Transcendentni odnos prema Bogu, a koji nadilazi ljudska shvaćanja, osoba koja ga je svojevoljno smrtnim grijehom srušila nije ga u stanju više povratiti svjetlom razuma, slobodnom voljom i ostalim naravnim sposobnostima. Bez milosti, izgubljene preobrazbe u novog čovjeka po sakramentu krštenja u Krista, sam bez milosne Božje prisutnosti u sebi, bez nadnaravne pomoći Duha Svetoga, u stanju grijeha, doduše, on i dalje ostaje uzdignut u vrhunaravno, ali u njemu više ne živi jer je srce grijehom ispražnjeno. Iskustvo mu je slično okovanu zatočeniku, teško paraliziranu bolesniku, osamljenu bjeguncu iz očinske kuće.
Kršćani koji imaju iskustvo da su u grijehu nisu više gorljivi kršćani, sud im je zamagljen, ne mogu autentično svjedočiti ni prenositi Krista drugima. Po njima je Crkva »grešnica« i »prostitutka«, nesposobna oduševljeno naviještati Kristovu poruku, vedro evangelizirati, prikupljati nove obraćenike, osvajati srca mladih čistoćom i ljubavlju jer čistoće srca, ljubavi (caritas) Kristove i Duha Svetoga više nema. Životni je put otežan, zadaci se s mukom tegle, plodova nema. Ništa milosnoga Božjeg čovjek u grijehu ne može »podijeliti« s drugima jer je milost proigrao: »Nemo dat quod non habet - Nitko ne može dati ono što nema«, točno rekoše mudraci.
Po drugoj strani, njegovo je vječno spasenje u ozbiljnoj opasnosti jer je na sebedarnu Božju ljubav odgovorio s »ne«; svojevoljno ju je otklonio. Time je otklonio i sebe samoga od sebe samoga, odvratio se od svoga temeljnog poziva na ljubav i da bude ljubljen, jer isti poziv nije moguće ostvariti samo s ljudskom-građanskom ljubavlju (amor), lišen vrhunaravne ljubavi Duha Svetoga (caritas). Kršćaninu-grešniku, ako iole još misli, mora biti bjelodano da je stupio na put pogubljenja, odakle sama sebe ne može spasiti. Ako sa svojim vječnim spasenjem načelno još nije obračunao, neka dalje ne manipulira jer »ne zna ni dana ni časa« kada će Gospodar doći. On još uvijek ima šansu da kao rasipni sin - povratnik dopusti milosrdnom Ocu da ga zagrli i natrag primi. (...)
Strašno je to iskustvo grijeha, krivnje i kazne! Neka nitko ne misli: »učinio sam grijeh, smrtni grijeh... i dobri Bog mi je oprostio« i da je time sve završeno. Vječnu kaznu je dobri Bog tvojim kajanjem i sakramentalnim odrješenjem izbrisao, ali vremenite kazne ostaju i treba ih ispaštati. Tako svako iskustvo grijeha ima dva realna dijela: iskustvo samog čina i iskustvo posljedica čina koje slijede, nakon kojih ispaštanje može trajati čitav život, i ondje - u čistilištu.
p. Ivan Fuček, "Grijeh i obraćenje"
Post je objavljen 07.08.2009. u 00:15 sati.