U osnovi postoje dvije skupine grešnika: oni koje se obično takvima drži - osobe koje kradu, koje čine zlo, koje se oslanjaju na bogatstva, osobe koje se prepuštaju tjelesnim strastima, koje se srde, piju, tuku, ubijaju... To su oni koje nalazimo na početku poglavlja, okupljene oko Krista, koji su se stisnuti uza nj da ga slušaju, možda da ga dotaknu ili da makar dotaknu rub njegove haljine. Oni su upoznali noć zla, samoću i duboko poniženje koje grijeh uzrokuje u čovjeku. Grešnici ove vrste često postanu iscrpljeni vlastitim grijehom, više ne podnose ni same sebe. Ako grijeh može biti privlačan, biti u grijehu guši. Griješi se jer se želi dobiti, pokazati, osjetiti nešto. No svaki put nakon grijeha srce je sve skučenije. Ponovno se upada u grijeh nadajući se, kao Eva, da ćemo prije ili poslije ubrati plod koji će nas učiniti sličnima Bogu. Očekujemo da će nam taj plod otvoriti oči da vidimo kao što vidi Bog, da budemo kao on. No svaki put se razočaramo; plod nije onaj pravi, nego otrov koji ostavlja gorak okus. Razumijemo tako zašto su upravo ove osobe okupljene oko Krista. Onaj tko je iskusio noć grijeha očekuje zoru kao što izgubljeni u pustinji očekuje vodu. A Krist je bio nazvan »prijateljem grešnika« (usp. Mt 11,19; Lk 7,34-35). On je prodirao u njihovu samoću, razbijao njihove duge noći, blagovao s njima i govorio da je upravo radi njih došao: radi bolesnih, ne radi zdravih.
Postoji i druga skupina grešnika: oni koji su uvjereni da nisu takvi, koji se drže pravednicima, koji ne osjećaju u srcu životnu potrebu za obraćenjem. To su osobe koje se osjećaju sređenima, koje su zagospodarile čak i Bogom, koje su ga svele na neku vrstu zakona, rituala, običaja. Držeći se zakona, živeći prema unaprijed određenom klišeju, vjeruju da su pravedne i drže se ovlaštenima suditi sve prema svojoj tobožnjoj savršenosti. To su osobe koje misle da su dobre, da su u zajedništvu sa svima, s Bogom također, ali u stvarnosti su apsolutno same, zatvorene u svoj način mišljenja i svoju narcisoidnu psihu. One misle da upravljaju Bogom svojom vrlinom. U stvarnosti su zakon prilagodile svojoj mani, zadovoljavanju vlastite volje, postajući tako kadre slijediti je; i tu svoju manu nazivaju vrlinom, štoviše religioznom vrlinom. Zapravo su od vlastite sebičnosti načinile idola s religioznom etiketom. Nema gore zatvorenosti u čovjeku od one lažne religioznosti, kad ide za vlastitom voljom uvjeren da slijedi Božju volju, kad obdržava zakon koji je sam načinio, ali u uvjerenju da ga je Bog dao, podupirući možda vlastito licemjerstvo razlozima prilagođavanja, racionalnim opravdanjima, utjecajnim prijateljstvima, čak i pobožnim mislima. To su osobe koje nalazimo na početku poglavlja i koje mrmljaju izdaleka, optužujući Krista da prima grešnike i blaguje s njima. Oni su ti kojima Krist upućuje tri prispodobe o milosrđu. Oni su upravo ti koje pastir ostavlja u pustinji da bi potražio izgubljenu ovcu.
Vidimo tako u prvim dvama redcima ocrtanu ljudsku stvarnost obilježenu grijehom. U ovim dvama pogledima na grijeh može se prepoznati svaki čovjek.
M.I. Rupnik, "Bacio mu se oko vrata - lectio divina prispodobe o milosrdnom ocu"
Post je objavljen 22.06.2009. u 21:00 sati.