euharistijskim" čovjekom. Na taj me način on sam priprema za euharistiju, na taj me način on sam pokreće prema sebi, prema svome ponovnome dolasku.
J. Ratzinger, "Duh liturgije"
Post je objavljen 11.06.2009. u 07:00 sati.