Kao što teški/smrtni grijeh nije izoliran čin bez možda tihe, a vrlo burne povijesti koja prethodi i posljedica koje ga prate, udarajući na sržnost osobe sa svim njenim odnosima, tako ni obraćenje nije izoliran nenadan čin, a ni zbroj religiozno-moralno-duhovnih čina, nego postupan proces, nerijetko popraćen »protuudarcima«. Taj proces, koji zovemo obraćenje, sa psihološko-religiozno-moralno-duhovnog stajališta, redovito je vrlo težak i mučan. Ali, pošto jednom ozbiljno započne, zahvaća svu osobu u svim vidicima njena života i rada.
Naslućujemo da obraćenje nije jednako za sve. Razlikujemo barem četiri vrste.
1. Ima u povijesti Crkve slavnih obraćenika koji su, rekli bismo, posebno povlašteni nekim iznenadnim trenutačnim »udarcem« Božje milosti. Kod njih, bar izvana gledano, nije moguće identificirati stupnjevitost postupka, ni prethodnoga povijesnog procesa, nego se radi o iznimnu, ponekad dramatičnu događaju koji zapanjuje. Pomislimo na munjevito obraćenje sv. Pavla, P. Claudela, A. Frossarda, P. Ginhaca, A. M. Ratisbonna...; kad Bog, sjedne strane, iznenada u jasnom svjetlu pokaže potpunu bijedu dosadašnjega vlastitog lažnog života, a s druge, u istom svjetlu, daje neočekivanu spoznaju pravog života i prave istine. Ali i kod takvih slavnih obraćenika nerijetko je takav povlašteni »udarac« milosti samo početak da potom, sukladno dobivenoj milosti, slijedi povijest osobne izgradnje; redovito će to biti duga i teška borba sa samim sobom jer se narav, vična drugom životu, snažno opire novosti.
2. Ima u povijesti Crkve izvanrednih obraćenika koji moraju proći kroz dugu i tešku borbu sa sobom, svojim porocima, svojim karakterom, svojim snažnim navezanostima na zemaljske i ugodne stvari - što je sve duboko ukorijenjeno u egzistencijalnom samoljublju čovjeka. Pomislimo koliko je težak put do »trijumfa« bio u jednoga sv. Jeronima, sv. Augustina, sv. Ignacija Loyolskog, Matta Talbota, Jacquesa i Raise Maritain... Primivši milost obraćenja, neki se za dugo nisu uspjeli osloboditi svojih zlih navika, »veriga« koje su ih sputavale, rekao bi isti Ignacije, »ostataka grijeha«, kao i opasne pasivnosti i zamora, što je sve bilo duboko uvriježeno u dubini sada obraćene osobe i s vremenom postalo njena »druga narav«. U takvim su teškoćama stasali B. Pascal, Charles de Faucauld, P. Claudel, mladi svetac Gabrijel od Prežalosne, također Maritainovi itd.
3. Ima u povijesti Crkve i trajnih obraćenika i u isto vrijeme trajnih grešnika; oni su izvan »običnoga« bilo kao grešnici, bilo kao obraćenici. Takve osobe doživljavaju visoka i niska vremena; jednom trijumfira milost, drugi put, Pavlovim rječnikom, »hamartia« = grijeh uvriježen u redovito jake strasti pa im je život redovito buran. Upravo nas njihovo iskustvo poučava o činjenici: koliko više milošću Božjom uspiju ostvarivati obraćenje, toliko su više i svjesniji da su grešnici potrebni obraćenja. Budući da obraćenje nije stvarnost postignuta jednom zauvijek kao složene knjige u urednoj biblioteci, pročišćavanje svojih misli, mašte, svoga srca, napose silovitih osjećaja ne postizava se bez dugotrajne nužne i mučne borbe.
Tipičan primjer te kategorije je F. Dostojevski - velik grešnik i velik obraćenik koji nije kamuflirao svoju životnu situaciju. O tome govore dva nesvakidašnja svjedočanstva:
1) Religijski filozof i književnik X. Tilliette, isusovac, piše u knjizi Filozofi pred Kristom: »Nije nužno govoriti o nekoj mistici Krista u Dostojevskog. Ali... nije se s nekom lakoćom i nježnom vjerom djeteta čvrsto uhvatio Krista. Krist gaje spasio od propasti. Dostojevski je provodio dane u čovjekovim plićinama. Bio je prokušan strastima koje duboko ponižavaju i koje uzdižu, poznavao je putove i labirinte ateizma i svog ortaka - socijalizma. Istraživao je sva rješenja o zagonetki čovjeka i pronašao samo jedno jedino rješenje...: Krista. Samo Krist može otkupiti i spasiti ono što bijaše izgubljeno. Istinita i prava mistika o Kristu ižaruje iz djela Dostojevskog.«
2) Filozof, propovjednik i pisac, pomoćni zagrebački biskup M. Škvorc, isusovac, svojim bogatim stilom u knjizi Vjera i nevjera o Dostojevskom ovako izjavljuje: »Dostojevski je unio u život prije negoli u spise uvjerenje da se bez Boga ništa ne razumije, ništa ne postizava, ništa ne opravdava... Povijest i budućnost se pronalaze isključivo na ispitu vjere. Čovjek dvadesetog stoljeća, veli taj gigant romana, morat će riješiti samo jedno pitanje: Može li i nadalje vjerovati? Može li vjerovati u Bogočovjeka Isusa Krista? Znači da sav svijet - jer osim ovoga mi za drugi neki svijet i ne znamo - mora na taj ispit. Svi mi. Svatko od nas. Ta će vjera morati proći kroz kušnju, kroz mrak, kroz čistilište. Vjernici će - mnogi među njima kao i Fjodor - i sami doživjeti muku nevjere, strahote ateizma. Ivan Karamazov, a s njime i sav onaj 'odred ateista' opisan u Demonima, stoji pred vjerom. Ali Aljoša, i ostali pozitivni, napose ženski pozitivni likovi, stoje pred nevjerom. U nama se talože - to bi bilo lako! - u nama se zapravo sudaraju svjetovi: otkrivenje i sunce sa zatvorom, podzemljem i mrakom.
