Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. (Mk 8,34-35)
O, tko bi mogao sada učiniti da se shvati, osjeti i izvrši ono što je sadržano u ovoj visokoj nauci odricanja sebe, da bi duhovne osobe vidjele koliko je način, kojega im se treba držati, različit od onoga kako ga mnogi shvaćaju. Ne malo njih, zaista, misli da je dosta nešto povučenosti i obnove života; drugi se zadovoljavaju da na neki način vrše kreposti, pribivaju molitvi i obavljaju mrtvenja, ali ne dolaze do savršenog duhovnog siromaštva, odricanja ili čistoće (što je isto), što nam Gospodin savjetuje, jer još hrane i odijevaju svoju narav duhovnim utjehama i osjećajima, mjesto da je liše svega i da joj sve uskrate radi Božje ljubavi. Također misle da je dosta mrtviti narav, te je ne pročišćuju i ne mrtve u duhovnom posjedovanju. Stoga se događa, kad im se predlaže nešto solidno i savršeno, kao što je odricanje svakog užitka i ugodnosti u Bogu, kad se ostane u suhoći, u boli, u tjeskobama (u čemu se sastoji pravi duhovni križ i Kristova lišenost u siromaštvu duha), bježe od svega toga kao od smrti, te u Bogu traže samo slatkoće i ugodna i slasna saopćenja: a to zaista nije odricanje samih sebe niti lišenost duha, nego radije duhovna preuzetnost. Tako duhovno postaju neprijatelji križa Kristova, jer pravi duh traži gorčinu radije negoli slatkoću; više je sklon trpljenju negoli utjehi, više tomu da se odreče svih dobara radi Božje ljubavi, negoli tomu da ih posjeduje. Više ljubi suhoću i muke negoli slatka saopćenja, znajući da je jedno te isto slijediti Krista i odreći se sebe; a posve je drugo tražiti sebe u Bogu, što se veoma protivi ljubavi. Tražiti sebe u Bogu znači tražiti božanska milovanja i utjehe; a tražiti samoga Boga znači željeti ne samo biti lišen takvih povlastica, nego biti sklon i odabirati, radi ljubavi Kristove, sve što je moguće teže i bolnije, bilo od Boga bilo od svijeta; to je prava ljubav Božja. (...)
Htio bih uvjeriti duhovne ljude da se ovaj Božji put ne sastoji od množine razmatranja i drugih pobožnih i slasnih vježbi, premda je sve to na neki način potrebno početnicima, nego se sastoji u stvari koja je jedina potrebna, a to je istinski se odreći samih sebe, u nutrini i u vanjštini, prigrljujući srcem trpjeti radi Krista, poništavajući se u svemu. U toj se jedinoj vježbi ostvaruje i nalazi dobro svih drugih vježbi, i još mnogo više; a ako kod drugih vježbi nema ove, koja je temelj i korijen kreposti, svaki drugi način djelovanja vrijedi kao njihanje na granama, bez pravog napretka, mada se tu uživala i najviša saopćenja poput anđeoskih. Napreduje se samo nasljedovanjem Krista, koji je put, istina i život: i nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu, kako on sam kaže kod svetog Ivana (usp. Iv 14,5). I na drugom mjestu: Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se (usp. Iv 10,9). I tako svaki duh koji bi htio hodati putem slatkoća i lagodnosti, a klonio bi se nasljedovanja Krista, smatram sumnjivim i lošim.
Sv. Ivan od Križa, "Uspon na goru Karmel"
Post je objavljen 14.06.2009. u 18:00 sati.