U nama je razbojište, na kojem se uporno, na razne načine, s raznolikom silom, javlja Bog, ali isto tako i zavodnik, nesretnik, 'Dvojnik', propast. Dostojevski je problem vjere uvijek vukao u dubinu i pretvarao ga u misterij, što i jest. Nije vjera nikakva socijalna tvorevina, kao tvornička ili kulturna roba. Vjera je cjelovitost pitanja, ona čovjeka veže uz najteže i posljednje zadatke. Vjera je postavljena pred nas i u nas da nam dotumači što ostaje nakon svih učenja nejasno, da nam dade što nam nakon svih darivanja manjka. Vjera je za čovjeka samo Krist. A to znači puna i neoskvrnuta ljepota, zanosan i prebogat život. Vjera je ona atmosfera koja na zemlji stvara predvorje neba. Čovjeka uvjerava i čovjeka usrećuje, jer je združio svoj život sa životom Boga.
Dostojevski je napose u Idiotu pokazao kako oni najmanji, posljednji, pred ljudima ismijani, mogu nositi crte izabranih, svete crte vjere i ljubavi. Na njima počiva milost Božja. Zato je Dostojevski - stojeći na granicama vjere i nevjere - doživio i sam ono 'što je iza zida'. Što je na Božjoj strani. Što se može dogledati u Bogu. Za čovjeka. Za povijest. Za uređenje svijeta. To je valjda najdivniji doživljaj kad čitamo djela tog velikana. Za to mu je čovječanstvo, uza sve njegove nedosljednosti, pa možda i povijesne zablude, zahvalno.«
4. Ima, napokon, u povijesti Crkve i svagdašnjih obraćenika. Ti su u većini. Bog, koji svakom čovjeku nudi svoj Božji život, vodi inicijativu, radi u tišini, uporno nagovara, milo potiče, strpljivo otvara nova obzorja sve dok se povijesni proces pojedinca ne pretvori u susret, u zagrljaj Oca koji grli nesretno odbjegla sina/kćer što se vraća iz daleke zemlje i moli sa sveticom Edith Stein, zaštitnicom Europe: »Dopusti meni slijepoj, Gospodine, ići putovima koji su Tvoji. I onda kad ne želim razumjeti Tvoje vodstvo, Tvoje sam dijete. Ti, Otac Mudrosti, i moj si Otac. Pa kad me i kroz noć vodiš, vodiš me k sebi.« Odgovor odbjegloga/odbjegle početak je nove egzistencije. Djela koja ostvaruju »kraljevstvo« (»basileia«) Božje u srcu pokornika, a u jedinstvu (»koinonia«) zajednice, dobivaju boju nove radosti, vedra poleta, prave sreće. Doživljava se nov dar milosti, punine, svježine i mira - što znači obraćenje.
Ono sve više i dublje prodire sve do zadnjih slojeva duše i tako prožima središte - srž - osobe, čovjekovo srce, te upravlja svu opstojnost subjekta prema poniznu i iskrenu nasljedovanju Krista. Nasljedovanje se onda ostvaruje kroz vjernost u tisućama malih svagdašnjih stvari, uklonivši svaku neautentičnost kao površnost, namještenost, dvostrukost, farizejstvo... Uvijek pod vodstvom Duha Svetoga, koji je jedina pokretna snaga, događa se u svakom obliku obraćenja istinska obnova, stvarna osobna preobrazba. Tu preobrazbu pojedinac proširuje na svoju obitelj, na crkvenu zajednicu, na strukture društva, na kulturu, na znanost, umjetnost, tehniku, ekonomiju, politiku... On sve gleda drugim očima, u njemu sve postaje novo... To je nada za svakog kršćanina i za svakog čovjeka.
Obraćenje je, dakle, moguće, ali osobno vrlo nejednako - sukladno primljenim talentima: netko pet, netko dva, netko jedan (usp. Mt 24,14-30).
Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
Post je objavljen 09.06.2009. u 23:45 sati.